Izuzetno mi je drago da sam uspio iskopati vremena te na dva i pol dana posjetio najdraži mi filmski festival, točnije njegov završetak – slovenski Grossmann i to u jubilarnom, 10. izdanju. U petak oko podne sam bukirao posljednju! sobu hotela Stela i nešto kasnije, bez najave krenuo u Sloveniju.
Sat i pol autoceste prema Ljutomeru sam kratio Gary Allanom, kaubojskim tepihom za prisjećanja na proteklih 10. godina Grossmanna i filmskog svijeta koji je tamo prodefilirao. Koliko god gosti veliki i zvučni bili, a filmovi varirali, ovisno o inspiraciji te godine, festivalska opuštenost je uvijek bila na pravoj razini, onoj bezobraznoj, a to festivalu daje neki poseban šarm koji me svake godine privuče. A i kada nisam mogao biti tamo, posjetili su ga Velimir, Arminio i Tomislav pa sam uvijek bio u toku s onim što se tamo zbivalo. Ovo je prva godina da idem sam.
U Ljutomer sam stigao dvadesetak minuta prije masterclassa Đorđa Kadijevića, redatelja Leptirice i ujedno dobitnika nagrade za životno djelo, a kojeg je moderirao Dejan Ognjanović. Izvrsno, taman se prijavim u hotel, ostavim stvari i spustim na predavanje. Tek što sam se popeo na terasu hotela, eto me u muškom zagrljaju s Markom Mehtsunom, jednim od rijetkih ljudi koji je za života postao legenda, i to već u mladosti! Da je zagrljaj još samo malo potrajao, sasvim sam siguran da bih zaplakao, baš kao Edward Norton pod sisama Meata Loafa. Morao sam se razdvojiti pa ga izljubiti, onako bradatog, nasmijanog i glasnog. Odmah me upoznao s gospodinom Kadijevićem i toliko srdačno predstavio da sam ga opet zagrlio! U tom sam zanosu jedino primijetio da netko od opuštenih gostiju na terasi ima iguanu na majci.
Tomažu, programskom direktoru bilo je jako drago da me vidi, a domaćinski se naljutio jer ih nisam žicao smještaj, nego došao kao gost. Ništa ne promoviram, nikako ne sudjelujem u programu, evo me jednom kod vas kao turista! – dobacio sam mu jer sam žurio do sobe, kao pravi entuzijast koji nema vremena za duži razgovor. Zapravo mi je mjehur signalizirao da sam ipak pretjerao s veličinom limenke energetskog napitka. Ostale poznanike sam pozdravio usput.
Hotel u centru je renoviran, sobe ugodne i udobne, terasa funkcionalna, a nakon tuša, eto me na predavanju. Sve oko i u hotelu je živo i svi gosti su smješteni u njega. Glavni trg je u punom sjaju, izuzetno prometan i posjećen, štandovi nude sve i svašta poput interesantnih zidnih visećih vrtova dok pod šatorom rastu redovi za okrijepu. Sjedalice pred glavnom pozornicom sve su popunjenije.
I tada me zaustavi misao – nevjerovatno je opušteno. Atmosfera bi pred takav događaj nekad bila znatno napetija, što zbog vječnih tehničkih problema, što zbog vina. Mirnije je. Uz ugodan topli ljetni zrak stajao sam na trgu i osjećao se kao kod kuće.
Laganim slalomom prolazim kroz šator i uzimam svoj prvi špricer u društvu gospodina Mihe Mehtsuna. Drago mi je da je zaljubljen i da mu je uho opet normalno. U razgovoru sjedamo taman na početak predavanja. Dejan, doktor horora, na visini zadatka, sveučilišno odmjereno predstavlja informacije o svom sugovorniku, otkrivajući mi kako ništa ne znam o gospodinu Kadijeviću, zapravo Đorđu – jer smo sad ipak frendovi. Akademski uvod sječe bljesak kad se Đorđe uhvatio mikrofona. Povjesničar umjetnosti u svijetu televizijskog filma pronalazi medij u kojem komunicira pa slobodnih ruku reflektira društvo kroz njegovu povijest, da bi bio etiketiran kao autor filmova strave i užasa dok je zapravo bio uvjeren da radi komediju. I u tom pokvarenom telefonu između stvoritelja i publike, nastaje opus kojim je natjerao i svijet da mu se pokloni i uruči Grand Prix u Italiji. Prizemno, pomalo stand-uperski, verzirano, a zanimljivo, Đorđe je u potpunosti preuzeo pozornicu, a Dejan je pustio one-man show i prihvatio opušteniji ritam večeri. Doktorov razgovor preveden na engleski otkrit će vam akademski zaron u život redatelja, svjedoka stvaranja u eri socijalističke države.
Po završetku predavanja sam otišao po još jedno piće, usput susrećući ekipu od kojih više ni ne znam tko je uključen u festival, a kog samo poznajem jer je iz tog kraja. Tu je negdje i Milan Todorović, ali s njime je uvijek Vel komunicirao, ne znam jel mene uopće poznaje. Kiki je uvijek jednako sretan i tužan kad me vidi samog, a bez Velimira. Impresivno je njegovo poznavanje UFC-a, ali ove smo godine izmjenjivali neka druga iskustva, usput kad bi se sreli. Nataši duboki naklon jer je i dalje srčano gostoljubiva, baš kao i pred 10 godina kad smo prvi put dojahali u prlešku preriju, a u paketu sa Sarom, Darjanom, Damirom, Metkom, Miležom, Tilenom i ostalim Ljutomerčanima nadoknađujemo individualne životne napretke nastale u međuvremenu.
I tada se pojavio Prhki, onaj koji mi je priuštio neke od nezaboravnih razgledavanja slovenskih planina, koji je za ovo izdanje odlučio otići korak dalje i upoznati me s taoističkim traženjem praznine. U punoj koncentraciji sam ga slušao, čak su nam se u jednom trenu pridružili i igrači stolnonogometne ekipe plavih. Još je bila noć i već treptaj kasnije sam u hotelskoj sobi. I budim se. Možda sam sve samo sanjao?
Odmah nakon buđenja, taman iza 15 sati prolunjao sam Trgom i paradom veselih, rasplesanih maskiranih mještana svih generacija, a Brecelj je bio živi jukebox. Ogladnio sam pa sam svratio do hotela i sreo Hrvate, Tonija, Antona i Filipa, vinkovačke DORFovce koji su završavali ručak! S njima sam proveo ostatak festivala, najavljuju zanimljive promjene za iduću godinu. U društvu je i interesantni vlasnik slovenske indie etikete God Bless This Mess records kojeg je gušt slušati kako se s Tonijem prisjeća fanzinske kulture i Nomada i svih pisaca koji su nas tjerali da volimo film, glazbu, strip i ostale derivate pop-kulture. Pridružio nam se i subotički kipar Arpad Slančik, kojem je ovo prvi put u Prlekiji, a čiji eksponati su, uz stranice britanskog Bizarre magazina, krasili izložbene prostorije kina.
Možda je univerzalni čovjek fetišist, a identitet samo i jedino seksualan, to je bio smjer kojim me Arpad odveo u razmišljanjima dok sam razgledao njegova djela, tik pred dodjelu nagrada, a nakon stripova simpatičnog Zorana Smiljanića. Zaskočio me doktor Dejan, pomalo ljut što nisam posjetio njegov štand jutros, ali Dejane, taoistički počeci su teški, a i kao gost sam se potpuno prepustio slučajnosti koja me ovaj put odvela nekim drugim smjerom. U to se pojavio Đorđe, kojem sam priznao da mi je najdraži gost festivala. Kaufmann je deda i pol, Corman je žanrovska biznis mašina, Chris Lee je Chris Lee, ali malo tko je ovako dobro izveo razgovor o samome sebi, a da se nije spoticao o vlastiti ego. Moje još veće poniranje u Đorđetovu guzicu je na vrijeme prekinuo Toni, pojavivši se na ulazu u dvoranu – uskoro će dodjela nagrada!
Voditelj višejezično odrađuje solidan posao, suveren na pozornici, bregovićanske frizure i hlača koje idu u mrkvu, dok većina ljutomerčanki u najboljim godinama titra. Cijela ceremonija je bila na viskom nivou profesionalizma i najbolja do sad, zato sam pljeskao barem dvostruko više nego inače pa su mi malo utrnule ruke. Video-poruke ohrabrenja nekih od dosadašnjih sudionika zatvorile su ceremoniju.
Večer provodim na terasi hotela s vinkovačko-subotičkom postavom u kojoj je Arpad energično i duhovito prepričavao susrete na Grossmannu, a uz bocu vina smo se sjetili i koliko je Miki Lakobrija poseban čovjek. A onda mi se pridužio mojster Prhki pa me opet odveo u taoizam. Od svog tog silnog taoa mi se otvorio apetit pa sam na Filipovu preporuku otišao po hotelski sladoled, usput sretnem Boruta, jednog od organizatora s kojim imam samurajski odnos – susretnemo se, izrukujemo, razmijenimo riječ-dvije i uz duboko poštovanje nastavimo svaki svojim putem.
Nakon ponoći smo krenuli ka Oxygenu do kojeg vozi kombi, a koji je nova adresa za noćno druženje nakon Kluba koji je bio puno bolji izbor za tulume. Što se točno dogodilo u toj vožnji ne znam, ali je bilo neopisivo. Zato ću napisati verziju za mame. Pošto su organizatori prije svega jako oprezni, u bus se ukrcava točan broj putnika za koji je vozilo registrirano te je vožnja tih niti dvije tisuće metara sterilno dosadna s prosječnom brzinom od 10 kilometara ispod dozvoljenog. Vozilo odiše tišinom i svježim zrakom (ipak nas vozi u Oxygen pa je red da se ime i praktično poštuje). Naravno da se pušenje u autobusu nikako ne tolerira, a svi putnici se voze u tisini.
Nakon iskrcavanja, ušli smo u klub i bio je prazan, a ispred njega nešto društva, pomalo drvena atmosfera, ali sam odlučio ostati s Filipom, kojeg sam upoznao proljetos u Vinkovcima i baš smo se dobro napričali o ljubavi dok sam se s Bekvalcem sreo u prolazu i već poslovično se nikad dosta ne ispričamo. Jutro sam dočekao s Ljutomerčanima te sudjelovao u tradicionalnom prleškom običaju – dočekivanju zore na podu ispred pekare i to sa izvornom slovenskom ekipom pa sam kao jedini stranac imao čast naučiti štošta o navikama i aktivnostima mladih prleških duša uz čokoladne rogličke. Rijetke trenutke tišine rezali bi Twin Peaksoliki likovi koji su povremeno prolazili pored nas. Zarazno vesela Tamara me psihoanalizirala pa sam se osjećao kao vanzemaljac kojem su ukrajinski separatisti srušili leteći tanjur, a njegov padobran ga je nosio Europom sve dok nije pao u Prlekiju, pred pekaru.
Pao je i dogovor da sutra nakon izlaska iz hotela idem do Pule na premijeru Milićeve “Sobe 55”, još jedan iz ekipe kojem treba otići čestitati. Ujutro druženje s DORFovcima kod njih u sobi na terasi, potom oproštaj od Prhkog pa sa Sarom i Darjanom, dovoljno hrabrima, a dovoljno slobodnima da mi se pridruže, odlazim direktno na Pula Film Festival. Naš domaćin dolje je Dario Lonjak. Više o Puli i festivalu pisati ću idućih dana.
Ovo je tekst koji gotovo nije o filmu, ne zato jer u dva dana nisam ulovio niti jedan, nego zato što za jubilej treba istaknuti ljude koji stoje iza festivala i koji čine sve ono što Grossmann jest. Barem da im nakratko odam dužno poštovanje jer su uspjeli. Ne znam ih sve pa ih niti ne mogu poimence sve istaknuti pa nek mi oproste oni neimenovani. Jako me raduje što su organizatori ove godine imali najmnogoljudniju ekipu i što su Peter i Damir postali očevi pa mladih snaga neće nedostajati.
Siguran sam da najbolje od Grossmanna tek dolazi. Vidimo se na jedanaestici…
*fotografije su sa službene stranice, osim onih koje nisu, a fotografi su Tina Babič, Luka Ploj i Ana Celec.
(0)
