Home Arhiva ‘Session 9’ (2001)

‘Session 9’ (2001)

‘Session 9’ (2001)
9
1

U poplavi remakeova, sequela, prequela i ostalog smeća kojim nas danas zapljuskuje Hollywood, praktično je nemoguće pronaći nešto novo, svježe i relativno originalno što ne poseže za starom slavom prethodnika/originala. A evo, prije samo par godina (2001) još su snimali ugodna iznenađenja poput ovoga…

ImagePetorica ‘dekontaminatora azbestologa’ (zapravo, ne znam kako se to zove no radi se o ljudima koji čiste prostorije od azbesta i ostalih otrovnih tvari) dobiva posao čišćenja i dekontaminacije stare umobolnice – nevjerojatnog, monumentalnog zdanja, kompleksa starog preko 100 godina, sad zapuštenog i u ruševnom stanju. Već pri obilasku prostorija, jeza izvire iz svake cigle: ruševni stropovi, mračne prostorije, prljavština,  krš, išarani zidovi i ruinirane bolesničke sobe, stare i zlokobne naprave za ‘liječenje’, kreveti sa remenima za vezanje, hladne kupke, mašine za elektrošokove…
Prolazeći tako kroz prostorije, vođi ekipe se pričini da čuje neke glasove. Ipak, tome ne pridaje veću važnost – ali stvari počinju bivati sve čudnije. Jedan od njih pronalazi trake sa snimkama jezovitih razgovora psihijatra sa jednom bolesnicom koja je patila od poremećaja višestruke ličnosti te ih potajno preslušava. Drugi u podrumu, u rupi u zidu, pronalazi hrpu kovanica, pramen kose… i nakon toga netragom nestaje. Vođa ekipe postaje sve više tjeskoban pa se i međusobni odnosi preostale četvorice sve više zatežu. Ono što slijedi je zanimljiv obrat (iako relativno neiznenadjujuć – bar za mene koji sam odgledao sve i svašta) koji donosi odgovore na sva pitanja uz krvavi rasplet koji će vas posljednjih pola sata držati vezanim za stolac, poput kaiševa na stolu za lobotomiju! :-8

Iako sve zvuči banalno, ono što vas ne može ostaviti ravnodušnim je fantastična tenzija koja izvire iz svakog kadra gdje su neke od najjezovitijih scena snimljene u sred bijelog dana pod punim svjetlom! Također, ovdje ima nekoliko najoriginalnijih sekvenci ‘psihičke strave’ koje sam ikad vidio – poput impresivne scene nestanka struje i gašenja svjetala (na, naravno, potpuno nemoguć način, ali prokleto efektno) ili ne baš ugodnog ‘iskapanje’ novčića u podrumu…

ImageImage

Sniman video kamerama visoke rezolucije (HDTV) gledamo fenomenalno oštru fotografiju što daje dokumentaristički ‘štih’ i, uz score koji zvuči kao reprodukcija glazbe unatrag uz šumove, krckanje i zujanje,
dodatno pojačava nelagodu. A da ne spominjem magnetofonske vrpce koje jedan od likova slučajno pronalazi i preslušava – na lagano zavijajućim, šumećim starim trakama slušamo psihijatra koji pokušava doznati jezovitu tajnu dozivajući i ispitujući razna lica pacijentice oboljele od poremećaja višestruke ličnosti koja se neuspješno opire i iz koje progovaraju glasovi dvoje muškaraca i jedne djevojčice koji, uz zavijanje trake, djeluju totalno neljudski. Brrrrrrr….

ImageImage

Ali, pravi ‘junak’ ovog filma je umobolnica – prava bolnica za psihičke bolesnike, ‘Danvers State Hospital’, stvarno stara preko 100 godina i zatvorena 1984., autentična lokacija na kojoj je u cijelosti snimljen svaki kadar. Definitivno je ubitačno grozomorna i izvana i iznutra.

Legenda kaže da se i ekipi događalo svašta na snimanju (Caruso tvrdi da je viđao nekakve sjenke pored prozora pri snimanju nekih scena a Mullan, da je čuo glasove i imao želju skočiti sa krova!?) pa ako sve nije marketinški trik, onda je bar pridonijelo da glumačka postava posao pristojno odradi. Čak i spomenuti David Caruso, kojeg baš ne pamtim kao vrsnog glumca iz ono malo serija i filmova u kojima je glumio, a koje sam imao prilike pogledati, ovdje je dobro odradio posao… a i ostali (Peter Mullan, Stephen Gevedon, Josh Lucas i Brendan Sexton III) su apsolutno na visini zadatka.

ImageImage

Što se tiče DVD izdanja, za sitnu lovu (oko 8 funti za britansko izdanje!) uz film dobivate i podebelu hrpu jako zanimljivih dodataka. Tu je audio komentar redatelja (Brad Anderson), izbačene scene i alternativni kraj (apsolutno zasluženo izbačen subplot koji bi, po meni, potpuno upropastio atmosferu i sveo film na trećerazredni očaj) – sve također uz audio komentar, usporedbe storyboarda i 5 ključnih scena uz kadrove sa snimanja uz, opet, audio komentar, te 12 minutni featurette koji obrađuje povijest i sadašnjost umobolnice gdje je snimljen kompletan film.

Iako povremeno pati od klasične boljke američkog filma – pretjeranog pojašnjavanja što se dogodilo (iako je i gledatelju sa nižim kvocijentom inteligencije 😉 dovoljno jasno što se dogodilo i bez flashbackova koji u finalu pojašnjavaju određene situacije), film je definitivno jedno od boljih ostvarenja u žanru psihološkog horrora.

Preporučujem.

(9)

Arminio Voli sve što vole mladi ... iz 70-ih i 80-ih.

Comment(1)

  1. Ludilo
    Brad Anderson režira psihološki horor, po zajedničkom scenariju koji je napisao sa Stephenom Gevedonom, jednim od angažovanih glumaca u ovom niskobudžetnom projektu.U cilju stvaranja autentične atmosfere, celokupan film je snimljen na lokacijama nekadašnje bolnice za osobe sa psihičkim poremećajima, ‘Danvers State Hospital’.Dokumentaristički koncept u pripovedanju priče nastojao je da nam što slikovitije prenese jezu, neprijatan osećaj koji je obuzeo petoricu radnika, angažovanih da očiste ogroman bolnički kompleks.Nakon uvodnog dela koji je obećavao, radnja se razvodnjava kroz brojne dijaloge, iz kojih gledalac shvata da ovde definitivno nešto nije u redu.Međutim u iščekivanju da se nešto konkretno desi, stižemo i do same završnice.A tu ima nešto od strave i užasa, tek toliko da nas podseti o kakvom žanru je ovde reč.Dosadno, pa ni solidna gluma, pre svih Petera Mullana, nije doprinela da film dosegne barem do proseka.A imao je potencijala, ali pokušaj da se napravi horor na jedan drugačiji, pomalo specifičan način, ipak nije dao željeni rezultat.Ukratko, s moje tačke gledišta horor je loš, jer više smara, nego što plaši.

LEAVE YOUR COMMENT