|
 Koji Wakamatsu
Vaš novi film 'United Red Army' priča je o japanskoj Crvenoj armiji – kako to da ste tek sada odlučili snimiti svoju verziju povijesti i je li ta priča uopće relevantna danas, u 21. stoljeću?
Ja sam star čovjek, imam 72 godine i bilo je vrijeme da konačno snimim taj film. Osim toga, imam dojam da se o toj temi u posljednje vrijeme snimaju dosta neistiniti filmovi. Ja sam htio pokazati istinu pa da za 50 do 100 godina ljudi mogu znati što se tada događalo u Japanu. Naglašavam riječ istina, jer moj film govori o istini, o istinitom događaju; prije četiri godine, snimili su film s istom tematikom, ali on prikazuje neistinu. A to nisam mogao dopustiti. Nekoliko ljudi o kojima ovaj film govori još uvijek sjedi u zatvoru i čeka smrtnu kaznu, a bilo bi uistinu nepravedno prema njima da je dostupna jedino neistina. Njima, kao i mnogim mladićima koji su poginuli, ovim sam filmom želio odati počast.
Kakav je zapravo Vaš odnos s Crvenom armijom? Jeste li Vi u neku ruku pridruženi član, njihov filmski glasnogovornik...?
Kao prvo, ja sam dosta stariji od te generacije. Ali ih, naravno, jako cijenim i smatram se prijateljem nekih od njih. Njihove obitelji danas u Japanu žive u strašnoj sramoti pa sam dijelom i zbog njih snimio ovaj film – te bi obitelji trebale znati cijeniti svoje pretke. Sve što su oni radili, radili su za boljitak države.
Kako danas gledate na političku situaciju u svijetu, prije svega na položaj Amerike i terorizam kao takav, danas 'popularniji' nego ikada?
Današnji teroristi nisu teroristi. Ono napadaju druge, vanjske organizacije, za razliku od Crvene armije, koja je uništavala sustav iznutra. Ono su se borili za promjenu svoje države na bolje i zato ih cijenim. Današnji terorizam je nešto drugo. Treba razlikovati terorizam kao pokret i terorizam koji je zapravo invazija. Svi znamo što se dogodilo u Vijetnamu, Amerikanci su čak i iz Japana tamo vozili oružje, tako da smo i mi bili upetljani u sve to... Ali današnji Amerikanci, mladi ljudi, možda i osjećaju da njihovi roditelji ništa nisu napravili za promjenu pa možda smatraju da nešto, bilo što moraju učiniti. No ono što Amerika danas čini jest terorizam koji je invazija, za razliku od aktivnosti Crvene armije, koja je bila pokret. Razlika je jasna.
Studenti koji su sudjelovali u tom pokretu studirali su na prestižnim fakultetima i čekala ih je blistava budućnost, bili su iz bogatih obitelji. Ali odlučili su ostaviti svoju blistavu budućnost i boriti se za promjenu. U to vrijeme, japanska vlada je maltretirala seljake i prisiljavala ih da se isele kako bi na njihovom zemljištu mogla graditi aerodrom; tu su i svađe oko Okinawe... Kad su se zaredali takvi događaji, mladi su se uplašili da bi opet moglo doći do rata. Mislim da je i to bio jedan od mnogih razloga za motivaciju.
Mislite li da danas filmovi mogu mijenjati svijet i jeste li to ikada uopće i mislili?
Ne znam za cijeli svijet, ali zbog filma 'United Red Army', Japanci koji su živjeli kao malo nebitno biće počeli su mijenjati pogled na sebe i na svoj život. To je ono što sam ovih filmom mogao učiniti, pomoći vratiti samopouzdanje.
 Velimir i Koji, to su para dva
Posljednjih desetljeća imate problem s putovanjima i odlascima na svjetske filmske festivale, zbog zabrane ulaska u neke zemlje, poput SAD-a... Kakva je danas situacija s time?
I dan danas, Amerika i Rusija mi ne dopuštaju ulazak u zemlju. Nisam bio u Britaniji, ali mislim da me ni oni ne bi pustili. U drugim sam državama bio i to mi je jako drago. A zašto mi zabranjuju ulazak? Vjerojatno zato što snimam ovakve filmove. Moram preuzeti odgovornost za to. I dan danas, japanska vlada smatra da sam ja tajni šef jakuza. (smijeh) Ako ništa drugo, zemlje u koje osobno ne mogu ući ipak prikazuju moje filmove.
Svoju ste kćer navodno poslali u palestinski kamp za vojnu obuku, ne bi li 'naučila prave vrijednosti'. Istina?
Imam dvije kćeri, a jedna je čak otišla studirati u Ameriku. Ja ne mogu, ali djeca mogu pa barem nešto... U Americi je nažalost stekla takav individualizam da nije marila ni za koga, osim za sebe. To me jako smetalo. Zato sam obje svoje kćeri odveo u Palestinu i ostavio ih u vojsci. Poručio sam nadležnima da ih ne puste ma koliko plakale i vikale. U kampu su ostale tri do četiri godine, a vratile su se tek kad je počeo Zaljevski rat. Obitelj me naziva demonom, ali eto...
Od 1963. do 1965., kaže većina biografija na engleskom jeziku, radili ste za Nikkatsu. No nedavno sam naišao na podatak koji kaže da to nije istina...
Nikad nisam radio za Nikkatsu. I tad sam bio nezavisan redatelj. Nisam završio ni srednju školu pa zašto bi me oni zaposlili?
Je li Nikkatsu možda bio distributer Vaših filmova u to vrijeme pa otud nesporazum?
Ne. Nikad nisam radio s tako velikim kompanijama.
Što se tiče samog osnivanja Vaše nezavisne produkcijske tvrtke Wakamatsu Pro, ona je pokrenuta i jedno vrijeme vođena novcem koji ste dobili od jakuza, zar ne?
Nitko, ni banke, apsolutno nitko mi nije htio dati novce. Osim njih. U mladosti sam malo sudjelovao u njihovim aktivnostima. Imao sam prijatelje u jakuzama pa sam od njih posudio novce. Ali sve sam vratio, vraćao bih im novce nakon uspjeha svakog filma.
Kako danas stoje stvari s nezavisnim produkcijama? Koliko čujem od nekih drugih redatelja i producenata iz Japana, nije se puno toga promijenilo pa novac od mafije i dalje ostaje čestim izvorom budžeta?
U zadnje vrijeme ni jakuze više ne posuđuju novce. Jer, ako im se novac ne vrati, onda ga moraju vraćati nasilnim metodama. Policija je danas puno stroža nego što je bila pa se trude to izbjegavati. Stoga je danas jako teško mladim i nezavisnim redateljima skupiti novce za filmove. No s druge strane, čini mi se da se baš ni ne trude skupiti novce tako da ih većina čeka da im netko dođe s projektom pa ih zamoli da ga režiraju. Malo tko sam pokreće stvari i radi na projektima od početka. Ja, zahvaljujući uspjehu, danas imam i povjerenje banaka. Doduše, nekad moram dati u jamac svoju hipoteku, ali tako to ide...
Kad gledam te mlade redatelje danas, znaju mi ići na živce. Upravo zbog toga što samo čekaju i čekaju i čekaju... To mi stvarno ide na živce. Ja sam uništio svoju vikendicu za potrebe novog filma, jer sam ga snimao u njoj i kuću je na kraju trebalo razoriti. Nije mi žao. Znao sam raditi i do 24 sata dnevno – to je moja tehnika rada.
Shinjuku je tijekom šezdesetih bio epicentar kreativnosti u Japanu, središte avangardnog kazališta, filma, glazbe... Kako danas gledate na te dane i postoji li današnji ekvivalent toj sceni?
Ja obožavam Shinjuku i živim blizu. Ta četvrt ne diskriminira. Nikog. Ja dolazim sa sela i nemam posebno porijeklo. Šećem se po kvartu bos u japankama, vozim se biciklom i nitko me čudno ne gleda. Ni strance ne gledaju čudno, niti ih diskriminiraju. Tamo je nekada postojalo čak i kino specijalizirano samo za underground film. U Shinjukuu su se okupljale i miješale razne kulture...
U istom je kvartu djelovao i legendarni Shuji Terayama. Jeste li ga poznavali?
Shuji Terayama i ja smo gotovo iz istog sela, naša rodna mjesta su jako blizu. Ista smo generacija. Terayama je prva osoba koja je pohvalila jedan moj film, bio je to 'Chi wa taiyo yori akai' iz 1966. S Terayamom sam se puno družio u Shinjukuu.
Tu su i Nagisa Oshima i ekipa iz Art Theatre Guilda. Koliko ste se družili s njima? Vaše je ime na špici Oshiminog 'Carstva čula' ('Ai no corrida' aka 'In The Realm Of The Senses') u svojstvu producenta...
Oshima i ja znali smo svakodnevno zajedno piti u Shinjukuu. Moj scenarist Masao Adachi znao je raditi s Oshimom, dok je Oshima znao slati svoje kolege u moj studio... Ne samo da smo bili prijatelji privatno, već smo i poslovno puno surađivali. Neki su naše dvije skupine znali nazivati Wakamatsu-gumi i Oshima-gumi, a 'gumi' je izraz koji otprilike znači grupa, skupina, samo se koristi kod opisivanja bandi jakuza.
Zanimljivo je bilo i to da su osoblje iz Oshiminog studija činili ljudi koji su završili fakultete pa kad se svađaju, to rade samo verbalno. Moji radnici i moje kolege svađali bi se fizički i uvijek bi pobijedili (smijeh). Dakle, za razliku od osoblja iz mog studija, kod Oshime su radili ljudi koji su vrlo inteligentni, ali nisu previše fleksibilni. Zbog tog što previše znaju nisu bili idealni za jedan ovakav film, gdje je trebalo puno prilagodbe, mozgovi su trebali biti 'mekaniji'. Kad su čuli koliko će unutra biti erotike, odbili su raditi na filmu pa ga je moja ekipa odmah vrlo rado prihvatila.
'Carstvo čula' je tako snimalo osoblje iz mog studija. Oshima je redatelj, ali svi ostali ljudi u produkciji su moji. On me zamolio da to organiziramo i rekao da se ne brinemo oko novaca, jer su nešto dobili i iz Francuske.
Zanimljivo je da su Francuzi bili glavni mentori 'Carstva čula', dok Vaš klasik 'Embryo Hunts In Secret' u Francuskoj na DVD-u ima etiketu '18' i strogo mu je limitirana distribucija. Je li taj naslov i dalje vaš najkotroverzniji?
Baš me briga za one koji ne razumiju taj film. Ali oni pametniji shvatit će njegovu poantu, odnos pozicije moćnijeg i slabijeg. Publika to ne smije gledati kao odnos muškarca i žene, već odnos moći i potlačenosti. Unatoč tome što je kontroverzan, svjetski filmski festivali uporno ga žele prikazivati. U Francuskoj ga, dakle, ne smiju gledati mlađi od 18 godina, ali u Italiji nema tih problema.
 Wakamatsu najavljuje 'United Red Army' u SC-u
Spomenuli smo Adachija – je li istina da su njegovi filmovi toliko slabije prolazili u kinima da im se trebalo 'posuđivati' vaše ime u reklamama da bi bili gledaniji?
Ovako je išla procedura: kad bismo prodavali i reklamirali svoje filmove, išli bismo zajedno kod distributera, a onda bih ja rekao da ne želim prodati samo svoje filmove, već da prodajemo isključivo pakete u kojima se nalaze i moji i njegovi.
Još jedno zanimljivo prijateljstvo veže Vas uz Yoko Ono. Je li istina da ste ju poznavali dok je bila toliko siromašna da je spavala kod vas u sobi na jednom od filmskih festivala u Europi...?
Da, to je istinita priča. Ona je često dolazila kod mene i govorila da je gladna. Yoko Ono me naučila pušiti marihuanu. Ali sad više ne pušim. (smijeh)
Smatraju Vas jednom od legendi pinku eige, ali vi kažete da nikad niste snimali pinku eige. Kako onda zovete svoje filmove?
Nikad nisam radio u tom žanru, ali ljudi oko mene to stalno tako zovu... Za mene to nisu pinku eige. Ali stvar je u tome da ako film reklamiramo kao pinku eigu, doći će ga gledati jako puno ljudi. Pa ako na taj način privučemo ljude, nemam ništa protiv. Tako ja to radim. Ali ja radim sve. Prije nego što sam došao u Hrvatsku, snimio sam tri kratka filma za televiziju. Dakle, snimam sve, ako mogu izraziti određene poruke i ideje kroz svoja djela.
Koje redatelje i filmove danas najviše cijenite, u Japanu i svijetu?
Ne gledam druge filmove jer smatram da su moji filmovi najbolji na svijetu. Ali kad me pitaju za utjecaje, uvijek spomenem Godarda. Godard me naučio da se film može snimati posve slobodno, bez pravila, da mogu raditi što i kako hoću. Kod njegovih filmova ne postoji filmska gramatika i to mi se sviđa. Od njega sam naučio i to da ti ne treba puno novaca za film pa kad nemam dosta novca, tjeram se raditi u uvjetima u kojima se nađem.
 |
