Sadizam, seksizam i rasizam u japanskom klasiku sedamdesetih.
Svaki put se iznova začudim kakve su se stvari snimale krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih u Japanu – ne samo u smislu tema i sloboda, već i u tehničkom dijelu, vizualnim poslasticama i komornoj ljepoti pomaknutog noirea.
To da obožavamo Meiko Kaji, kao i to da smo fanovi starih japanskih filmova o girl power bandama, već znate, ako pratite naše knjige i ove stranice – pa zašto onda ne bismo bili i veliki ljubitelji 'Stray Cat Rock' serijala (pet nastavaka u dvije godine, sve Nikkatsu produkcija), posebno ovog, trećeg, u westernu ukorijenjenog dijela, koji s pravom slovi kao jedan od ponajboljih naslova na polici 'čudnih i starih' japanskih filmova.
Fenomenalno režiran (Yasuharu Hasebe, proslavljen po 'Rape!' pinku kvadrilogiji) i atmosferičan, s genijalnim soundtrackom i glazbeno-plesnim točkama za smrznit se, 'Stray Cat Rock: Sex Hunter' donosi priču o sukobu muške i ženske bande, pri čemu je ova muška preokupirana protjerivanjem svega što nije japansko, napadajući miješane rase s naglaskom na, da se poslužimo ideologijom i terminologijom samog filma, crno-žutu kombinaciju. Metafora rezuckanja penisa 'mješanca' s grlićem razbijene boce Coca-Cole susreće Meiko Kaji naoružanu Molotovljevim koktelima.
