Dario Lonjak je sasvim sigurno budućnost hrvatske kinematografije, mladi redatelj koji zna što želi i voli to raditi. Velika nam je čast i zadovoljstvo puhati u jedra mladim sposobnim (filmskim) snagama te im uvijek ustupati koliko god (medijskog) prostora treba.
Tko si ti i otkud ti na Žutom titlu?
Dario Lonjak, rođen u Karlovcu 1987. godine. Filma sam se uhvatio još u osnovnoj školi, u ‘Kinoklubu Karlovac’, a po završetku gimnazije upisujem režiju na ADU. Velika euforija oko akademije ubrzo umire kada shvaćam na koji način mi je organiziran studij režije.
Jedan od većih problema, po meni, je u tome što dio profesora ne želi prenijeti vlastito znanje i iskustvo na studente, već im usađuju neke osobne svjetonazore i viziju kako bi hrvatska kinematografija trebala izgledati. S druge strane, ako dođe netko sa potpuno drugačijim idejama i stavovima, odmah ga se u startu podcjenjuje. Danas sam na petoj godini i rješavam još neke ispite koje sam ostao dužan.
Zašto redatelj, a ne astronaut i koga cijeniš od kolega (doma i vani)?
Dok sam još bio aktivan član Kinokluba Karlovac nije mi bilo bitno što ću raditi, već samo da se radi. Tako da iz tog perioda imam nekih desetak filmova koje sam odradio kao snimatelj i montažer. Naravno, javila se potreba da realiziram i neke vlastite ideje pa je tako nekako sve počelo. Mislim da mi danas u radu jako pomaže snimateljsko i montažersko iskustvo, pogotovo jer sam veliki zagovornik zanatskog dijela režije. To je još jedna od stvari koja se na Akademiji potpuno diskreditira.Od filmova gledam sve što mi se ponudi i preporuči, ali nekako me najviše još od djetinjstva privlačio žanrovski film.
Odrastao sam na filmovima Johna Carpentera i uvijek razmišljao o tome kako sigurno mora biti zabavno raditi takve filmove. Od novije generacije redatelja najdraži mi je definitivno Gaspar Noe, iako baš nisam oduševljen s njegovim posljednjim uratkom. Što se tiče hrvatskih redatelja najviše cijenim Kristijana Milića i jako mi je žao što nema priliku kontinuirano proizvoditi filmove, kao neki drugi domaći redatelji.
Zašto se ne vole publika i domaći film?
Film u Hrvatskoj, nažalost, nikada neće biti komercijalno isplativ. Nije moguće povratiti ni desetinu uloženih sredstava, tako da bez subvencije države ne bi bilo ni profesionalnog filma. Svi ti čimbenici uvjetovali su da danas imamo autorsku kinematografiju i radimo tzv. ‘art-filmove’. Većina redatelja orijentirana je isključivo na festivalsku publiku i kritičare pa za njih normalna kino publika ne postoji. S druge strane, kada i nastane film rađen po mjeri prosječnog gledatelja, on više jednostavno nema hrabrosti ići u kino i riskirati svojih 30kn na neki hrvatski film. Pogotovo danas kada ti je sve dostupno sa par klikova miša. Ako je film dobar, izaći će i torrent.
Neki tvoj film je i na Zagreb Film Festivalu?
Da, točno. U utorak u 23:00, kino Tuškanac u programu Kockica igra kratki film ‘Tjelesne tekućine’. Radi se o jednoj mračnoj krimi-drami koja govori o nasilju među mladima. Film je snimljen još davne 2009. za godišnji režijski ispit. Pošto su nam se stvari malo zakomplicirale u post-produkciji, film je dovršen tek nedavno tako da će mu projekcija na ZFF-u biti ujedno i premijera. Da ga danas snimam vjerojatno bih ga potpuno izmijenio, ali svejedno mislim da smo odradili dobar posao.
Preporuka čitateljima Žutog titla za neki svježiji naslov koji te očarao?
Nedavno sam gledao film srpskog redatelja Dejana Zečevića ‘Neprijatelj’ i jako me iznenadio. Radi se o ratnoj drami koja postepeno gradira u horror. Film je jednim dijelom financirao i Hrvatski audiovizualni centar, tako da ga se navodi kao domaći film. Slika sjajno izgleda, glumačke izvedbe su jako dobre i svakako ga preporučam.
Dragi čitatelju, a još draža čitateljice, da ponovimo — na ZFF-u obavezno pogledaj ‘Tjelesne tekućine’, obrati pažnju na ‘Neprijatelja’ Dejana Zečevića i svakako pogledaj dva Lonjakova filma u nastavku:
Više podataka o filmovima saznaj na linku: Dario Lonjak i Vimeo servis.
