Nakon ekipe s Midnighteye.com, u goste nam ovog puta dolazi čelni čovjek još jednog prijateljskog filmskog websitea – Darcy Paquet, čovjek koji je pokrenuo Koreanfilm.org, ključnu postaju za sve koji žele iscrpne informacije o trenutno najvitalnijoj svjetskoj kinematografiji.
Darcy je rođen 1. veljače 1972. ‘Odrastao kao knjiški moljac, ali i igrao dosta nogometa’, kaže za sebe, opisujući u e-mail prepisci s Markom svoje korijene riječima: ‘Prvih dvadesetak godina života živio sam u mnogo malih gradova gdje si mogao manje-više gledati samo stare holivudske filmove. Tako da sam sve do mature bio više zainteresiran za kazalište i fotografiju. Ne volim pivo (vino i vodku, molim) i nikad nisam vidio NLO. No, mislim da bi Elvis trebao biti lice na američkoj novčanici od jednog dolara.’
Ti si Amerikanac koji živi u Seoulu i piše o korejskom filmu, a potvrda o magisteriju slavenskih jezika ti visi na zidu…
Ne baš na zidu. Nalazi se na dnu ormara, barem mislim… Ispostavilo se da je sedam godina učenja ruskog i jedna godina učenja češkog bilo gubljenje vremena, ali govorim samom sebi kako sam zbog tog iskustva brže naučio korejski. Najluđe od svega jest to što sam tijekom studiranja želio ignorirati knjige i gledati filmove. Kad danas razmislim, to sam i trebao učiniti.
Zašto baš ti jezici – nisu li to jezici koje koriste ‘proklete komunjare’ (donedavno najveći američki neprijatelji)? Jesi li bio pod istragom kao potencijalni špijun KGB-a?
Počeo sam s učenjem 1991., tako da me CIA nije dirala. Morao sam izabrati jedan od jezika, a kako sam bio veliki fan Dostojevskog i ruskih kompozitora (posebno Prokofieva), odlučio sam učiti ruski. Roditelji su mislili da sam lud, ali kada se SSSR raspao, svi su u SAD-u počeli razmatrati potencijale prijateljske, demokratske Rusije. Zapravo, puno je ljudi upravo tada i počelo učiti ruski… Tek sam kasnije odlučio odustati od biologije i učiti ruski kao svoj glavni predmet.
Oženjen si za Korejku. Zvuči kao lijepi scenarij romantičnog filma – moć ljubavi, sila odozgo… Amerikanac dolazi u Seoul predavati engleski, ali upoznaje Yeon i ona mu mijenja planove i život… opiši svoju ljubavnu priču i činjenicu da si imao dvostruko vjenčanje (tradicionalno korejsko i tradicionalno američko) na dva kontinenta s istom ženom… Koje je bilo bolje?
Hm… Naša je priča zapravo jako jednostavna. Upoznali smo se na tulumu i odmah shvatili da se jedno drugom sviđamo. Prije vjenčanja hodali smo tri godine, prvo ne baš ozbiljno, no s vremenom sve ozbiljnije. Tajili smo to od njezinih roditelja – to je kod mladih u Koreji manje-više normalna stvar, hodanje se obavlja izvan kuće i diskretno. Kada smo bili sigurni da se želimo vjenčati, Hyeon-sook rekla je svojim roditeljima: ‘Uhm, inače…’ Njezin je otac bio smrtno protiv, ali nekako ga je uspjela nagovoriti, a kada su me upoznali shvatili su da sam puno bolji od velikog mišićavog stereotipa kojeg su imali u glavi.
Oba vjenčanja su bila lijepa, ali Hyeon-sook i ja ipak smo više vezani uz američko, neslužbeno, koje se održalo na farmi mojih roditelja u Massachusettsu. Vjenčanja u Koreji znaju biti kaotična, bučne zabave na kojima ljudi jedu i piju koliko mogu tijekom dva data i onda idu kući (što bi jadan rekao da se ženio u Hrvatskoj? – op. Velimir). Logistički je jako teško organizirati intimnu, osobnu ceremoniju. Naše korejsko vjenčanje se usto održalo tijekom najhladnijeg dana u posljednjih 20 godina! Drugo vjenčanje je održano vani, pokraj vrta ruža, s obilnom večerom gdje je svaki gost donio dio hrane. Hyeon-sook je sama izradila haljinu. Njezini roditelji doputovali su iz Koreje i pridružili nam se i dobro su se slagali s mojim roditeljima i uživali na selu.
Što je Koreanfilm.org?
Pa nije posao, iako ponekad poželim da jest, kako bih mogao platiti ljude koji mi pomažu. No opet, stvar je postala veća od običnog hobija. Više-manje je riječ o velikoj zajednici ljudi koji su zaljubljenici u korejski film pa ja i suradnici dajemo sve od sebe kako bi ljude informirali o tome što se događa, kroz recenzije, vijesti i sl. Iskreno, umjesto da radim site s redovnim vijestima, koncipirao sam ga kao skupinu edukacijskog materijala za ljude koji žele znati više o korejskoj kinematografiji.
Dakle, pišeš o korejskim filmovima na engleskom (i to jako dobro), a tvoja supruga Yeon Hyeon-sook posjeduje DVD shop. Govori li ti: Darcy, ovaj ili onaj film se ne prodaju, izgubit ćemo novce, molim te pohvali ga na Koreanfilm.org da bi ga mogli bolje prodati? DVD dućani Vs piratluk? Može li se živjeti od prodaje DVD-ova?
Da, izgleda kao sukob interesa, zar ne? Ali srećom, tomu još nismo morali pribjeći – iako ja o nekim filmovima na svom websiteu pišem jako ružne stvari, čini se da to uopće ne utječe na ljude koji ih kupuju. No, ne želim biti upamćen u povijesti kao čovjek koji je slavio filmove kao što su ‘Clementine’ i ‘She Brings Us Danger’.
Što se tiče drugog dijela tvog pitanja, mislim da bi bili jako gladni da pokušavamo živjeti samo od DVD dućana, ali to je dobar honorarni posao.
U posljednje se vrijeme puno priča o korejskoj filmskoj industriji, njihovim zakonima o ograničavanju holivudskog utjecaja u Koreji i širenju nacionalne filmske industrije na globalnom planu, kao i o nagradama i sjajnim reakcijama na korejske filmove na festivalima. Koje je tvoje mišljenje o današnjem korejskom filmu i što misliš o njegovom položaju na svjetskoj filmskoj mapi tijekom narednih nekoliko godina?
Ne mislim da je korejski boom bio nešto posebno. Mislim da ćemo kada za deset godina pogledamo u prošlost shvatiti da su se najnevjerojatnije stvari događale krajem devedesetih, kada nitko nije obraćao pažnju na korejske filmove. Popis redatelja koji su tada debitirali je uistinu nevjerojatan. Sada ti redatelji ulaze u mainstream i snimaju sjajne filmove, a u sljedećim će godinama postajati sve popularniji i popularniji. Nažalost, mislim da je razdoblje dolaska novih i uzbudljivih debitanata gotovo…
Također mislim da nije bilo japanske kolonizacije, nacionalne podjele, građanskog rata, vojne diktature, itd. itd., Koreja bi imala jaku filmsku industriju tijekom cijelog 20. stoljeća. No kombinacija loše filmske politike i povijesnih okolnosti zadržavala je potencijal korejskog filma. Sve do sada.
Što je toliko drugačije u korejskom filmu? Je li Koreja nova filmska Meka?
Korejski entuzijazam za film je nevjerojatan, a mislim da ga jaka industrija jednostavno prestaje imati. U anketama, mladi Korejci kažu da bi radije išli u kino nego na rock koncert. Mislim da u drugim zemljama svijeta ne bi pronašli takve odgovore. Velika pozornost koju dobija film u Koreji znači da puno pametnih ljudi odlučuje postati redatelji, a publika daje veliku podršku lokalnim filmovima, katkada i nekim teškim, kompliciranim filmovima poput ‘Oasis’ ili ‘Oldboy’.
Još jedna sjajna stvar je ta da sve najveće tamošnje kompanije žele imati veze s filmskom industrijom. Ogromna količina privatnog i javnog novca ulaže se u filmsku industriju pa je lokalna infrastruktura iznimno jaka. Naravno, kao i svaka druga zemlja, Koreja snima i jako puno loših i mediokritetskih filmova. No zbog sve energije i entuzijazma u filmskoj industriji, nađe se i puno sjajnih stvari.
Neki ljudi kažu da je korištenje CGI-ja i novih tehnologija u korejskim filmovima praktički na razini holivudskih, ali osjećaj nakon gledanja je drugačiji – nakon filma ostaješ zamišljen, a ne prazne glave…
To govori puno više o holivudskim filmovima neko o korejskim. Lokalne CGI kompanije dobijaju puno posla i postaju sve bolje i bolje u tome što rade. Danas gotovo svaki korejski film ima nešto malo CGI-ja – poput noža u Choi Min-shikovim leđima u sceni borbe u filmu ‘Oldboy’. Obično se koristi kako bi se zavaralo gledatelja, prije nego da bi ih se impresioniralo s cool efektima. Čak i Kim Ki-duk koristi CGI u svom novom filmu ‘The Bow’ (zato da njegovi glumci ne moraju plivati u oceanu u sredini siječnja).
Holivudska remake mašina… Kako gledaš na holivudske remakeove novih azijskih filmova – ‘Ju-On’, ‘A Tale Of Two Sisters’, ‘Ring’, a sada su čak najavili i svoju verziju ‘Oldboyja’ za 2006.!?
Osim ako nisam vlasnik prava koji prima ogromnu količinu love, na te remakeove gledam kao na nešto posve nepovezano s korejskim filmovima koje adaptiraju. Stoga me nije briga hoće li posao obaviti dobro ili loše – u svakom slučaju to nema nikakve veze s originalnim djelom. Nažalost, ne čini se da ti remakeovi ponukaju ljude da potraže original, stoga cijeli taj fenomen remakeova u potpunosti ignoriram.
Sav novi azijski film ima puno toga zajedničkog, ali što su im glavne razlike? Koreja Vs Japan Vs Tajvan Vs Hongkong/Kina…?
Teško pitanje. Mislim da korejsko iskustvo nagle promjene društva i brzog razvoja na razne načine utječe na film. Npr., generacijski rascjep je ogroman pa tabui i promjena morala potpuno drugačije funkcioniraju u Koreji. I Kina sada prolazi kroz slični rapidni razvoj pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li Korejska i Kineska kinematografija imati štogod zajedničkog. Trenutna cenzura u Kini ograničava kineske redatelje da istražuju tabue na slični način. Također mislim da iskustvo koloniziranja jako utječe na kinematografiju. Neki ljudi koje znam, a koji znaju jako puno o japanskom filmu kažu da je to glavna razlika između japanske i korejske kulture.
U Hrvatskoj donedavno nismo imali gotovo nikakvu filmsku produkciju, osim ratnih filmova, koji su skrivili to što Hrvatska pati od potpunog pomankanja interesa za film. A najveći hit u korejskim kinima 2004. godine bio je ratni film ‘Taegukgi’…
Koreja je proilazila kroz nekoliko razdoblja u kojima su se snimale ogromne količine ratnih filmova – u 50-im, 60-im, 70-im… ‘Taegukgi’ je postao hit zbog trenutnog zanimanja za korejsku povijest, ali i zbog popularnih glumaca i specijalnih efekata. Ali ne bih rekao da su ovih dana u Koreji popularni ratni filmovi.
Koga najviše voliš iz korejskog filma – složi svoj filmski dream team, redatelja, glumce, scenarista, glazbenika, best boy gripa…
Choi Min-shik i Jeon Do-yeon su moji omiljeni glumci i imao sam sreće da su zajedno pristali glumiti u ‘Happy End’, nevjerojatnom filmu. Moj trenutno najdraži redatelj je vjerojatno Bong Joon-ho, no sad kad razmislim, Choi i Jeon baš i ne pristaju Bongovom stilu. Kombinacija iz snova bila bi vidjeti Jeon Do-yeona u filmu Park Chan-wooka (ona bi bila savršena za ‘Sympathy For Lady Vengeance’) ili Ryu Seung-beoma u filmu Bong Joon-hoa.
Planiraš li napisati knjigu o korejskog kinematografiji, tj. zašto to već do sada nisi učinio?
U planu mi je knjiga ili nekoliko knjiga o korejskoj filmskoj povijesti, najvjerojatnije počevši od 1988. do danas. Pitam se hoću li morati napustiti Koreju da bih je napisao – čini se kako je svaka minuta mog vremena trenutno ispunjena pa se nešto mora promijeniti u mom životu da bih napisao knjigu. Ali to je nešto što želim učiniti.
Što je Far East Film Festival u Udinama i što ti imaš s njime?
To je festival posvećen azijskoj kinematografiji. U osnovi puštamo puno žanrovskih filmova za koje nisu zainteresirani drugi festivali te se nadamo da tako možemo dati mali pregled novih trendova i razvoja azijske pop kulture. Festival ima jednog ili dva savjetnika u Hong Kongu, Pekingu, Tokiju, Seoulu, Bangkoku itd., koji preporučuju filmove i posebne retrospektive. Ja sam lik zadužen za Koreju. Nekada sam imao ambiciju raditi na raznim međunarodnim filmskim festivalima, ali sada sam shvatio da je ovo najbolji festivalski posao na svijetu. FEFF je poput velikog, prijateljskog reuniona koji se održava svake godine, s hrpom zanimljivih ljudi, sjajnom hranom i non-stop filmovima.
Smatraš li se zadovoljnom osobom i kako na kraju gledaš na svoju ulogu na ovom svijetu?
Da, obično sam uvijek iscrpljen, ali i gotovo uvijek sretan. Na svoj posao na websiteu gledam kao na promoviranje razmjene kultura, prije nego da samo guram Koreju. Smatram da gledanje filmova drugih kultura može promijeniti način na koji razmišljaš o njima. Možda to neće biti jako duboko razumijevanje, ali s vremenom može odvesti do nećeg dubljeg, kao što je moj entuzijazam za Dostojevskog mene doveo do učenja u Rusiji.
