Apaurin!
Feminizam i obitelj.
Počinje kao ženski Tarzan, nastavlja se kao klasična američka priča iz suburbije, a onda završi kao suludi pseudotorture. Baš kao što vrluda radnjom, tako vrluda i kvalitetno, uvelike zbog toga što se ne može odlučiti želi li biti mračan i smrtno ozbiljan ili potpuno blesav i karikaturalan. Mislim, takve kombinacije su generalno kul, ako su odrađene dobro.
Ova je fifti-fifti, dakle napola fula, ali ipak i uspijeva nazubiti oštricu kakvu su imali ‘poremećeni’ satirički ‘obiteljski filmovi’ tipa ‘Dogtooth’ i ‘We Are What We Are’, a usto se postavkom približava i ‘Deadgirl’, iako je ovom filmu plus taj što se ne čini da ima tzv. artističke ambicije ijednog od njih. Režirao ga je Lucky McKee, najpoznatiji po ‘May’, a sve to po literarnom predlošku Jacka Ketchuma.
Saga započinje lovačkom ekspedicijom pater familiasa, koji umjesto divljači kući donosi divlju šumsku djevojku, pače ženu koja je odrasla s vukovima i navikla klati sve što joj stane na put. Naravno, odmah je jasno da to nije dobra ideja, no gospodin je ipak smjesti u svoju garažu te upozna sa ženom i djecom, ne bi li mu gospođa odgrizla prst već po prvom kontaktu. Nakon čega slijedi… kaos.
Negdje između horora i crrrrrne komedije, ‘The Woman’ dostavlja sve ono što vam je najavio hype na nezavisnoj sceni – dakle nije genijalan (ima previše mana, od iritantnih spotovskih segmenata s indie popom do spomenutog sukoba dvije oprečne atmosfere), ali je solidan zalogaj za popuniti rupu u kinematografiji klasificiranoj pod ‘duboko uznemirujuće’. Plus, zadnjih dvadesetak minuta je za povijest.
Ah, te žene…
Obiteljska posla
