Home Arhiva ‘The Orphanage’ (2007)

‘The Orphanage’ (2007)

‘The Orphanage’ (2007)
1
0
Dobar dan, imate žvaku?

Dobar dan, imate žvaku?

Ukleto sirotište.

Zvuči tako banalno ovako kad se napiše, ali fascinantno je koliko se dobrog, novog i zanimljivog od ove istrošene premise može dobiti danas,  čak i ako sama priča nije toliko bitna onoliko koliko se bitnom pokuša predstaviti, već cijeli teret slave leži na plećima pripovijedanja.

'The Orphanage' je jedan od najrazvikanijih europskih filmova 2007., dugometražni prvijenac J.A. Bayone (s komercijalnom etiketom 'Guillermo Del Toro Presents'), koji je pokupio čak 23 nagrade (i dominirao tzv. 'španjolskim Oscarima'), a etiketu 'španjolski film' nosi na svom čelu – estetika, stil, fotografija, set, gluma… likovi koji sviraju klavir, depresivni pejzaži, sivilo… Sve što čovjek može očekivati od rafinirane europske uljudbe ugurane u horor paket. A što je, za sve koji su navikli gutati španjolske horore, zapravo velika preporuka – jer 'The Orphanage' svo to sivilo i hladnoću nosi s jasnim ciljem. S ciljem da pošteno spoji dramu i horor.

Žena s obitelji useljava u bivši dom za nezbrinutu djecu, kako bi se vratila svojoj prošlosti i pomogla novim generacijama. No, njezin sin iznenada počinje komunicirati sa svojim vršnjacima, koje ne vidi nitko osim njega… Tko su oni, je li on zaista njezin sin i tko je tajanstvena starica koju je majka uhvatila s lopatom u vlastitom dnevnom boravku?

Tu su i brojna sitna horor zadovoljstva, kao što su skeri djeca sa skeri maskama, fizičke deformacije, baba s impresivno razvaljenom čeljusti, otvoreni prijelomi, otkinuti nokat… Sve po pravilima.

Bris grla pošao po krivu

Bris grla pošao po krivu
Medij izgleda užasnije od duhova

Medij izgleda užasnije od duhova

Image

(1)

Velimir Čarobnjak pisane riječi, džedaj verbalne komunikacije i renesansni čovjek koji štuje sve od japanske eksploatacije do Chucka Norrisa.

LEAVE YOUR COMMENT