Još jedan izdanak tajlandskog crnomagijskog gore horora, s budžetom ranog Bore Leeja i jednakim entern... etner... entertejnte... entertejnment veljuom. Ali s boljim ženama. I lošijim zvučnim efektima.
Prva scena – Corel Draw munje protežu se nebom, muškarac sniman najjeftinijom digitalkom moli na kambodžanskom okružen lubanjama, a šaka čavala poleti zrakom i zabije se u usta žene.
Znate, ja jako, jako volim tajlandsku kinematografiju, a još kada mi prodaju gore horore koji izgledaju kao mješavina hrvatske sapunice i snimaka sa svadbe – pa kako čovjek može ostati hladan? 'Dark Devil' je turboamaterska kombinacija azijske sapunjare i horora s pokojom tučnjavom, puno lokalnog humora i jednom ljubavnom pričom. Tek za nijansu 'profesionalniji' od nigerijskih crnomagijskih filmova, ali nažalost 70 posto radnje ipak čini prazna priča, a tek ostatak lude horor ideje, poput škorpiona koji izlaze iz tijela djevojke koja riga krv ili vađenja crijeva na usta.
A što se dogodilo sa ženom koja je na početku progutala čavle? Izbili su joj iz kože i počeli frcati van iz tijela – prvo su joj pretvorili želudac u fakirski krevet, a zatim ih je krvave izrigala van. Zajebana je ta crna magija, a još zajebanija sirotinjska tajlandska kinematografija u kojoj se glavni lik zove Pee, a glumci izgledaju kao da prodaju poriluk na tržnici u Požegi.
Nick Nolte i Walter Hill, Rip Torn i John Milius, Michael Ironside, William Forsythe, Vajna & Kassar – faking šit, koja postava, koji klasik!
Moderni kaubojac u kojem Hill servira ono što zna najbolje – fantastičnu akciju podebljanu hipermačističkim 80's likovima, koji imaju više od jedne dimenzije, ali i sposobnost zamrznuti srce kada je prst na okidaču. Drugačiji od većine akcića Vajna&Kassar ere, 'Extreme Prejudice' zadovoljava neke 80's fetiše koji su nužni za opstanak na tržištu – teksassploataciju, Ray Ban, tajne službe, drogu i Miliusovo desničarenje – ali je nekako 'ozbiljniji' od većine srodnih naslova tog razdoblja.
'Extreme Prejudice' priča je o dva muškarca koje je razdvojio život, i to gadno – jedan je postao opaki Teksaški rendžer (briljantni Nolte), a drugi jednako opaki, iako fensi uglađeni vođa narko kartela – ali i o paravojnoj zavjeri te veteranima željnim para iz banke na južnoj granici SAD-a.
Politički akcić koji je u isto vrijeme drama i (prije svega) western s uzijima, ali i s galerijom sjajnih likova, sisama, eksplozijama i litrama prolivene krvi. Nešto kao 'Divlja horda' za osamdesete.
Shing je kineski pandur koji voli piti i partijati. Pomalo korumpiran i nasilan, ali većinom dobar u duši. Večer redovito zaključi sa pokojom kurvom, a ujutro sve zaboravi te tako u nadogled.
A kako reagira kada u hrpi dama noći ovaj put izabere svoju kćer, za koju nije ni znao da postoji? Jednostavno, nastavi uzimati kurve i još više pića, a pritom nastoji nadoknaditi izgubljeno vrijeme sa djetetom davno izgubljene ljubavi. Ne treba ni napomenuti da će čin te sudnje večeri i razlog buđenja u istom krevetu sa vlastitom kćerkom pokušati što više zakopati, te se nadati da bliska budućnost neće tražiti odluke i odgovore vezi vašeg novostečenog odnosa. Nažalost, to nije nešto što će korumpirani policajac sklon alkoholu i buntovna srednjoškolka pod svjetlima urbanog Macaua lako zaboraviti, već je to motor koji će u idućih dva sata voditi ovu šaroliku dramu Pang Ho-Ceunga.
Pang se u svom redateljskom životu trenutno dugom šest filmova uspio predstavio kao svijetla nada hongkonške kinematografije novog doba. Zaigran i domišljat u svojim filmovima, Pang vrlo vješto priča fabulu držeći atmosferu iznad svega, ali prvenstveno unutar likova, koje su ovdje vješto portretirali lijepa Isabella Leong i Chapman To. Razvoj likova je jedna od stvari kojoj se svakako treba pridodati posebna pozornost u ovom filmu. Isabella Leong dokazuje da itekako ima potencijala pa kao Yan uspješno varira od uloga zaigrane kćeri željne brižnosti svog oca do zrele životom opijene srednjoškolke.
Kakav otac takva i izvanbračna kćer
Isabella i Isabella
A Chapman To vješto je predstavio ulogu Shinga, koji tijekom filma prolazi kroz uvjerljiv preobražaj od neodgovorne pijane propalice do oca koji shvaća i pridodaje važnost potrebama drugih ljudi. Kontroverzna pitanja se napadaju u zaigranoj, bezbrižnoj maniri ali se pritom čvrsto oslanjaju na sigurnu dozu ozbiljnosti.
Ideja nije nova niti je originalna, već jednostavna kao i sam film, ali može biti mnogo više.
Bit je u filingu, a glazba se u tom slučaju pokazuje kao izvrstan vodič, pomaže nam u sakupljanju komada koje je Pang tako vješto pobacao tokom filma kako bi ih složili te dobili konačni uvid u njegovu viziju. Ovo je zasigurno jedan od onih filmova koji je uspio zasjeniti konkurenciju na prošlogodišnjem Berlinskom film festivalu, pa je tako kompozitor Peter Kam i primio tu previše zasluženu nagradu za glazbu. Naslov filma 'Isabella' je nesumnjivi hommage istoimenoj glumici/pjevačici koja tumači glavni lik.
Isabella vam može ponuditi dvosatno art preseravanje ili pak zabavni let nad romantiziranim, porocima ispunjenim Macauom uz sanjolike prizvuke Portugalskog folka. Pitanje je, možete li joj se prepustiti?
Let's get High in Macau
Nakon što naučiš voziti motor, idemo na još jednu rundu
Tko će drugi snimiti remake jednog od najozloglašenijih gore horora zlatne ere nego... Andreas Schnaas!
Naš stari heroj Schnaas, poglavica modernog njemačkog ultra-gore filma, i ovom poslu pristupa s istim home made principom, iako se mora reći da je malo uznapredovao u odnosu na stare, 'Violent Shit' klasike, barem kada je u pitanju nesrazmjer ideja i realizacije. Istina, i dalje je u onim minutažama kada nema akcije i gorea dosadan za popizdit te u lošoj glumi, traljavoj režiji i kilavoj montaži uvijek više smiješan nego strašan, ali bože moj – pa to je Andreas Schnaas!
U svakom slučaju, 'Anthropophagous 2000' je njegov niskobudžetni (bezbudžetni) remake jednako niskubudžetnog i stupidnog klasika Joea D'Amata iz 1980. godine, proslavljenog (i zabranjenog) prije svega zbog scene žderanja fetusa. U ovoj novomilenijalnoj verziji priče o kanibalu-ubojici, gorea je daleko više nego u izvorniku, naravno – ipak je to jedino oružje kojim Schnaas raspolaže i bilo bi mu bolje da ga iskoristi koliko god može. A bogami se iživio – od početnog kasapljenja sjekirom i deranja kože s glave do vađenja crijeva, kidanja ruke golom rukom, komadanja lubanje kamenom i ključne scene otvaranja trbuha trudnice kamenom, čupanja djeteta i njegova žderanja pred kamerom – laganog grickanja lubanje iz koje teče mlaz krvi.
Klasični njemački gorefest – za one koji znaju o čemu pričam, ovo je neizbježna poslastica, a za one koji ne znaju... pa, ne moraju ni znati. Al stvarno.
I sure never thought I'd end up grave-digging and not even getting paid for it, either. Anyhow, it's better to be above ground doing that than below ground doing nothing.
Franco Nero utjelovljuje ikonu (špageti) westerna - Djanga, jenkija-antiheroja bržeg na okidaču nego na jeziku. Za razliku od svojih mitskih žanrovskih kolega, vrsnih jahača i krotitelja divljih mustanga, Django se kreće pješice, sporo i bez žurbe vukući za sobom ogroman lijes. Zanemarimo western klasike o konjokradicama i veličanstvenim brzopotegačima jer ovdje je puno lakše povući paralelu Djanga i Paula Kerseya (Bronson) u 'Death Wishu' koji slom nakon osobne tragedije preživljava jedino željom za osvetom bahato preuzimajući pravdu u svoje ruke. Naravno da uopće nije bitno kuda nakon što krivci za gubitak voljene osobe budu kažnjeni jer veća je čast poginuti u traženju osvete nego ne učiniti ništa. Nema tu velikih pobuda mijenjanja izopačenog svijeta već sebičan razlog naložen osobnom traumom. Kao i u većini osvetničkih klasika izbor oružja po principu što veće / razornije, to je osveta konkretnija i ovdje postaje jednako fascinantan i bitan detalj.
Opaki i zli rasistički nastrojeni zlikovci
Špijuniranje se kažnjava rezanjem uha!
Sergio Corbucci je uvijek bio konkretnije nasilan prema svojim likovima nego čuveni kolega Leone, a prerijsku prašinu je ovdje zamijenio blatom dajući još prizemniju sliku svojih likova koji su prljavi, znojni te iscijeđeni životom, a jedini ispeglani čistunci su rasistički odmetnici predvođeni bivšim oficirom s prepoznatljivim crvenim kapuljačama kao preteča KKK-a koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da je građanski rat završio i da su oni izgubili. U takvom ružnom i odvratnom svijetu svoj gnijev i bijes prazni tko na kome stigne iz čiste potrebe, a jedini zakon je onaj da budeš brži, jači i spretniji jer samo tako ćeš preživjeti. Stripovski karikaturalni, gotovo školski hedonistički negativci samo jednu uslugu u takvom svijetu cijene više od novca - spašavanje života.
'Django' je desterilizirani western u kojem nema potlačenih indijanaca vrsnih streličara, nadobudnog šerifa koji se bori za pravdu i mir, rančera koji se ujedinjuju protiv zlog moćnika, pinkertonovih agenata, bjegunaca pred zakonom, obračuna u podne ili sličnih elemenata na koje smo od westerna navikli. U 'Djangu' postoje samo svježi ožiljci građanskog rata, blato, pustoš, rasistički klan s jedne i meksički desperadosi s druge strane dok je u sredini bordelo kao jedino rajsko odmaralište nakon rasističkog teroriziranja i konstantnih pljački. Jedan od najnasilnijih u žanru uz fascinantan broj mrtvih koje pojedinac ostavlja iza sebe, što nije ni čudo jer se kao asistent redatelja pojavljuje čuveni kanibalosploatator Ruggero Deodato. Jedva čekamo vidjeti što je Miike napravio u svojoj verziji 'Djanga' koja je doživjela ovacije nakon projekcije/premijere u Veneciji!
Žene-pčele ubijaju muškarce seksom. Slijedi istraga...
Ispucala slika, fenomenalan soundtrack, super fontovi na špici, brkati policajci... toliko je 'malih' razloga za voljeti eksploatacijske filmove sedamdesetih, a još kad im pribrojimo onaj glavni – sulude ideje, seks i nasilje – našoj grindhouse/drive-in sreći nikad kraja. A danas nas uveseljava film čiji naslov podsjeća na lude niskobudžetne SF horore pedesetih i šezdesetih, iako je ova vizija priče o ženama pčelama ipak nešto drugačije od ovakvih stvari.
Radnja je ingeniozna – policija počinje sumnjati u slučajnost novog fenomena, nizanja muških leševa koji umiru od previše seksa i prevelikog uzbuđenja koje im sjebe srce dok se... ukratko, čudni eksperimenti i tajanstvene sile pretvorile su žene u 'pčele' koje seksom ubijaju ljude. How cool is that?, braćo i sestre!
'Invasion Of The Bee Girls' odlična je 70's eksplo-zabava, koja itekako komentira duh vremena, doba feminizma i seksualne revolucije, uz silovanja, tučnjavu i 'žene pčele' s golemim sunčanim naočalama na njušci. I golim sisama. I sve to u režiji Denisa Sandersa, redatelja dokumentaraca i dobitnika čak dva Oscara za režiju!
Rat je okrutan i nasilan, a takvi su i pravi filmovi o njemu, kažete? Možda, ali ovaj stvari odvodi do takvih ekstrema da postaje punopravnim članom eksploatacijskog društva, u kojem predsjedaju ljudožderski filmovi sedamdesetih i akcijsko ludilo osamdesetih, a od kojih ovo čudo uzima svega po malo.
Primjerice, ljubitelji kanibala doći će na svoje u sceni žderanja mozga iz lubanje, a sve zajedno zapravo je ratni film smješten u vijetnamsku džunglu, gdje naš junak, opaki bivši vojnik kojeg svako malo peglaju flashbackovi o njegovoj paraliziranoj kćeri, uz pratnju svoje plaćeničke vojske obavlja tajnu misiju. Najbolju sliku toga što vas čeka daje već prva scena akcije u prašumi – dekapitacija, zabadanje sjekire u vrat, mljevenje lubanje kamenčugom, kasapljenje grkljana srpom... sve to u nekoliko minuta! Uz malo više love uloženih u produkciju, ovih par minuta izgledalo bi kao čuvenih par minuta trejlera za novog 'Ramba'. Ali to je tek početak!
Iako bi se iz navedenog dalo zaključiti da cijela stvar potječe iz Hong Konga, produkcija je tajlandska, skromna, koliko i ambiciozna, tako ramboidno tipična za 1983. Primitivna i suluda montaža te nepostojeći smisao za dramaturgiju posve su nebitni pored cilja ovog filma – nizanja što inovativnijeg i šokantnijeg nasilja: kastracija, mitraljezi, bazuke, klopke, vješanje..., plus nezaboravna scena u kojoj zarobljenicima organizirano pišaju u usta nakon što zatraže vode te zatim trljaju svoje kite o njihova usta, što sve skupa jedan od zavezanih kasnije komentira riječima: 'Mirisalo je kao šampanjac' (!). A kad se ne kolju i ne pišaju jedni po drugima, onda demonstriraju borilačke vještine.
Posebnu dimenziju svemu daje dabing, grozomorna američka sinkronizacija kao iznikla iz kung fu fimova, u kojoj odrasla žena daje glas djetetu, a svi zvuče kao retardirani moroni.
Idilu malenog, mirnog i dosadnog američkog gradića prekida dolazak misterioznog crnog automobila koji brutalno gazi sve pred sobom. Policija je uz sav napor nemoćna u zaustavljanju poludjelog vozača, a strah i paranoju dodatno potenciraju lokalni indijanci svojim mitovima i legendama...
Jedan od onih koje sam s guštom gledao kao klinac, a bilo ga je zabavno gledati i danas, petnaestak godina kasnije. Gafovi su standardni za filmske jurnjave tog vremena - nekoliko ubrzanih snimki kako bi se dobilo na dinamici više daje na komičnosti situacije nego na rastu tenzije, a zalomi se i pokoji rez nožem usred akcijske scene jer očito snimljen materijal nije bio upotrebljiv pa ga je bolje uopće niti ne pokazati. No, ipak, svi ti sitni nedostaci i krpanja zapravo daju neki dodatni šarm ovom klasiku u kojem se James Brolin u šerifskoj uniformi s koltom u ruci na Harleyu suprotstavlja neuništivom autu iz pakla.
Jedan i jedini Johnny Wadd u seksploatacijskoj parodiji Friedkinove 'Francuske veze'.
John Holmes, Hercules Kong i plavokosi Šved s povezom preko oka koji davi plavušu u krevetu – kakav početak kakvog filma! Suluda musaka Walta Davisa donosi nam jednu od brojnih avantura Johnnyja Wadda, akcijskog seks junaka koji je proslavio legendarnog Johna Holmesa i cijeli trend 'ozbiljnih porno filmova', a kojima je puno godina kasnije posvećen i cijeli jedan 'Boogie Nights'.
Ali Anderson, Wahlberg i ekipa teško mogu dočarati ludilo izvornika – 'The Danish Connection' je iskonski nevjerojatan film za koji vam od početka do kraja nije jasno shvaća li on to sebe preozbiljno ili ne, iako je jasno kako ga vi shvaćate, plačući od smijeha na manje-više svaku minutu. Bilo da je riječ o velikom Waddovom ulazu u film, kada se penje na veliki tanker uz naraciju balade 'Ballad Of Big Bad John' (he's got a head that he uses, and his meat is Grade A) te se na brodu potom šora s jednookim nordijskim plavušanom, bilo da vas s nogu obori veličanstvena špica, s genijalnim orkestriranim naslovnim songom i kadrovima raskečene plaviše koja se obješena za ruke u kameru ljulja raširenih nogu. Gola, naravno.
'The Danish Connection' je (barem verzija koju ja imam) softcore detektivski kung fu pornić (usto, nema nikakvog seksa sve do 18. minute filma!), čiji su najluđi dijelovi upravo scene borbi, kakvih se ne bi postidio ni Bore Lee, samo još apsurdnije. Uz glumce koji čitaju dijaloge s poda (i nikako, ali nikako nisu stanju djelovati imalo uvjerljivo) i imptentnog brku po imenu Herbert Steele, opsjednutog snifanjem gaćica svoje tajnice. Plus nadrealna orgija na kraju.
Goong-dahl je jedan sasvim jednostavan gubitnik. Ne. On je krajnja katastrofa i kulminacija svakog anti sociološkog srednjoškolskog slučaja – neuspješan je u svemu.
Nakon prolaska ekstenzivne terapije kojoj je cilj otkrivanje njegovog nevjerojatnog niza nesretnih okolnosti u kojima ispada, jelda, papak, znanstvenici otkrivaju da je on zaista esencija nesretnih događaja, tj. jedna natprosječno nesretna osoba. Ako postoji električni šok na jednoj od sto tipki, on će ga naći; ako postoji jedno nekuhano jaje u hrpi kuhanih, on će ga naći. I slomiti, u potencijalno komičnoj situaciji.
Bilo kako bilo, pušten je u divljinu još jednom, bez pretjeranog plana, popraćen jedino novim savjetima i entuzijazmom u nadi da će ovaj put biti bolje. Tako se naš nesretnik uputio na grubi put srednjoškolskog života kako bih iskoristio svoju novu šansu. Srednja škola je previše zabavno mjesto da se ne bi toliko koristila na platnu. Bivajući neiscrpnom oazom filmskih tema, puno toga u ovom filmu će se činiti već poznatim i probavljenim, ali koristeći staru perjanicu plagijatora, reći ću da je ova priča ispričana koliko toliko na 'svoj' način.
Goong-dahl stiže u svoj novi akvarij kao sitna ribica, još neprimjećena od strane vrebajućih morskih pasa i ostalih životinja na vrhu lanca. Sretne li okolnosti, u istoj školi susreće i apsurdno komičnog Yeon Seong-a. Kako li se samo taj gubitnik usuđuje poznavati ikoga?
Pa, bili su sudionici u ranije spomenutoj kamp terapiji, i naravno, njegov novostečeni poznanik ne želi biti viđen u njegovom društvu, ali mu je u zamjenu spreman ponuditi savjet pomoću kojeg može donekle spasiti svoj status i društveni život. Tajna se krije u izgradnji reputacije, dakako, s moralno sumnjivim podloškom: zauzimanje za sebe unutar unaprijed isplaniranog i isforsiranog sukoba izabravši za žrtvu totalne outsajdere fizičke sile, ergo one vidno slabije.
Ekspertni tim
Uhm...?
Bome, Seongov savjet se i ne čini loš. Ali kako dolazak u novu školu podrazumijeva i odlazak razuma prilikom teatralnog ulaska školske ljepotice koja upada u probleme sa kolegama, situacija ne piše na bolje. Dahl, naime, intervenira u slučajnom sukobu između školskih nasilnika i spomenute cure imena Choi Min-Ah, s namjerom da isproba novo stečeno znanje o revolucionarnoj tehnici.
Kako nam je već poznato da jadnik nema sreće, nije teško zaključiti da je izabrao morskog psa ovog akvarija. Kang Jae-Koo je tzv. legenda škole, protagonist svih ispričanih priča o 'jedan na sto' šorama, koje su mu toliko ležerne da bez problema može usputno zapaliti cigaretu i reći nešto tipa: nemam vremena pa krenite svi odjednom. Kako li će sad naš Goong-dahl izvući živu glavu i otići s djevom ispod ruke? Nikako. Izazvan je na dvoboj, u tri sata, na školskom krovu. Ta-dam!
'See You After School' je uspješno izmanipulirao mnoštvo utjecaja 'okolnih' filmova i uspio dodati malo svog šećera na tu toliko puta ispričanu premisu školskog života, uz fenomenalne scene školskih tučnjava, tj. savršeno koreografiranih borbi. Film je dovoljno jak da može sam ustati i hodati uzvišenog lica, bar dok ne padne na okolni kamen.
A ja više nemam što za dodati. Uostalom, vidimo se poslije škole.
Steven Seagal odlazi u geto pronaći ubojicu svog sina policajca – dovoljno za odmah nabaviti i gledati!
A još kada vidite prvi Seagalov akcijski performans – premlaćivanje dvojice latino džibera koji su mu stali na put, i sve je jasno: stari debeljko i dalje mlati neke ozbiljne guzice, kako bi rekli braća Ameri!
'Urban Justice' je, kako sam naziv kaže, Seagalov novi ulaz u 'urbanu kulturu', gotovo pa old school akciju u crnačkom getu, ujedno i njegov prvi film nakon puno vremena koji se posve oslanja na borilačke vještine, a ne toliko na vatreno oružje kao nadomjestak zbog reume. Scenarij je uglavnom briljantan – Seagal ide od točke A do točke B i mlati sve što zatekne na tim koordinatama – hell-the-fuck-yeah!
Nije toliko suludo kao Van Dammeova igra u gangsta (rap) vodama ili zadnjih par Seagalovih avantura s DMX-om, ali je nekako puno sirovije i daleko više ejtiz, što ga, s nostalgijom i bez nje, čini jako dobrim. A tek kraj...
