Reality show
U paklu je ekipa.
Opus Sion Sona oduvijek je bio hit and miss – ali svakako je daleko dogurao pjesnik koji je od amaterskih eksperimentalnih videa stigao do statusa savršene zakrpe u rupi nastaloj urušavanjem moderne japanske kinematografije. Kada se Miike okrenuo djeci, a ostatak ekipe doslovno spao na preživljavanje u uvjetima nestanka lukrativnog DVD tržišta, upravo je Sono dao ono što je Zapad tražio kada su u pitanju suvremeni filmovi Dalekog istoka – autohtone, urbane priče natopljene krvlju, obojene humorom i protkane poezijom koja varira od iritantnog baroknog kiča do savršeno pogođene egzistencijalističke melankolije. S pop twistom.
‘Why Don’t You Play In Hell?’ je, najkraće rečeno, u isto vrijeme tipični, ali opet i preporođeni Sono – dirljivo zabavni kaos koji kombinira parodiju na yakuza eigu s hommageom Fukasakuu, na temelju nostalgične posvete filmofilskom fanatizmu, upakiranom u proizvodu koji savršeno funkcionira i kao nabrijana vožnja za nove generacije, ali i kao kolažni tarantinovsko-kilbilovski trip u srce zlatne ere raspojasanih filmskih devedesetih. Možda zato što je scenarij napisan prije čak 15 godina, a tek je sada uspio zajahati Sonov val uspjeha i investitorsku pažnju?
Sve je tu – saga o klincima koji pokušavaju snimiti film, pa se putem upletu u rat gangsterskih klanova, nakrcana je crnim humorom i nekim od najboljih jakuza njuški ikada. Što biste još htjeli? Prekrasnu djevojku koja čereči usta bivšeg dečka ljubeći ga s komadima razbijene boce? Torpedo rigotine koji ispuni želju napisanu Bogu Filma? Gledajte, dobit ćete.
Bilmezi
Ljepota katane
sad još i Snowpiercer recenzija