Film koji je Seijun Suzuki, jedan od kraljeva japanske novovalne kinematografije, snimio za svog rada u studiju Nikkatsu, prije nego li je svima karao majku i otišao u nezavisne vode, postavši pravim junakom scene.
I prilično je dobar, posebno ako uzmemo u obzir da je riječ o jednom komercijalnom filmiću iz žanra ninkjo eige, 60’s filmova koje su jakuze pokazivale kao časne viteze (a ne simpatične, ali po svim šavovima popucale kriminalce viđene u djelima Fukasakua, Miikea i Kitana). U ovom se slučaju radi o jakuzi i njegovom mlađem bratu, koji se poslom u rudniku pokušavaju skloniti od ne pretjerano ugodnih događaja iz prošlosti. Tu se negdje rodi i ljubav prema ženi, a bogami i dobro prijateljstvo…
Sve izvlači odlična režija koja pokazuje da se može puno i kad se tebe očekuje malo, a kakav je Suzuki majstor za kamerom najbolje pokazuje završnica, veliki showdown, savršeno koreografirana, snimljena i postavljena borba kao posveta samurajskoj chanbari. A to što čovjek radi s bojama priča je za sebe, kao i lude crvene cipele glavnog junaka…
