Žuti titl - drugačije o filmu / o drugačijem filmu

'Lost Souls' (1980)

Autor: Velimir

20.09.2007

Jedna nakon ručka...

Jedan od najšokantnijih filmova svih vremena? Aha. A pogodite tko ga je radio?

'Lost Souls' danas je gotovo nemoguće kupiti (hvala Dr. Goreu na kopiji!), jer je iz nekog čudnog razloga isčezao iz VCD ponude – je li moguće da se danas, 27 godina kasnije, jedan veliki studio poput Shaw Brothersa pomalo stidi što je stajao iza nečega ovoliko... uvredljivog? Uznemirujućeg? Napadnog?

Svi ti epiteti daju vam grubu sliku o tome kakav je film snimio Tun Fei Mou, osam godina prije povratka s eksplozivno ozloglašenim uspjehom sada već pa klasika 'Man Behind The Sun'. Iako ne toliko pamflet kao krvava saga o zlim Japancima, 'Lost Souls' zadržava snažnu političku notu.

S jedne strane pasolinijevski eksplicitno (aha, '120 dana Sodome' prva je asocijacija) kritizira odnos Hong Konga prema ilegalnim imigrantima iz Kine (ovdje redom završavaju na paklenom putu za prodaju u bijelo roblje), a s druge tone u vrlo zanimljivu 'seksualnu politiku': ne samo da se u najboljoj tradiciji okrutne eksploatacije žene tretiraju kao lopte za igru i lutke za silovanje (a frajeri se uspaniče samo onog trenutka kad neka od njih postane seksualno dominantna), već u jednoj sceni šef bande siluje mladog muškarca! Nakon što mu ga umotanog kao poklon serviraju njegovi gangsteri, a on mu vrlo vidno premaže šupak vazelinom!

Kad kažemo ekstremno, mislimo ekstremno

Samo na Žutom titlu: tjedan golih leševa

'Lost Soul's je, u svakom pogledu, još jedan doprinos tome što će Tun Fei Mou u povijesti filma ostati upamćen kao ekstremist i ekspert za nasilje, koji samo niže scenu za scenom krajnjeg ludila: iživljavanje s vrućim voskom i ledom, griženje grkljana, spaljivanje žive žene zapetljane u bodljikavu žicu, goli muškarac kao živa pinjata; sve do te mjere da se film pretvara u... klasični 70's pinku teatar sumanutog nasilja, upravo onih Japanaca koje T.F. Mou tako jako ne voli.

Zapravo, sve ovo podsjeća na to koliko toga zajedničkog znaju imati hongkonški Cat III naslovi s japanskim pinku eigama, ali koliko su opet drugačiji – pinku filmovi svom ludilu pristupaju kao stilski upicanjenim, teatralnim puzzlama od sadoseksualnih mrcvarenja, a Hong Kong je jednostavno čista prljavština, realsocijalistički grind core svoje vrste. Ne kažem da to što se razlikuju znači da ih trebamo kvalitativno uspoređivati – jednostavno, svaki je svoj mali poremećeni svijet za sebe.

'Lost Souls' razlikuje se od velikog broja svojih ozloglašenih Cat III kolega upravo stoga što ima nekog čudnog, pomaknutog stila i gracioznosti u svom brutalnom kaosu na kojem se temelji, ali kaosu koji će vas držati prikovane uz sebe do samog, totalno ludog kraja.