‘The Grandmasters’ (2013)

Donk!

Wong Kar Wai i njegov Ip Man.

U moru filmova o učitelju Brucea Leeja, njegovom usponu u svijetu borilačkih vještina, sukobima s konkurencijom i teškom životu pod japanskom okupacijom, pojavio se i onaj najpretenciozniji, s potpisom majstora čija je karijera, slučajno ili ne, krenula po krivu onog trena kada se razišao s Doyleom. Srećom, ‘The Grandmasters’ jest gledljiviji od ‘My Blueberry Nights’, ali stvarno ne kužim zašto smo ga trebali čekati čak šest godina? Jer ono što smo dočekali uopće nije toliko dobro koliko bi trebalo biti. Ne toliko koliko smo se nadali.

‘Matriksoidni’ identitet koji smo gledali u teaseru zapravo je samo prva scena (plus jedna malo kasnije), a ono što slijedi jest dva sata slow motiona, poetskih fajtova, likova koji govore u ‘duhovnim parolama’ kakvih se ne bi postidio ni jedan Lao Tzu, ponešto melodrame, lijepih slika, melankolije i retro-romantike, ali iako sve to samostalno nije loše, u cjelini je naporna papazjanija svih tih elemenata na jednom mjestu.

‘The Grandmasters’ nije užasan, ali izgleda kao da je mali Ivica lopatom zagrabio opće motive Kar Waijevog opusa pa ih nabacao na jednu hrpu, u pokušaju da snimi vongarvaijevski pogled na Ip Mana. Ali ajde, lijepo je vidjeti uvijek sjajnog Tonyja Leunga. I Zhang Ziyi, naravno. Ali kad je film kao film u pitanju, bilo koji dan biram Donnie Yena.

Ziyi u 2013. ima 34 godine

Wing Chun Man