aka 'Razza violenta', što će reći – Talijani i Cannon. Kakav nered!
Neki ga zovu i 'talijanski Rambo', ali to nema veze s vezom – 'The Violent Breed' nekima je najznačajniji zbog toga što je riječ o drugoj suradnji Harrisona Mullera i Woodyja Strodea nakon 'The Last Warriora' (klasik talijanske B-postapokalipse), a nekima zbog još jednog spoja Azije, pucačine i Cannonove debilane.
Nažalost, svega toga je premalo da bi film razvalio kako treba, ali šarm tajlandske divljine i standardno zabavne priče o trgovini drogom, CIA-i i prljavim poslovima u azijskoj džungli, podebljane neizbježno urnebesnom glumom i suludim spikama, jednostavno pršti iz ove zagubljene opskurije osamdesetih.
Tu su i jedan jedini Henry Silva, kao i maloljetne prostitutke, neukusni humor iz doba predpedofilske paranoje, predivni negativci i storytelling koji se zasniva na rezanju dijelova filma, njihovom bacanju u zrak i montiranju priče onako kako su komadići pali na stol. Skoro pa.
