Najočekivaniji film godine u redovima Žutog titla konačno se zavrtio pred našim očima.
‘Machine Girl’ novi je naslov u novom valu japanskog pop-ultra-gorea, niskobudžetnih klaonica koje su prije svega namijenjene zabavi, a ne šokiranju. Iako, bilo kome izvan Japana vjerojatno je nezamislivo snimiti ovakav, u osnovi srednjoškolski film, no za ovo mitsko otočje to je već desetljećima star teren – tinejdžerske ljubavi i sudbe pomiješane s nevjerojatnom količinom prosutih crijeva, izlivene krvi, odrezanih ekstremiteta i čistog sadizma.
Redatelj Noboru Iguchi, inače poznat po modernim niskobudžetnim hororima i eksploatacijama (‘Sukeban Boy’, adaptacije Umezua…), stoji i iza ovog mangoidnog ludila, priče o… pa, manje bitno, o školskim maltretiranjima, gangsterima, nesposobnoj policiji (sve redom problemi koji godinama muče Japan…), osveti i djevojci (Minase Yashiro, gravure idol) koja kasapi mitraljezom nadoštukanim na mjesto ruke, izgubljene nakon što je dotični ud poludjela domaćica ispržila u kipućem ulju, a jakuza izmrcvario katanom.
Ono što je ovdje puno važnije od priče jest ultrazabavni karneval pravog špricanja (živjele prskalice za travnjak!) i CGI-ja – otac ninja-jakuza koji sina hrani svojom krvlju, majka koja s oštricom noža nabijenom kroz grlo povraća svoja crijeva po odrezanoj glavi vlastitog sina (plutajućoj u loncu za ručak), kuhar koji jede sushi od vlastitih prstiju, nekrofilija, zabijanje eksera u čelo, motorka, leteća giljotina, šurikeni, ubojiti čelični grudnjak…
‘Machine Girl’ je pravi lunapark predivnog, tipično japanskog cartoonish pretjerivanja i najveća pop-gore parada godine, barem dok ne pristigne najfriškiji naslov iz iste ladice, jednako žarko očekivani ‘Tokyo Gore Police’.
