Švedski ‘haunted house’ film! I to dobar!
Znate onu klasičnu i već ofucanu priču o obitelji koja se doseljava u kuću u kojoj se počinju događati neobične stvari? E pa evo, Šveđani su 1988 snimili i jednu svoju…
No, iako je priča već stvarno ofucana, ispričana je prilično nekonvencionalno. A priča ide: muž, žena i dvoje djece stižu iz New Yorka u neku švedsku zabit, u kuću na osami gdje se sa veseljem useljavaju. Naime, muž, marketinški stručnjak, dobio je posao u Švedskoj i tako oni, bježeći od vreve Amerike, počinju novi život u idiličnom ambijentu daleko od gužve. Ali, gužva ih tek čeka jer kuća baš nije mjesto za lagodan život: povremenuo se čuju šumovi iz zidova, koraci po praznim hodnicima, luster na tavanu se njiše sam od sebe, tapete uporno odpadaju sa zidova, a postupno počinju i sve jezovitiji događaji – pojavljuje se tamna prikaza na prozorima te mokri tragovi koji se pojavljuju i nestaju. Svjedok neobičnih pojava uglavnom je muž kojeg obitelj ne shvaća ozbiljno pa svaku neobičnu pojavu koju primjeti smatraju izmišljotinom uzrokovanom stresom na poslu na kojem mu baš ne cvatu ruže. No, strah ga tjera da angažira istraživača duhova kako bi dokučio o čemu se radi. A onda…
Ono što izdvaja ovaj film od hrpetine drugih istog zapleta je nevjerojatna jednostavnost, minimalizam i totalna prirodnost – naime, cijeli film događa se u kući i u neposrednoj blizini nje sa samo par likova i potpunom usredotočenosti na obiteljske odnose i jezovite događaje bez pretjeranog objašnjavanja pozadine priče – nema tu ni poltergeista iz TV-a, ne radi se ni o posjedu na indijanskom groblju niti je netko u kući ubijen pa se nemirni duhovi iživljavaju…
Uopće ne znamo što je uzrok pojavi demonske kreature jer to nije ni bitno – srž filma je u samom događanju i reakciji nesretnih aktera priče. Sve glatko teče pred gledateljima i samim svjedocima neobičnih pojava, te likovima koji se na trenutke vrlo realistično ponašaju – onako kako bi se vjerojatno svatko ponašao u ovakvim situacijama, sa svim dobrim, lošim i suludim potezima (čak i sam lovac na duhove povremeno je prestravljen, a ne oguglali junačina otporan na sve). A jezoviti prizori su zaista JEZOVITI – ni jedan ‘Amityville’ (original naravno, jer o remakeu ne želim diskutirati), ni ‘The Haunting’ ni ‘The Innocents’ ne mogu se podičiti nečim ovakvim! Ono što je redatelj Joakim Ersgard postigao samo upotrebom svjetla, sjene i zvuka (ovo je zaista zvučno fantastičan film – šteta što nema nikakvog DVD izdanja – a kako bi tek zvučalo u 5.1 mixu…) a bez i jedne krvave ili ‘gore’ sekvence, čudovišnih kreatura (dobro, ima jedan kratki kadar) spektakularnih efekata i drugih klasičnih načina plašenja gledatelja, impresivno je! Zbog toga mu opraštam povremenu očajnu šlampavost izvedbe ostalih scena, povremeno iritantnu glumu i stupidne dijaloge (za ovo je kriv očajan engleski dubbing na kopiji koju imam i koji zvuči kao sprdačina!? 🙁 ), ponešto usiljenog humora na neprimjerenim mjestima te nekoliko totalno isklišeiziranih prizora koji, unatoč ofucanosti, uspijevaju podići tenziju sve do banalno stupidnog kraja koji, iako kvari dojam, nema dovoljno snage da cijeli film sroza u očaj.
Svaka čast! I kao što rekoh, jezoviti dijelovi su bolji od spomenutog ‘Amityville’ (originala naravno jer o remakeu ne želim diskutirati) koji izgleda baš kao film, a ne kao stvarnost, ‘The Hauntinga koji je predramatičan a premalo strašan, ‘The Innocentsa’ koji je previše nostalgičan. Povremeno tuče čak i ‘Woman in Black’ koji također ima fenomenalnih trenutaka koji dolaze ‘u naletima’, dok se ovdje tako jednostavni, a efektni prizori iznimne nelagode protežu kroz cijeli film.
Ako ste spremni na drugačiji pristup temi uklete kuće, uključite maštu i pogledajte ovo – obavezno u mraku i vrlo koncentirano jer neki od najboljih prizora dolaze iznenada i neočekivano a ne zaboravljaju se…
Definitivno bolje nego što sam očekivao!
