Sigurno niste imali pojma da je od 30-ih do 50-ih godina filipinska filmska industrija bila najjača industrija nakon Hollywooda, pa možda čak i u rangu s njime – po količini proizvedenih filmova, zaradi i izvozu.
Stvari su se zatim, uči nas ovaj dokumentarac, počele srozavati do te razine da danas filipinski filmski biznis jedva pa opstaje – za razliku od korejske ili japanske politike kombinacije biznis investicija i državne pomoći, Filipini su spali na preživljavanje, s produkcijom koja mora zaraditi trostruko od uloženog da bi se uopće isplatila (zbog loše porezne politike i zahtjeva investitora) i izvozom koji se u najvećem dijelu oslanja na gay tržište, a koje je najveće u zapadnjačkoj distribuciji i festivalskoj potražnji filipinskog filma.
DV produkcija revolucionarizirala je nezavisnu kinematografiju – 2007. godine snimljeno je čak 111 filmova u zemlji, od čega je 81 nezavisno producirano i snimano s digitalkama (te prikazano u novim kinima specijaliziranim za digitalne projekcije), a svega 30 komada nastalo je u velikim studijima, s tradicionalnom kino distribucijom.
Sve to uči nas kratki dokumentarac ‘Surviving Phillipine Cinema’, koji je Erik Matti, filipinski redatelj na Zapadu možda najpoznatiji po hororu ‘Pa-siyam’ (2004), složio za prezentaciju na ovogodišnjem Far East Film Festivalu. Polusatni uvid u trenutno stanje filipinske kinematografije, kroz intervjue njezinih ključnih igrača, nažalost nije komercijalno dostupan, no jednog dana možda ćete ga imati prilike pogledati, ili na našim večerima u Kino klubu Jadran filma, ili na ljutomerskom Grossman festivalu. Nadamo se u paketu s pokojim filipinskim filmom…
