Žuti titl - drugačije o filmu / o drugačijem filmu - HOLLYWOOD I REAGANOVA POLITIKA, 2. dio

HOLLYWOOD I REAGANOVA POLITIKA, 2. dio

Autor: Velimir

16.02.2007

Udarni, treći 'Death Wish'

Svaki rigidni politički sustav voli imati i filmski biznis na svojoj strani – Hitler nije imao ništa protiv Leni Riefenstahl, Tuđman je uživao u djelima Jakova Sedlara, a Reagan je na raspolaganju imao čitav jedan studio, legendarnu tvornicu planetarno popularne 80’s zabave i propagande Cannon Films. Na čelu s jednako legendarnim producentskim dvojcem Golan-Globus. Na kraju krajeva, Reagan je bio glumac i znao je itekako dobro koliki bi mu vjetar u leđa dao Hollywood kao saveznik.

Rođaci Menahem Golan i Yoram Globus došli su u SAD iz Izraela i postali većinski vlasnici studija Cannon, kupujući sve scenarije koji su imalo garantirali titranje ukusa mase, uspješno eksploatirajući recept sve do 1989. godine, kada je Cannon dobio nove vlasnike, Golan postao šef 21st Century Film Corporation, a Globus glavešina MGM/UA.
Menahem Golan rođen je u Palestini, 31. svibnja 1929. godine. Zajedno sa svojim kovrčavim rođakom Yoramom digao je izraelsku filmsku industriju na noge, stajući iza velikih hitova sedamdesetih, kao što su ‘Kazablan’ (1974.) i ‘Operation Thunderbolt’ (1976.). Obojica su bili pripadnici izraelskih padobranaca, no u SAD sele onog trenutka kada im se u džepu našao ključ od glavnih vrata Cannon Films, kupivši 1979. godine dionice za 20 centa po komadu. Naime, Cannon je sedamdesetih jedva sastavljao kraj s krajem, nabadajući pokoji B-hit početkom desetljeća. Golan i Globus odmah nakon jeftine kupnje potpisuju distribucijski ugovor s MGM-om i kreću u masovnu proizvodnju, postavši poznati kao ‘Go-Go Boys’, dečki koji štancaju brdo filmova za malo love.

U prve dvije godine djelovanja, Go-Go Dečki daju pare za čitav niz velikih hitova, od osvetničkog klasika ‘Death Wish 2’ (1981.) preko ‘Enter The Ninja’ (1982.) pa sve do ‘The Last American Virgin’ (1982.), iskorištavajući probleme oko kontrole oružja, trend borilačkih vještina i tinejdžere opsjednute seksom i drogom, između ostalog i za političku propagandu. Ne treba zaboraviti ni to da su plaćali i posve nekomercijalne, art projekte Godarda, Konchalovskog, Mailera..., koje su s jednakim žarom promovirali na festivalu u Cannesu.
U deset godina producirali su 125 filmova, doslovno stvorivši Charlesa Bronsona i Chucka Norrisa, a 1986. godine, kada im je cijena dionica skočila za 45.50 posto, producirali su čak 43 filma! Puno toga bilo je moguće upravo zahvaljujući Golanovim trgovačkim sposobnostima, koje su mogle prodati nedovršeni (ponekad i nezapočeti!) film čitavoj masi kino i video distributera u svijetu.

Razdoblje od 1985. do 1987. godine bilo je najluđe, najaktivnije i najplodnije za desničarsku akcijsku kinematografiju – doba nakon Reaganova reizbora filmska je industrija, na čelu s Cannonom ali i drugim junacima koji su ulagali u gradnju mitova, popratila istinski impresivnim nizom naslova, koji i danas funkcioniraju kao jednako zabavni i jednako besramni dokument vremena.

Najveća zvijezda Cannonovih protuliberalnih borbi na polju unutrašnje politike bio je Charles Bronson, pravim imenom Charles Dennis Buchinsky, Litvanac, rudar, ratnik u Drugom svjetskom ratu i poznati akcijski gumac još iz pedesetih. Najveći hit ipak je nabo tek sedamdesetih, a bio je to sada već mitski ‘Death Wish’ iz 1974., doba rapidnog porasta uličnih zločina u SAD-u. ‘Death Wish’ govorio je o Paulu Kerseyju, uglednom arhitektu i prigovaraču savjesti vijetnamskog rata, kojem siluju kćer i ubiju ženu. On brzo shvaća da od pacifističkih ideala nema koristi, grabi gan i kreće u osvetu, rešetajući sve što mu se učini prijetećim na ulicama New Yorka.

Golan i Globus uskrsnuli su priču osam godina kasnije, a njihov ‘Death Wish 2’ (1982.) pomiče brutalnost i eksplicitnost do novih granica, vodeći junaka kroz novu seriju osvetničke pravde, ne bi li ponovo pokazao da ljevičarska cmoljenja oko kontrole oružja i simpatiziranja ‘problematičnih’ manjina vode do situacije u kojoj dobri Amerikanac jednostavno mora uzeti stvari u svoje ruke. Najveći hit u nizu bio je treći nastavak ‘Death Wish 3’ (1985.), koji obara rekorde body counta (više od 500 mrtvih u 90 minuta) i odvodi stvari do krajnjih granica, prikazujući američku ulicu sredine osamdesetih kao ratnu zonu u kojoj silovatelji, ubojice i lopovi rade što hoće, a siroti stari susjedi pate. Sve dok ne dođe spasitelj oboružan pištoljčinom s cijevi poput mamutove kljove i dobrim starim Ljubišinim šarcem. Četvrti nastavak ‘Death Wish 4’ iz 1987. godine snimljen je u jeku Reaganova ‘rata protiv droge’, a u njemu nabrijani arhitekt za zadatak dobija tamanjenje dilera, no usput se i malo zanese.

Golan & Globus

Bernhard Goetz

Bronson je kroz 80’s eksploataciju vigilante koncepta zapravo postao tek apdejtanom inačicom Clinta Eastwooda, koji je kao Prljavi Harry u Nixonovo doba nasiljem ispravljao ‘mane liberalizma’. Godine 1983. snimljen je ‘10 To Midnight’, čiji promotivni slogan najbolje opisuje o čemu se radi: Zaboravi što je legalno... učini što je ispravno! Na liberalno sudstvo i popustljive suce koji puštaju opasne kriminalce na ulicu te osvete žednog Charlesa Bronsona s velikim pištoljem nisu zaboravili. Kao što ‘Cobru’ (1986.), akcijski 80’s masterpiece George P. Cosmatosa, nisu zaboravili promovirati još jednim sloganom: Zločin je bolest. Upoznajte lijek. A lijek je bio Sylvester Stallone kao Marion Cobretti, policajac koji ukazuje na potrebu davanja većih sloboda ljudima sa značkom, ne bi li mogli sami, svojim neobičnim ‘uzijem’ i pripadajućim mu laserskim nišanom presuditi bagri sadističkih kriminalaca. U međuvremenu reže pizzu škarama i zgraža se koliko kečapa može požderati Brigitte Nielsen.

Osvetnički film tema je koja zaslužuje zasebnu knjigu, a naslova o hrabrim osvetnicima i odmetnutim policajcima koje ‘pravda’ zanima više od zakona uistinu je mnogo. Primjerice, Cannon stoji i iza dva urnebesna nastavka sage o 'Exterminatoru' (prvi dio iz 1980., a drugi iz 1984.), vijetnamskom veteranu koji bacačem plamena istrebljuje kriminalce s (naravno) njujorških ulica, još jednom klasičnom primjeru žanra, nakrcanom lokvama krvi, ali za dobrobit zajednice. Takve se priče nisu zadržavale samo na filmu – sjećate li se, na kraju krajeva, uspjeha ‘Sledge Hammera’?

Najveću medijsku pozornost ipak je dobio real life Paul Kersey, tada 37-godišnji Njujorčanin Bernhard Goetz, koji je 22. prosinca 1984. u vagonu podzemne željeznice na Manhattanu ustrijelio četiri mlada crnca. Oni su od njega bahato tražili da im da pet dolara. Goetz je hladno uzvratio kako nije dobro čuo i zamolio društvo da ponovi pitanje, a nakon što je jedan od njih ponovio: Daj mi pet dolara!, Goetz je izvukao svoj Smith & Wesson i hladno upucao trojicu. Četvrti je ostao mirno sjediti na stolcu i glumio da nema ništa s incidentom. Geotz je usmjerio cijev prema njemu i – baš poput Bronsonova noćnog osvetnika – bez da trepne prosvirao mladićevu kralježnicu. Sve četiri žrtve preživjele su napad (četvrta je ostala zauvijek paralizirana), a Goetz se predao policiji devet dana kasnije i postao lokalni heroj, Subway Vigilante, odsjedivši tek osam mjeseci u zatvoru. Zbog ilegalnog posjedovanja pištolja, ne i zbog samog pucanja, za koje ga je porota oslobodila svih optužbi. Uostalom, njegove žrtve imale su podeblji dosje (jedan od njih kasnije je osuđen i za mlaćenje, pljačkanje i sodomiziranje trudne 19-godišnjakinje), a majka jednog od njih javno je izjavila da joj nije žao vlastita sina.

Čak se i u posljednjem Cannonovu filmu prije bankrota, niskobudžetnoj SF akciji ‘Cyborg’ (1989.) mogu pronaći natruhe preslika stanja u američkom društvu i politici osamdesetih, pojavi AIDS-a koju je Reagan predugo ignorirao pa ga neki optužuju i za namjerni nemar uzrokovan neskrivenom homofobijom i klasičnom predrasudom tog vremena o sidi kao ‘pederskoj kugi’. ‘Cyborg’ se na samo sebi svojstven način bavi smrtonosnim virusom, zavjerama i postapokalipsom, a bio je to tek jedan u nizu Golan&Globus bisera s fajterskom zlatnom kokom Jeanom Claudeom Van Dammeom, belgijskim kraljem borilačkih vještina koji je upravo u naslovima Cannonove produkcije (statiranje u ‘Breakin’’ iz 1984. i glavna uloga u ‘Bloodsport’ iz 1988.) pronašao recept za gradnju karijere u Americi.

No belgijski fajter Van Damme se većinu karijere ipak držao podalje od izravne i jeftine političke propagande, a najeksplicitniji izuzetak je njegova sporedna uloga u nevjerojatnoj teen-karate sagi ‘No Retreat, No Surrender’ (1986.), u kojoj se hladni rat seli u američkim zastavama ukrašeni ring, a veliki finalni fajt odvija se između hrabrog američkog tinejdžera i zlog, s mafijom povezanog našminkanog ruskog razbijača, Van Dammea u ulozi – Ivana The Russiana! Zanimljivo je i to da iza financiranja ovog u svakom pogledu suludog naslova stoji See-Yuen Ng, producent koji je nekada radio za legendarni hongkongški studio Shaw Brothers, a da je u redateljskoj stolici sjedio hongkongški akcijski majstor Corey Yuen. Yuen je potpisao i nastavak iz 1988., komad urnebesnog ramboidnog revizionizma s američkim borilačkim sportašom koji preko Tajlanda odlazi u Kambodžu spasiti svoju vijetnamsku djevojku od zlih ruskih komunista.

(nastavlja se - treći dio)

Prvi dio

Ivan Rus

'Cyborg'

Komentari (2) Add Comment

...
napisao warlock, 19.02.2007. u 13:49 h

‘No Retreat, No Surrender’1,2 to su mi omiljeni akcioni filmovi..obozavao sam prvi deo tog filma kad onaj duh Brus Lija poducava klinca na kraju dodje da se bori protv Van Dama hehe! drugi deo je super,kakva akcija..bese taj glavni junak glumio u \"Kralj kikboxera\" smilies/grin.gif