Ah… sjećam se kako smo brat i ja 80-i-neke jedno prijepodne ubijali vrijeme gledajući školski program koji je upravo prenosio ‘Veliki odmor’ beogradske televizije. Voljeli smo tu emisiju jer su u
njoj puštali isječke iz filmova koji dolaze u kina. Znali smo čekati i snimati. I tako, tog dana pustiše isječak iz filma ‘Zero Boys’: postapokaliptična atmosfera, praznim ulicama nekog seoceta (nalik na
neku meksičku zabit, kako je obično prikazuju u filmovima), tumaraju tipovi obučeni u živopisne ‘madmaxoidne’ kostime pokušavajući likvidirati jedni druge. Lošiji stradavaju, bolji izvlače živu glavu, a sve uz odličan, zarazan score koji jako vuče na meksičke narodnjake.
‘Zakon!’, pomislismo uz zadovoljan smješak što smo isječak snimili. Od tada, mislim da smo taj komadić filma pregledali bar 100 puta. Sve dok film nije došao do našeg grada. Ne sjećam se zašto ga nisam gledao, ali brat je – i nakon toga, nije bilo dana a da me nije opsjedao pričom o onome što je vidio prepričavajući mi ‘delikatne’ scene. To nije bio nikakav ‘madmaxoidni’ akcioni spektakl već prilično napet akcioni horror, pravo otkriće koje ga je ostavilo prilično šokiranim i impresioniranim… Naravno, film je već otišao iz grada i nisam ga imao prilike pogledati tako da mi je ostao samo insert i priče moga brata. Ali, evo, sjetih ga se nedavno i nabavih DVD.
Snimljen 1987, u smiraj ere vladavine slashera, film je vrlo dobra kombinacija akcije i psihološkog horrora sa svim klasičnim elementima standardnog slasher filma: ubojica proganja teenagere bez nekog većeg razloga osim da vidimo gola poprsja, seks i živopisne načine na koje se može nekog likvidirati. Svega ima i tu, ali bez pretjerane eksplicitnosti prikaza nasilja i golotinje te sa vrlo dobrom dozom jeze i napetosti.
Konkretno, grupa ‘vikend ratnika’ koja se rekreira nekom vrstom paintballa, pobjeđuje na natjecanju u svojevrsnim ‘ratnim igrama’ (to je taj uvodni dio filma koji navodi na krivi zaključak – da gledate neku verziju Mad Maxa).
Nakon osvajanja trofeja odluče se odmoriti pa sa djevojkama odlaze na izlet u šumu. Idilu prekida ženski vrisak pa odluče istražiti što se zbiva te svjedoče bizarnoj sceni: nepoznata djevojka uspaničeno trči između drveća i nestaje bez traga. U blizini spaze kuću i kreću propitati stanare znaju li možda o čemu se radi. Kuća je prazna, otvorena, nigdje nikoga… pa unatoč činjenici da to nije baš zakonito, ulaze i odlučuju se skloniti od nadolazeće oluje.
To je definitivno bila kriva odluka jer ubrzo shvaćaju da nisu sami i da ih čeka sudbina prethodnih ‘gostiju’ čije kosti leže razasute svuda uokolo. No, bijeg je nemoguć i horror počinje. Ali, ekipa se ne predaje lako. No, ni druga strana nije mačji kašalj…
Nico Mastorakis – Grk koji potpisuje hrpetinu filmova raznih žanrova, autor ozloglašenog exploit bisera ‘Island of Death’ (s kojim je i započeo karijeru) i autor hrpe komedija, akcijada, erotskih trilera te utemeljitelj dvije nezavisne grčke TV kuće i radio-stanice, a po završetku filmske karijere i voditelj grčke verzije Super Binga i jednog od najpoznatijh grčkih talk showova, snimio je ovo iznimno vješto – uz dobro doziranu upotrebu steadycama i krana (gotovo da nema napete scene u kojoj nešto od navedenog nije upotrebljeno) stvara nelagodu i dojam da uz ‘junake’ još netko ‘čuči’ u blizini.
Odlično režirano uz odličan score Hansa Zimmera, film je vrlo interesantan, zabavan i napet, unatoč činjenici da (naravno) sadrži ponesto moronskih dijaloga, debilnih situacija i stupidnih reakcija likova. Ne osobito krvav, ali vrlo napet i dobro odrađen, iznenađuje prilično zanimljivim krajem.
DVD, uz standardnu filmografiju, foto galeriju i ostalo, donosi i 2 video-spota tj. montaže scena iz filma sa Zimmerovim glazbom iz filma kao podlogom (ne gledati prije gledanja filma jer sadrži spoilere!) te biser dodataka: polusatni dokumentarac koji vodi kroz filmove Nica Mastorakisa.
Zapravo, ovo je četvrti i posljednji dio velikog dokumentarca (prethodna tri nalaze se na DVD izdanjima drugih Mastorakisovih filmova) koji, rječima samog Mastorakisa, donosi iznimno interesantne činjenice o snimanju nezavisne B produkcije, inserte iz Mastorakisovih filmova, snimke upropaštenih scena (blooperi), ‘behind the scene’ clipove, promo reelove, čak i sekvence stradavanja kaskadera!
Tu također, možemo saznati da Mastorakis mrzi Hollywood i ispraznost njihovih filmova kao i cijeli sistem rada u Hollywoodu, da obožava klasični rock (zbog čega je utemeljio vlastitu radio stanicu koja će puštati ono što on voli 
) te ističe kako, nakon prestanka filmske karijere, nikome nije ostao dužan te da su (što je prava rijetkost) prava na sve njegove filmove u potpunosti u njegovom vlasništvu.
Impresivan dokumentarac, dobar film, definitivno simpatičan redatelj… kud ćeš bolje!
