Filmski Dahmer
Dahmer reloaded.
‘Eksperimentalni dokumentarac’ novi je seksi termin za produkciju koja se ne može odlučiti želi li biti igrana ili dokumentarna, dobar naziv za docudrame koje miješaju fikciju s dokumentarizmom. U ovom slučaju, u još jednoj (ali vrijednoj) priči o serijskom kileru i gay-kanibalu Jeffreyju Dahmeru, govorimo o dokumentarcu s igranim rekonstrukcijama. Koje su generalno nešto najgore što se može vidjeti u dokumentarcima – srećom, ‘Jeffrey Dahmer Files’ nije sranje s kablovske, već sjajni ‘eksperimentalni doc’, u kojem su rekonstrukcije savršeno komplementarni komadi atmosferične drame, još jedan izlet u ‘banalnost zla’, slajsevi svakodnevice čovjeka koji je ugasio 17 života, pokušavajući ih pretvoriti u seksualne zombije drilanjem njihovih lubanja.
Oko tih rekonstrukcija, na koje otpada manjinski dio minutaže, izgrađeno je ‘meso’, pravo blago dokumentarca, od arhivskih snimaka i policijskih dosjea do razgovora sa susjedom i policajcima koji su ga uhitili, nakon susreta s raširenim očima odrezane glave u Dahmerovom frižideru.
Nema do real life horora, a redatelj Chris James Thompson ga je uspio jako fino upakirati, kombinirajući stvarni život s jezikom igranog filma, uspješnije od mnoge konkurencije, od ‘Alberta Fisha’ (2007) pa naovamo.
Pravi Dahmer
Ikona sa značkom
