Red ispred kina u kojem se prikazivao ‘Sympathy For Lady Vengeance’ Park Chan-wooka bio je najveći u kojem sam u životu stajao – iako se radilo već o četvrtoj projekciji istog filma na Mostri, gomila s akreditacijama koja se skupila kako bi ušla na press/industry projekciju protezala se kroz tri ulice (!), a ja, koji sam u red stao 45 minuta prije starta filma, bio sam negdje u samoj sredini. Što pokazuje i koliko je zaključni dio ‘trilogije osvete’ nakon eksplozije zvane ‘Oldboy’ podigao prašine i koliki se hype stvorio oko definitivno najveće azijske zvijezde Venecijanskog festivala (ako izostavimo Takeshija Kitana, koji je svoj novi film ‘Takeshis’ vrtio na projekciji iznenađenja u 8 ujutro, dok sam čvrsto spavao… nemojte da se prisjećam kako sam to uspio propustiti…), ujedno i jedine čiji sam doček, iz čistog rispekta, pratio na crvenom tepihu.
‘Sympathy For Lady Vengeance’ bio bi malo bolji da je malo kraći, no svejedno je riječ o iznimno dobrom, ali i iznimno uznemirujućem, brutalnom, krvavom i nasilnom (koliko i duhovitom) filmu, priči o lijepoj djevojci, koja nakon povratka iz zatvora, u kojem je završila priznavši ubojstvo koje nije počinila, traži pravog krivca ne bi li se osvetila za 13 izgubljenih godina života…
Stilski i dalje savršen, ‘Sympathy For Lady Vengeance’ je daleko više ‘ženski Oldboy’ negoli ‘ženski ‘Sympathy For Mr. Vengeance’. Ako tražite genijalni priču, onda ju potražite negdje drugdje, no ako tražite genijalno ispričanu priču, onda se ovo ludilo ne propušta.
