‘Samo Bog prašta’ (2013)

Kažu da je teško čekati novi film redatelja kojeg voliš i s kojim odrastaš, pogotovo kad ga nakon premijere prati izuzetno podijeljena kritika.

Pravo je pitanje što bismo točno izgubili da je Refnov novi film ‘Samo Bog prašta’ tako loš, nepotrebno (pre)nasilan i/ili precijenjeni vizualno impresivni trash kakvim su ga neki doživjeli? Teško da bi mi bilo žao potrošenog vremena jer kakva se štanc-mašinerija greenscreen klonova prodaje u IMAX-u barem bi mi bilo drago da je netko probao snimiti nešto svoje, makar i neuspješno. Slično je već prošao nakon bankrota i neuspjeha kanadske avanture ‘Fear X’ 2003. nakon koje se vratio zreliji, discipliniraniji i mudriji, pruživši nam neke od filmskih klasika 21. stoljeća.

Već od samog početka postaje jasno da ‘Samo Bog prašta’ neće biti ziheraški ‘Drive’ klon na Tajlandu već nešto puno sporije i mističnije s istom postavom, ali u potpuno drugačijem stilu. Narativna struktura prisutna je samo da ispriča u osnovi jednostavnu priču o majci, kraljici američkog narko kartela koja u Bangkok dolazi osvetiti starijeg sina, dok u mlađem traži saveznika i potporu. Problem je što im je glavna meta proslavljeni policijski inspektor s opasnim zaleđem i vrhunskim obrambenim vještinama. Za razliku od ‘Drivea’, ovaj put se Refn u naraciji služi Lynchevski snenim sekvencama nemogućih susreta i tokova misli koje ponekad bezobrazno presiječe pjevnim sekvencama da pojača razlike stvarnog i nadrealnog. U tome je puno bliži ‘Valhalli’, ali najviše podsjeća na ‘Fear X’ samo je ovaj put pametnije radikalniji i autorski slobodniji pa si uzima vremena da te fino uvuče u svoj svemir, naglasi što želi i usmjeri radnju kamo želi. Takvim pristupom je vjerovatno izgubio onu nezadovoljnu polovicu gledatelja koju je nekoliko eksplicitno nasilnih scena dotuklo do kraja, iako je pretjerano tvrditi da je riječ o vrlo brutalnom filmu. Tko zna na čemu je publika u Cannesu, kad su već tako burno neogodovali i protestno napuštali dvoranu. Znali su oni tamo u nebesa dizati znatno agresivnije i krvavije filmove, a s druge strane su znali negodovati i na ‘Taksista’ (1976), koji im je također bio prenasilan.

Što se glumačke postave tiče, Ryan Gosling je Driveovski bezizražajan i više komunicira očima nego riječima, Kristin Scott Thomas u ulozi života kao majka/šefica kartela, predivna Y. Phongam kao Mai (Julianova Julija), ali najimpresivniji lik je “glavni negativac” Chang kojeg je utjelovio Vithaya Pansringarm.

Malo tko je znao dočarati neon i noćni šarm Bangkoka kao snimatelj C. Doyle, no Refnov snimateljsko-umjetnički tim je odradio nevjerovatan posao pa je bio izuzetan gušt gutati predivne kadrove neonom okupanog Bangkoka s platna ljetnog kina Tuškanac. Cliff Martinez je opet izvrstan s atmosferičnim soundtrackom uz najtemu na orguljama prilikom upečatljivog prebijanja Goslingovog lika Juliana.

Refnov nadrealni krimić svakako je Al pari s naslovima Jodorowskog kojem je odao hommage prije odjavne špice, ne skrivajući izvor inspiracije, a pametno je odabrao stil i lokaciju za sukob beskrupoloznog zapada koji se šerifovski nameće jer samo on zna kako pravda treba izgledati i istoka koji ipak ne mjeri apsolutno sve u novcu i koji bi ipak zadržao natruhe vlastitog identiteta, makar ga morao demonstrirati zapadnjačkim metodama, ali i zapjevati u znak pobjede i happyenda. Divno je odrastati s Refnom, baš kao i s H. Korineom. Zasad obojica imaju filmove godine.

Sve pohvale ekipi Fantastic festa na odličnoj suboti navečer. Svakako provjerite ostatak programa i vidimo se na projekcijama.