Žuti titl - drugačije o filmu / o drugačijem filmu - HOLLYWOOD I REAGANOVA POLITIKA, 4. dio

HOLLYWOOD I REAGANOVA POLITIKA, 4. dio

Autor: Velimir

02.03.2007

John Milius

Posljedice hladnog rata doslovno su zatrpale kino-ponudu, a daleko od toga da se sve zadržalo samo na Cannonu i Carolcu: ‘Top Gun’ (1986.) bio je strašno popularni komad leteće akcijske homoerotike, romantična priča o sukobima i ljubavi Toma Cruisea i drugih mladih američkih cool pilota koji vježbaju tamaniti komunjare te usput reklamiraju Ray Ban. Iste godine nastao je i ‘Iron Eagle’, manje popularna verzija ‘Top Guna’, još jedno prodavanje rata kao zabavnog MTV videa u kojem američki heroji u izraelskim ratnim zrakoplovima ganjaju rusku gamad (i Arape s ruskim naglaskom!), a jedan od njih (crnac) izgovara i nezaboravnu rečenicu: Iran je bio drukčiji. Gospodin Kikiriki je bio na vlasti. Sada u Ovalnom uredu imamo ovog tipa koji ne guta govna od malih, šepavih zemalja.

    A Stallone je u najluđem od pet nastavaka svoje boksačke sage, urnebesnom komadu ludila ‘Rocky IV’ (1985.), pokazao ne samo da su Rusi ubojiti roboti kojima ljudski život ni u ringu ne znači mnogo, već i to da dobri vojak Rocky može uspjeti zahvaljujući tradiciji, ali i oduševiti svojom iskrenošću i otvorenim zalaganjem da pomiri nacije na rubu nukleranog rata. Ivan Drago (Dolph Lundgren, onaj isti koji je ‘89. glumio KGB-ovca Nikolaija u ‘Red Scropion’ Josepha Zita) je kiler u boksačkim rukavicama, a tu je i rasplesani James Brown u poplavi američkih zastava i pripadajućih domoljubnih rekvizita.

Ipak, najnevjerojatniji i vjerojatno najurnebesniji izrazi anti-komunističke paranoje Reaganove Amerike dolaze u obliku posebnog žanra, koji umjesto da dežurne heroje šalje u druge države kako bi se borili za Našu Stvar, američke domoljube predstavlja kao prave pravcate partizane koji brane dom&otadžbinu na vlastitom terenu. Drugim riječima: U naše doba, niti jedna strana vojska nikada nije okupirala američko tlo. Sve do sada. Navod iz kurziva reklamni je slogan kojim je John Milius promovirao ‘Red Dawn’ (1984.), jedan od najnestvarnijih primjeraka američkog desničarskog ludila sredine osamdesetih. John Milius, čovjek koji se sâm naziva ‘Zen fašistom’, autor legendarne rečenice: Go ahead, make my day!, koju je napisao za ‘Prljavog Harryja’ (1971.), pasionirani skupljač pištolja i autor scenarija filmskih klasika kao što su ‘Apokalipsa danas’ (1979.) i ‘Conan The Barbarian’ (1982.), za svoje prijatelje republikance stvorio je ultimativnu fantaziju – Ameriku okupiraju komunističke sile, a na branik obrane od antiruske/kubanske/nikaragvanske agresije ne staju niti Stallone niti Chuck Norris, već Patrick Swayze, Charlie Sheen, C. Thomas Howell i Jennifer Grey, tinejdžeri koji se odmah po desantu kubansko-ruskih snaga u školsko dvorište jednog mirnog sveameričkog jutra odmetnu u planine te osnivaju gerilu spremnu na nasilno rušenje novog, okupatorskog režima. Društvo naoružanih klinaca nazvalo se Wolverines, a diverzantskim akcijama zadobijaju simpatije okrutnog kubanskog zapovjednika, koji suosjeća s partizanskim metodama mladih odmetnika. Za razliku od ruskih šefova, koji su jednostavno zli i glupi. Posebno impresivno jest finale, u kojem Swayze i Sheen sami svladavaju brojčano (i tehnološki) nadmoćnijeg neprijatelja, nakrcani svatko s po nekoliko bazuka i dizajnirani po posljednjoj partizanskoj modi!

    Milius nije zaboravio ni na svoje frendove iz NRA, američke udruge vlasnika vatrenog oružja, pa je okupatorima dodijelio primarni zadatak – iskoristiti ‘loše’ američke zakone zbog kojih svaki vlasnik vatrenog oružja mora biti registriran te uz pomoć tih popisa pronaći i pobiti svakoga tko u svojoj garaži drži Magnum, karabin ili barem djedovu dvocjevku. A što za to vrijeme radi Europa? Odlučuje biti neutralna i stajati po strani dok Amerika ponovo, ovog puta kroz još veću osobnu žrtvu, pati za dobrobit čovječanstva...
Godinu dana kasnije odgovaraju i Golan i Globus, dodjelivši Josephu Zitu zadatak da Chucka Norrisa osposobi za one man-Wolverines misiju spašavanja Amerike od terorističkih okupatora, poručujući s promotivnog plakata: Amerika nije bila spremna. On jest. Film je nezaboravni ‘Invasion USA’ i da, pogodili ste – Chuck Norris kao Matt Hunter spašava dan (preciznije, Božić) od nedifinirane musake antiameričkih snaga. Ništa bez američke desnice, dokazuje Hunter, između ostaloga i kultnom prijetnjom jednom od svojih protivnika: I am gonna hit you with so many rights you are going to beg for a left.

Rusi dolaze!

Amerika nije spremna, ali on jest

Ma koliko republikanska politika kontrolirala politiku velikih studija, oporba je ipak pronalazila pukotine za maskiranje vlastitih poruka u popularnu akciju. Jedan od prilično ‘zbunjujućih’ naslova tog doba jest i ‘Nico: Abowe The Law’ (1988.) Andrewa Davisa, film koji je na samom kraju Reaganova mandata proslavio Stevena Seagala, pričom koja zvuči kao, kako bi to lijepo sročili autori websitea Ruthlessreviews.com, nešto što bi se dogodilo kada bi Charles Bronson i Noam Chomksy surađivali na scenariju. Seagal je tako odmetnuti murjak Nico, koji napušta CIA-u kad sazna da glavna obavještajna agencija dila drogu kako bi financirala svoje sramotne avanture u Južnoj Americi, a usto je kriva i za ratne zločine! Ljevičarskom bezobrazluku tu nije kraj pa tako Seagalu pomaže crna policajka (Pam Grier), dok legendarni Henry Silva kao Kurt Zagon simbolizira najcrnju stranu vladine okrutnosti i nemorala. Plus nešto dokumentarnih snimaka Nixona koji prijeti mirovnim aktivistima i kadrova agresije na Kambodžu.

U kategoriju neobične ‘lijeve akcije’ možemo svrstati i ‘Robocopa’ (1987.) Paula Verhoevena, još jedan veliki hit ‘zlatnog doba’, satirični akcijski SF koji kritizira korporativni sustav i njegovu umješanost u rad birokratskih policijskih struktura te povrh svega donosi veliko proročanstvo – pojavu medija zvanog Fox News, koji je stvarnost kablovske televizije postao tek 1996. godine, u obliku besramne desničarske, anti-novinarske propagande financirane novcem Ruperta Murdocha.
Čak je i Schwarzenegger znao biti neposlušan pa je 1987. glumio u ‘The Running Man’, filmu u kojem, opet proročanski, televizija pronalazi formulu reality showa i počinje gubiti osjećaj za granicu.

Pored Verhoevena, John Carpenter je osamdesetih također gurao oporbene ideje kroz svoju celuloidnu zabavu, od ‘Escape From New York’ (1981.), u kojem heroj Snake Plissken (Kurt Russell, poznati holivudski libertarijanac) spašava korumpiranog američkog predsjednika u postapokaliptičnoj, fašistoidnoj Americi (scene u kojima avioni oblijeću tornjeve WTC-a Carpenterov su doprinos ‘velikim proročanstvima’) pa sve do ‘They Live’ (1988.), koji pokazuje da je zaglupljivanje, ispiranje mozga i hipnotiziranje nacije televizijom u osam godina Reagana ostavilo dovoljno traga da danas situacija bude još puno, puno gora. Društveno-politički komentar dolazi zapakiran u orvelovsku priču o naočalama s kojima ljudi vide vanzemaljce, koji iskorištavaju ljudski rod i truju ih lažima preko medija...
Ne treba zaboraviti ni na činjenicu da je Carpenter, kao i David Cronenberg, odbio režirati ponuđeni ‘Top Gun’.

Golan i Globus krenuli su svaki svojim putem nakon bankrota 1989., a kako odnos baš i nije najbolje završio, početkom devedesetih su zaratili te se poput djece natjecali tko će snimiti uspješniji i popularniji film o tada vrućem plesnom trendu Lambadi. Pobjeda 1:0 za Globusa, koji je prvi otkupio prava na ime i 1990. zaradio čak dva milijuna dolara na ‘Lambadi’, dok je Golan iste godine pokušao prodati ‘The Forbidden Dance’, ali je jedva utržio 720.000.
Velika pomirba dogodila se u prosincu 1997. godine, kada sklapaju novo savezništvo i pokreću novu produkcijsku kuću First Miracle, a nakon nekoliko mjeseci i Magic Entertainment. Nažalost, nijedan im film nije upalio, a Golan dobija nogu iz First Miraclea i završava na sudu zbog financijske prijevare. Oporavlja se i dvije godine kasnije osniva Film World Inc., tvrtku koja nakon reorganizacije krajem dvijetisućite odlučuje da nema smisla zarađivati na filmovima te se okreće unosnijem biznisu – proizvodnji ‘ekološki prihvatljivih’ petrokemijskih proizvoda. Golan ipak ne odustaje i pokreće i danas aktivni New Cannon Incorporated, zajedno s mladim izraelskim redateljem Evgenyjem Afineevskyjem. Još uvijek nemaju niti jedan hit.

Reagan je, u međuvremenu, preminuo i u povijesti ostao upamćen kao jedan od najgorih, ali i najpopularnijih predsjednika Amerike. Danas, čak i njegovi oštri kritičari znaju reći da pokojni Ronnie čak ima i nekakav izgovor za svoje zlo – bio je senilan i patio je od Alzheimerove bolesti, zbog čega su mu praktički cijeli drugi mandat vodili ljudi iz administracije, poturajući mu papire na potpisivanje pod nos. Uključujući i potpredsjednika Georgea Busha te većinu ljudi koja danas čini kabinet njegova sina Georgea Walkera Busha, čovjeka koji nema izgovor. I koji ne samo da dijeli ‘W’ s Walkerom ‘Teksaškim rendžerom’, već napominje kako mu je Chuck Norris najdraži glumac.

Ubijanje kao MTV video

'They Live' i rat protiv propagande

(Kraj)

Prvi dio

Drugi dio

Treći dio

Komentari (2) Add Comment

...
napisao dekard, 07.04.2007. u 01:40 h

Malo sam kopao po vašoj arhivi i naišao na ovaj briljantni feljton o zlatnom dobu američkog filma,tj Reaganovoj eri.E,sad,zanima me da li ste vi primijetili(a vjerovatno jeste)nešto što je možda najveći paradoks u povijesti američke kinematografije,a to je da u to doba,kad je nacionalni naboj bio na prilično visokom nivou,nijedan od akcijskih junaka (koji su trebali biti glavni promotori američke nadmoći široj publici ) nije bio Amerikanac anglosaksonskog podrijetla,već su bili redom:Talijan(STALLONE),Austrijanac
(SCHWARZ),Belgijanac(VAN DAMME),Šveđan(LUNDGREN),Rus(DUDIKOFF),Nzozemac(HAUER) ,Cherokee
(NORRIS),Židov(SEAGAL),Litvanac(BRONSON),a jedini anglosas,Bruce Willis(koji je,btw,ulogu u DIE HARD
dobio jer ju je odbio Talijan Stallone),rođen je u Njemačkoj(a i mama mu je Njemica).
Naravno,pravi Amerikanci su samo Indijanci,ali ipak,većina ljudi pod Amerikancima podrazumijeva potomke
Britanaca(dokaz je to što je većina tih likova nosila tipično američko ime,kao npr.Lincoln Hawk,Ben Richards,
Chris Kenner,Joe Armstrong,John Ryder,Nick Parker,Eddie Cusak itd).
Primjera imamo i u sljedećim razdobljima(npr. film INDEPENDENCE DAY,koji je najveći američki blagdan, režirao je(Amerima mrski)Nijemac,a u njemu svijet spašavaju crnac i židov.Pa,ko je tu lud.
To me podsjeća na francusku nogometnu reprezentaciju,koja je zadnjih godina\"leglo prljavih stranaca koji ne znaju ni stiha marseljeze\"(Le Pen).
Pa me zanima kako vi objašnjavate to da filmske glavešine nisu uspjele naći nekog\"pravog Amerikanca\"i
kako je američki narod uspio popušiti takvu prevaru?

...
napisao velimir, 07.04.2007. u 11:23 h

kao što si i sam rekao, pojam \"pravi Amerikanac\" ne postoji, osim ako ne govorimo o indijancima. Sjećam se legendarne scene kada se u jednom dokumentarcu svađaju indijanka i KKK skinhead. Skinjara joj sere kako se kao osoba druge rase treba odseliti iz SAD-a, na što joj ona uzvraća da su njezini preci bili ovdje prije njega i njegovih bijelaca. Kad se KKK-ovac na to strokira i skuži da je ona zapravo indijanka, a ne imigrant iz Meksika, malo stane, razmisli i pronađe svoj genijalan argument: Well... it\'s survival of the fittest!

U svakom slučaju, mislim da je na mainstream razini odavno umro koncept po kojem je \"pravi Amerikanac\" WASP-ovac. pravi Amer danas (a očito i u osamdesetima) je svako tko brani vojno-industrijske interese najveće kolonijalne sile, a u tu svrhu dobrodošli su i Litvanci, Nijemci, crnci...

tko zna, možda su ti \"imigranti\" zapravo pristajanjem na ove uloge htjeli samo potvrditi svoju odanost i uspješni integracijski status?

Napišite komentar

Morate biti prijavljeni da biste mogli poslati komentar. Molimo vas da se registrirate ukoliko nemate već otvoren korisnički račun.

[ Natrag ]

[ Na vrh stranice ]