Ravno na Fukušimu!
Generalno, filmovi snimljeni bez ‘potrebnog’ budžeta mogu krenuti u dva pravca – jedan put je svakako razuzdana zajebancija u kojoj nedostatak novca dodaje šarmu, što vidimo u svemu od borelijastih eskapada do tromaidnog gorea. Jer, bez love se ljude uvijek lakše da nasmijati, nego uplašiti.
Drugi put je onaj koji su odabrali momci iz Projekt Filma, a koji u svom novom uratku ‘Vektor’ ponovo demonstriraju kako to izgleda kada se odluči snimiti nešto ‘ozbiljno’ – iako ne postoji niti jedan zdravorazumski temelj za to.
‘Vektor’ je postapokaliptični video-noir-triler nastao nadljudskim naporima u temeljito nezavisnoj (čitaj: kućnoj) radionici Projekt Filma, s minimalnim budžetom spiskanim uglavnom na opremu, priučenim pseudoglumcima, velikim ambicijama i s jako, jako puno strasti. No je li takav ambiciozni pothvat ispao gledljiv ili tek jebeno naporan?
Nema sumnje da bi kraći format bio svakako gledljiviji i riješio bi neke veće probleme s tajmingom, zvukom i dijalozima (koji su ponekad, kad nisu utonuli u overacting, toliko loše izvedeni da zvuče kao robotizirani školski recital čitan s papira, a ne prirodni razgovor između živih bića), ali kao što su nam već pokazali u svom prethodnom eksperimentalnom hororu ‘Daimonion’, puno se toga da pokrpati stilom i maštom čak i na duže staze minutaže, baš kao i bjesomučnim fanovskim posvetama kojih i ovdje ima poprilično, kako u izravnim citiranjima J-Horora, tako i u estetici, ispranoj, na trenutke čisto crno-bijeloj post-cyberpunk fotografiji, guranju atmosfere ispred naracije i naglašenom soundtracku, koji uglavnom legne savršeno, ali katkad jednostavno smeta, poput silom nabijenog zvučnog zida kao maske za nedostatak prirodnih zvučnih efekata – boljka tipična za mnoge STV niskobudžetne uratke s daleko većim budžetom od ovog.
U svakom slučaju, kao i većina naslova ovakvog tipa, ‘Vektor’ definitivno nije za širu publiku. Ali kao primjer radikalno drugačijeg nezavisnog filma izgrađenog isključivo na valu entuzijazma, itekako je dobrodošao u ostatak lo-fi ekipe, makar se i u njoj, baš kao i u odnosu na mainstream, osjećao kao outsider.
Rrrriiinguuu!
Zini!
