Nezaustavljiv i učinkovit

    Kao klinac zaljubljen u Basfove smeđe i JVC-eve bijele VHS-ice nakrcane friškim, iako ispranim i ofucanim, pretjerano puta presnimavanim kopijama novih američkih hitova koji su se nabavljali u tek otvorenim jugoslovenskim videotekama, u eri u kojoj nepostojanje ‘originala’ automatski pobija mogućnost egzistiranja ‘pirata’, mogao sam se ponositi s nekoliko stvari. Primjerice, tijekom velikih odmora, prekapajući uz burek i prijatelje iz razreda ključne motive žutim titlom prevedenih remek-djela holivudske tvornice zabave&propagande, nisam propuštao demonstrirati da za razliku od većine svojih vršnjaka znam kako se točno pišu mitska, paradoksalno sveamerička prezimena Schwarzenegger i Stallone. Duplo ‘W’, dva ‘G’ i dva ‘L’.

Kada smo shvatili da ‘Rambo II’ baš i ne dolazi u kina, zbog tereta kontroverze o kojem nije bilo pametno razglabati u društvu odraslih, bilo mi je itekako jasno zašto – dok su se drugi zabavljali pričajući isključivo o pijavicama, ‘gljivastoj bazuki’ i bradavici na čelu zapovjednika Podovskog, veza između cenzure i sadržaja bila je i više nego očita: Rambo je ratovao s komunističkom Majkom Rusijom, makar i na sasvim trećem terenu, a SFRJ nije bila oduševljena činjenicom što je isti taj Rambo na kraju svake bitke pobjeđivao. Možda nije dobio rat, ali taj me politički rat u konačnici nije pretjerano puno zanimao – pijavice, gljivasta bazuka i oznojeno kožno ispupčenje poručnika Podovskog bili su daleko zanimljivija tema za razgovor. Politika je ionako samo za stare konje.

Rambo je povećavao vlastite mišiće iz nastavka u nastavak, no ako je domaća kino-ponuda već i pratila taj rast s vremenskim odmakom ili ignorancijom, povratničke avanture nabildanog fajtera iz Zelenih beretki na velikom su platnu ionako čekali samo luzeri bez dobrih veza na tržištu žutih titlova – Basf i JVC su se potrudili da političku cenzuru zaobiđe zujanje glave na običnom Panasonicovom uređaju za reprodukciju slike i zvuka, popularnom videorekorderu. Videu, kako smo ga zvali. I mi klinci, i odrasli pred kojima nije valjalo pričati o poručniku Podovskom, i nadrkani carinici koji su čupali siceve svim iole sumljivijim nuškama pri povratku s Ponte Rossa.

    Bile su to osamdesete i Amerikom je vladao Ronald Reagan. Reagan je bio savršena premosnica između dvije radikalno desne, radikalno destruktivne američke politike – onu koju je začeo prvi dežurni negativac Richard Nixon, a do kraja zakucala obitelj Bush. Vladao je doslovno cijelo desetljeće – od 1981. do 1989. godine, s programom kojeg se ne bi postidio ni njegov ultradesni kolega kauboj, John Wayne. Ova zemlja je u tolikoj mjeri pokvarena u samoj srži, da je zla, primitivna svinja poput Johna Waynea veliki nacionalni heroj, pisao je Hunter S. Thompson u svom eseju o slavnom glumcu i glavnom celebrity protagonistu američkog radikalnog desničarenja, čovjeku koji je za Thompsona konačan, truli simbol svega što je pošlo po krivu s Američkim snom.

Ronnie ispred omiljene dekoracije

Lee Marvin

Porijeklom Irac, Reagan tridesetih godina počinje karijeru glumca u B-filmovima, ne bi li na kraju dijelio platno s Johnom Cassavetesom i Leejem Marvinom. Politički život započeo je kao Demokrat, ali brzo ga je pojela antikomunistička paranoja pedesetih, kada je naglo zaokrenuo u republikanske vode i javno podržavao zloglasni holivudski lov na crvene vještice. Šezdesetih je bio republikanski guverner Kalifornije (duplo ‘W’, dva ‘G’), osobno je poslao više od dvije tisuće vojnika na studente tijekom mirovnih prosvjeda u Berkleyju i vatreno se zalagao za smrtnu kaznu. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da se dočepa Bijele kuće, to mu 1981. godine konačno polazi za rukom – u 69. godini postaje najstariji predsjednik SAD-a, a toliko je potukao tadašnjeg predsjednika Jimmyja Cartera, da je u Senatu uspio osigurati prvu republikansku većinu nakon 28 godina!

Odmah je stekao političke bodove, projektom okretanja nacionalnoj nafti, ukidanjem kontrole cijena benzina i rješavanjem iranske talačke krize, 444 dana kaosa koji je izbio kada nova, revolucionarna iranska vlast na čelu s Ayatollah Ruhollah Khomeinijem nije htjela pustiti američke diplomate i građane iz zemlje, nazivajući Ameriku Velikim Sotonom i neprijateljem islama. Iako su taoci pušteni odmah nakon Reaganova dolaska na vlast, za to je ipak najzaslužniji Carter, koji je započeo pregovore, ali izgubio i zaslugu i izbore.

    Baš poput njihovih iranskih suparnika i Reaganova administracija je svoje zadaće i planove znala nazivati revolucijom, ‘konzervativnom revolucijom’. Ona je u ekonomskom dijelu počivala na konceptu poznatom kao ‘Reaganomics’, koji je u startu smanjio poreze, ali i ukinuo socijalnu pomoć onima kojima je bila najpotrebnija. Wall Street, CIA i pranje novca od droge s jedne su strane stvarale odanu vojsku njegovom veličanstvu Dolaru, a s druge izazvale pravi društveni potop kokainom i nezaustavljivi problem s crackom. Konačan rezultat je i potpuni kolaps sustava afroameričkih zajednica, radikalno produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih te ‘epidemija zločina’ koja je posebno zahvatila New York (u prosjeku 2000 ubojstava i 600.000 ozbiljnih kaznenih djela godišnje!), izmicala kontroli i bila velikom inspiracijom za neke od najkultnijih akcića osamdesetih.

Nakon reizbora, Reagan je proveo još jednu reformu poreznog sustava te započeo veliko bildanje sustava za obranu, sipajući novac na vojne račune, naglašavajući vječnu rusku prijetnju. Nacionalni dug se utrostručio, ali koga briga – vodio se službeni rat protiv pornografije, droge i abortusa, ali najveći je prioritet imao Hladni rat, kojeg je Reagan želio pobjednički okončati, između ostalog vođenjem u utrci naoružanja, projektom Rata zvijezda, tj. postavljanjem američkih lasera u (pa naravno) američki svemir.

Iako je Margaret Tatcher voljela govoriti kako je Reagan dobio Hladni rat bez ijednog ispaljenog metka, meci su se itekako ispaljivali na nekim drugim frontama. Čuvena ‘Reaganova doktrina’ podrazumijevala je američko vojno potpomaganje svake borbe protiv komunizma i utjecaja ‘Zlog carstva’ Rusije, što je u praksi značilo izravnu podršku Kontrasima u Nikaragvi, Mudžahedinima u Afganistanu i pokretu Unita u Angoli. Ili još izravnije – blisko surađivanje s islamskim ekstremistima na slanju Afganistana natrag u srednji vijek i provođenje čitavog niza političkih ubojstava, atentata na latinoameričke premijere i predsjednike te podržavanje desničarskih, konzervativnih sila odanih SAD-u, neovisno o tome želi li ih narod država-žrtava na vlasti ili ne. Agresija na Nikaragvu i na Svjetskom je sudu donijela SAD-u osudu te ne pretjerano popularan epitet globalnog nasilnika i terorista, a ne zaboravimo ni to da je Reagan otvoreno podržavao apartheid, salvadorske naci sadiste i Saddama Husseina u ratu protiv Irana. Libanon i Granada također nisu bili pošteđeni američkih bombi, ali su zato ozloglašeni indonezijski i čileanski režimi dobijali američke dolare.
   
    Amerika je takvu politiku uglavnom dočekala s pljeskom – Reagan je možda bio predmet prezira intelektualaca i liberalne ljevice, ali 1985. godine ga je podržavalo čak 58 posto stanovništva, dok su ankete nakon preživljavanja atentata i reizbora prelazile 60 posto te pokazivale da je bivši glumac vrhunac svoje popularnosti doživio upravo u Ovalnom uredu, postavši jednim od najpopularnijih američkih predsjednika svih vremena. Barem kada je statistika u pitanju. Amerika je proživljavala veliki desni zaokret – svi su svijet vidjeli isključivo u prugama i zvjezdicama, a onaj tko nije, mogao je ili zašutjeti ili gledati svijet u odijelu na pruge. Pa i ‘sve zvijezde’, ako treba...

(nastavlja se - drugi dio)

(Not) singin' in the rain

Kauboji

Komentari (0)