Bijeli očnjak voli crno meso!
Postalo je pravilo da kad autor potencira određenu ideju samo da bi joj se što žešće suprotstavio, završi sasvim krivo protumačen, zabranjen i odbačen. Upravo je takva sudbina zadesila ovaj masterpis Samuela Fullera, kojeg je Paramount skinuo s programa prikazivanja i odustao od bilo kakve promocije “zbog rasističke konotacije”. Iako su producenti magazinsku priču o bijelim rasistima koji su pse uvježbavali za napad na crnce htjeli pretvoriti u “Ralje” s psom koji nije morski i tek natruhama rasnog konteksta, gospon Fuller je u cijeloj priči vidio i te kako jak materijal za novo nabijanje na nos licemjerja i žmirenja nad očitim i nikad riješenim problemima multikulturalne Amerike. Nažalost, to ga je koštalo neprikazivanja, a vjerovatno se radi o najboljem mu filmu. Criterion ga je konačno izvukao iz prašine i DVD izdanjem barem djelomično ispravio veliku nepravdu.
A kako je to gospon Fuller autorski zamislio? Glumica u usponu prilikom kasnog povratka u kuću na obroncima Los Angelesa svojim Mustangom udari bijelog njemačkog ovčara. Mlada i još neiskvarena spasi mu život, a kad je bijeli očnjak koju noć kasnije spasi od silovatelja, djevojče sasvim odustane od daljnje potrage za pravim vlasnikom te joj oporavljeni džukac postaje najbolji prijatelj. Iznenada, novi kućni mezimac joj osim karijere ugrozi život kolegice-afroamerikanke koja jedva preživi krvoločni napad na filmskom setu i to usred snimanja. Iako je suradnici-svjedoci nagovaraju da je pravo vrijeme za eutanaziju, jadna djevojka odluči potražiti posljednju pomoć kod profesionalnih dresera životinja, čiji glavni meštar je crnac, a skoro pa nemogući preodgoj pseće mržnje prema tamnoputoj rasi postaje više od običnog dreserskog zadatka.
‘White Dog’ je idejom “monster movie” jer pas zapravo nosi glavnu ulogu te je ujedno i glavni negativac koji na momente (posebno nakon napada u crkvi) izgleda apsolutno stravično i da ga takvog susretnem na cesti, ne bi mi bilo svejedno. Upravo je izuzetna doza prisutne stvarnosti toliko dobro i realno izvedena da zasigurno predstavlja jedno od najbolje režiranih filmskih ostvarenja sa životinjom u glavnoj ulozi. Naravno pričamo o vremenu kad su se životinje stvarno dresirale za filmske potrebe, a ne renderale i/ili snimale pred plavo-zelenim platnom, na što i postoji genijalan usputni komentar u samom filmu. Ma begaj Lassie, makni se Benji, prestani bit pametan K9, popij više iz bačvice pod svojom bradom Beethoven, krepaj Shakma, drage ste al’ malo previše plačete Broderickove čimpanze, kolinje je Babe,… ovako se to radi!
Naravno da ima i sveprisutnog prepotenciranja i dodatnog naglašavanja poante, možda kojeg skoka previše ili kakvog teatralnog urlika, ali sve to jako dobro funkcionira i u devedesetak minuta čvrsto drži interes i nadograđuje stravu i užas moći ljudskog utjedaja na okolinu. Sam sukob sa crnim dreserom je predstavljen u najboljoj maniri špageti westerna, a pješčana podloga kaveza u kombinaciji s glazbom Ennija Morriconea prizivaju Sergia Leonea i epske bitke na život i smrt divljeg zapada. Međusekvence koje prikazuju psa u pravom brutalnom svjetlu poput lutanja po smetlištu uz potenciranje mogućeg susreta s izgubljenim crnim dječakom ili susret s pravim vlasnikom — krivcem za sve, pravi su podmetač balansu između drame i horora.
Potražite Criterionovo izdanje jer vrijedi u kolekciji imati naslov zbog čijeg se neshvaćanja i zabrane veliki gospon Fuller odlučio iseliti iz Amerike i sreću potražiti u Francuskoj.
