Klasik.
Naravno da u filmu s ovako postavljenim kartama ništa ne može poći po krivu – jedni od najboljih scenarista svih vremena, braća Schrader za pisaćom mašinom; ikone Robert Mitchum i Ken Takakura pred kamerom te Sydney Pollack u redateljskom stolcu. Ovako se to nekad radilo – prvi put kada je Japan postao 'fešnabl' na Zapadu, dovoljno zanimljiv i egzotičan za prodati američkoj publici, davne 1974. godine.
Mitchum je Harry Kilmer koji u Japanu spašava otetu kćer američkog trgovca oružjem, uplevši se u rat protiv jakuza – što, pogađate, baš i nije najbolja ideja, ako se želiš držati podalje ozbiljnih problema.
'The Yakuza' je bio prvi američki film koji je vjerno prikazao japansku kulturu (zahvaljujući predanom japanofilu Leonardu Schraderu, naravno), ujedno i prvi koji je nakon samurajske manije s Kurosawinim izvozom otvorio vrata nove Pandorine kutije, predstavivši zapadnjacima gangstere tetoviranih leđa.
Estetika ovog filma je posebna priča – holivudska studijska upicanjenost na fascinantan način susreće fukasakuovski realizam surovih tokijskih ulica sedamdesetih. Sa svim potrebnim detaljima za jednu ovakvu, brzinsku 'školu' 'japanologije' – mangama, kendom, neonom, pachinkom, rezanjem udova katanom…
Najjednostavnije rečeno – takve više ne snimaju.
