Aha, sise.
Zombi dabrovi, a što drugo?
Aha, zombifikacija svega ide dalje – ‘Zombeavers’ mi je zapeo za oko na ovogodišnjem Berlinu, gdje se prodavao kroz raskošno reklamiranje u prestižnim filmskim magazinima. Nešto kao ‘Wolfcop’ u Cannesu, a ova dva filma, osim činjenice da je riječ o B-horor komedijama koje su na velikim festivalima demonstrirale tržišnu snagu B-horor komedija u 21. stoljeću, dijele još toga – oba su tu negdje, oko 70 minuta trajanja, s konceptom koji bizarno zvuči na papiru, a još se bizarnije gleda na velikom platnu i malim ekranima. Ali ‘Zombeavers’ šiša svoju vukodlačnu varijantu s daleko većom količinom zabave po kvadratnoj minuti!
‘Zombeavers’ nas upoznaje s tri mršave, seksipilne američke studentice koje su vječno u badićima ili donjem rublju, dok odmaraju u i oko kuće na jezeru – naravno, premisa koja je toliko puta eksploatirana nastavlja se eksploatirati po poznatoj špranci, a rezultat je urnebesna debilana sa sjajnim hormonalnim dijalozima, odrezanim stopalima, tinejdžerskim ljubavima i efektima koji su izravna posveta lutkama osamdesetih. Štoviše, redatelj Jordan Rubin otkriva da je bio inspiriran ‘Gremlinima’ i ‘Monstrumima čupavcima’, a unajmio je Marka Rappaporta da izradi animatroniku, onako kako je to dotični činio na ‘Army Of Darkness’ i ‘Killer Clowns From Outer Space’.
Sve to snimljeno za jako malo novca, ali s jako, jako puno učinka.
Zombi dabar!
Zombi čovjek-dabar!
