Subotom vampiri ne idu u disco
Shunji Iwai na engleskom.
‘Vampire’ je možda najbolji materijal za stilsku komparaciju američkog i japanskog indieja – Shunji Iwai, jedan od najvećih genijalaca niskobudžetnih nezavisnih J-drama (‘April Story’, ‘Picnic’, ‘Ghost Soup’, ‘All About Lily Chou-Chou…) nakon sedam godina izbivanja sa scene dugometražnih igranih filmova vratio se s dvosatnom digitalnom vampirskom dramom i svojim prvim filmom snimljenim u Americi. Američki glumci, američki jezik i vampirski kontekst koji nije mogao doći u bolje vrijeme nego u toj 2011., na vrhuncu neovampirskog vala u pop kulturi.
Što onda ne valja? Pa, teško se oteti dojmu da bi isti taj film, da ga je Iwai snimao u Japanu na vrhuncu svoje karijere, bio daleko bolji, snažniji, vizualniji, šutljiviji, simpatičnije odglumljen i opakiji nego što jest. Jer čak je i koncept japanski, zasnovan na tradicionalnim dvojnim i grupnim samoubojstvima – na scenu organiziranog suicida stupa i mladi vampir, koji iskorištava tuđe dobrovoljne odluke za okončanjem života, ne bi li se dočepao krvi bez grižnje savjesti. Jer ipak, naš vampir je osjećajan muškarac koji je prisiljen preživljavati s tuđim hemoglobinima – ne okrutni i psihopatski ubojica…
Ukratko, ‘Vampire’ ima solidnu ideju i duh američke ljubavne indie drame pomiješane s krvavim žanrom (u natruhama) – razvučen je te na trenutke dosadnjikav i šupalj, ali i obavezno gradivo za one koji žele potpunu sliku toga kako izgleda novi val egzodusa azijskih filmaša na Zapad.
Baloni, invalidska kolica i WC papir? Aha…
Ljubim (krvave) noge
