Dokumentarac Arminija Grgića i Zvonimira Karakatića, “Kino moje malo”, splitske bi filmofile, kad se 16. travnja zavrti u “Kinoteci”, mogao prisjetiti nekih boljih vremena i odlazaka u danas zatvorena kina poput “Tesle” i “Marjana”. Jer, veli duo, to i jest namjera filma. Priča o kinima i ljubiteljima kina je univerzalna i na isti način je primljena u Požegi, Bjelovaru, Konjicu… kao i u Skoplju i Zagrebu. Sam film pokazuje i modernizaciju kina, ali i iščeznuće fenomena što ga je kino predstavljalo u širem smislu i onog što volimo nazivati “dušom”.
Arminio: Danas se filmovi u kinu gledaju na IMAX platnu s pripadajućim projektorima i zvučnim sustavima, sjedala su udobna, ambijent je prekrasan, karte za kino mogu se kupiti preko interneta… a opet, kad nas netko pita o najdražim odlascima u kino, to najčešće budu priče koje počinju s 80-ima i zafrkancijom u redovima za karte za “Američkog ninju” ili “Otimače izgubljenog kovčega”.
Zvonimir: Dosadašnje projekcije dokazale su da je ta univerzalnost stvarna. Jer gdje god je film bio prikazan i gdje god smo prisustvovali projekcijama, većina ljudi bi nam nakon odjavne špice prilazila, komentirala i prepričavala vlastite doživljaje i sjećanja… Gotovo svatko se sjeća kina kao nečeg posebnog i pamti bar neku projekciju i neke dojmove i emocije koje je u kinu doživio.
