‘Taegukgi’ (2004.)

Zovu ga ‘korejski Saving Private Ryan’, i to dobrim dijelom s pravom – ne samo da je riječ o hiperrealističnom ratnom filmu koji je pokorio tržište (najgledaniji korejski film u povijesti, a pogledala ga je trećina stanovnika zemlje!), već je i okosnica priče donekle slična (dva brata u korejskom ratu, stariji se stalno žrtvuje ne bi li spasio mlađega i omogućio obitelji normalno funcioniranje po završetku kaosa). Čak su i stvari koje im se događaju na ratnom putu donekle paralelne. Iako, u zadnjih sat vremena bit će vam jasno da je ovo ipak dosta drugačiji i puno bolji film, uz kojeg ćete još manje ‘emotivno ugodno’ grickati kokice…

Sve što je potrebno jednom modernom ratnom filmu je unutra – hrpa gorea (crijeva i mesa ima više nego kod Spielberga, a znamo kako je tamo klanje izgledalo…), odlični fajtovi, klasične tehnike snimanja ratovanja (trešnja, prštanje zemlje, kamera iz ruke, frenetična montaža, kaos zvuka…) i hrpa emocija, patetike, časti, žrtvovanja i sl.
Ipak, redatelj Kang Je-Gyu uvaljao je u svoje djelce nešto što Ameri nikada ne bi ni štapom dotakli (ma koliko ‘Ryan’ imao nekih blažih trenutaka kritike, ali ih brzo pred obrazom lokalnih desničara ‘pravda’ napadnim mahanjem zastavom), a to je izravna kritika ratnih zločina od strane njegove (južne) strane, tj. izravno priznanje da komunisti u ratnim prilikama nisu jedini koji se pretvaraju u životinje te da oni koji postaju zvijeri (makar i iz ‘pravične’ osvete) na kraju ostaju samo to – zvijeri.

Rat je ultimativno zlo u kojem nema ničega dobrog, a iako nam ‘Taegukgi’ to neće poručiti na način, primjerice, jedne ‘Apokalipse’, za jednog blockbustera i ovo je više nego dovoljno.

Uskoro ćete ga navodno imati prilike pogledati i u hrvatskim kinima – preporučam odlazak, jer ovakav trosatni spektakl treba gledati na velikom platnu, iako ni jedno od fancy korejskih DVD izdanja nije naodmet posjedovati…