‘Nemamo niti jednu zajedničku fotografiju. Uvijek smo na drugim kontinentima’, obavještavaju nas Tom Mes i Jasper Sharp, genijalci koji su pokrenuli website Midnighteye.com, najbolji izvor informacija o japanskoj kinematografiji te autori nedavno objavljene knjige ‘The Midnight Eye Guide to New Japanese Film’.
Tom Mes, 30-godišnji Nizozemac čiji je životni moto ‘živi i pusti živjeti’ prošle je godine objavio i našu dragu Bibliju ‘Agitator – The Cinema Of Takashi Miike’. Živi u Francuskoj i piše o japanskim filmovima na engleskom, a nerijetko ga možemo vidjeti i kao autora audio-komentara i eseja na DVD izdanjima (npr. ‘Gozu – unrated director’s cut’).
Jasper Sharp je 33-godišnji Britanac, koji kaže da je po zanimanju zapravo ‘profesionalni sanjar’ te svima poručuje: ‘Ako zatvorite oči i zamislite bolji svijet, George W. Bush će nestati’.
Marko je obojicu kontaktirao i obavio intervju e-mailom. Čitajte i uživajte!
Što je Midnighteye.com i kakve veze ima s Mordorom ili TV serijom ‘Midnight Caller’? (sjećate se – Goodnight America, wherever you are!)
Tom: Midnight Eye je website, a sada i nova knjiga koju ne smijete propustiti pa ju potražite u lokalnoj knjižari… Što se imena tiče, pa, jednostavno je lijepo zvučalo.
Jasper: Midnight Eye je prvo i zadnje mjesto na koje trebate ići ako vas zanima japanska filmska kultura.
Zašto promovirate japansku kinematografiju? Je li to zato što želite biti drugačiji od ostalih (dakle: holivudskih blockbustera) ili jednostavno volite japanske školarke?
Tom: Dovoljno je provesti malo vremena u Shibuyi i to će izliječiti bilo kakvu opsesiju s japanskim školarkama. Jednostavno, toliko je sjajnih filmova dolazilo iz Japana da smo morali obavijestiti ljude o njima.
Jasper: Japan posljednjih sto godina objavljuje nekoliko stotina filmova godišnje. Kada sam počeo gledati japanske filmove, samo njih 4 ili 5 dolazilo je svake godine do Britanije. Jako me zanimalo čega još tamo ima. Nije postojalo puno knjiga na tu temu pa se tada pojavila ideja da ju napišem sam. Japan ima prilično divlju povijest, od feudalizma, 2. Svjetskog rata, dvije atomske bombe koje su bacili na njih da bi se potom razvili u drugu najveću ekonomsku silu na svijetu. Film je sjajan prozor u povijest i kulturu koja je jako drugačija od moje.
A što se tiče japanskih školarki, predavao sam engleski u Tokiju tri godine. Osim njihove dekorativne vrijednosti, znaš, nisu toliko zanimljive…
Kako razumijete njihovu filmsku naraciju, montažu i kritički pristup, ako je riječ o filmovima s drugačijim kulturnim elementima?
Jasper: Da se ne mogu nositi s drugačijom kulturom u filmovima, zaglavio bih gledajući engleske filmove svo vrijeme, a Tom bi morao još više patiti, gledajući samo Nizozemske! Drugačiji pristup me najviše i privlači. A ako ne razumijem stvari, onda pretpostavljam da je to moja krivnja pa se idući put malo više potrudim. Uvijek me zanimalo što se događa u svijetu, ne samo u filmu. Volim posjećivati nova mjesta i upoznavati nove ljude iz drugačijih zemalja. Za mene je gledanje stranih filmova poput jedenja u stranim restoranima – oblik senzualne komunikacije između ljudi koji produciraju i onih koji konzumiraju. Nekad želiš bogatu francusku hranu, nekada začinjenu indijsku hranu. Ako mene pitaš, gledati samo holivudske filmove bilo bi kao da živiš na dijeti od sendviča.
Tom: Upravo sam se sjetio da sam ja Nizozemac koji živi u Francuskoj i piše o japanskim filmovima na engleskom. Pretpostavljam da te kulturne razlike na kraju krajeva i nisu toliki problem.
Kako to da japanski redatelji imaju problema u svojoj zemlji sa zanimanjem za vlastite filmove, a tako su dobro prihvaćeni na svjetskim filmskim festivalima? I dalje ignoriraju Kitana kao ozbiljnog redatelja… u čemu je problem?
Tom: Filmski festivali uglavnom pokazuju preferencije onih koji mu sastavljaju program, a ne nužno i ono što se događa sa zaradama u kinima drugih zemalja. No, mislim da generalno gledano najviše pozornosti zavrijeđuju filmovi koji ne prolaze dobro na blagajnama, u bilo kojoj zemlji. No, Kitanu nakon ‘Zatoichija’ ide jako dobro…
Jasper: Ukus kritičara i lokalne publike uvijek se razlikovao. Kitanov glavni problem jest taj što je tako jako poznat kao TV komičar pa je japanskoj publici jako teško zaboraviti na prošlost. No, iako neki ljudi vole govoriti kako Japanci provode vrijeme stalno gledajući američke filmove, to nije posve istina. Inače se ne bi snimalo 300 filmova godišnje u Japanu!
Što se to dovraga događa s Hollywoodom? Ili da upotrijebimo izraz Recyclewoodom – u potpunom nedostatku ideja uništili su divna sjećanja na klasike, zatim TV serije i stripove, a sada kradu ideje od azijske kinematografije?
Tom: Remakeovi i nastavci stari su koliko i filmska industrija, radili su to još u danima nijemog filma. Problem je što ih danas ima toliko mnogo. Pretpostavljam da je jednostavno lakše zaraditi ako ne moraš sam smisliti ništa originalno.
Jasper: Kao što Tom kaže, Hollywood je uvijek radio remakeove i nastavke. Glavna razlika jest u tome što više ne snimaju dobre filmove uz njih pa za deset godina više neće imati što reciklirati. No, Hollywood se više ne mora truditi. Veliki studiji drže mreže distribucije i medije za promidžbu. Loš američki film odmah će dospjeti na TV i u novine po cijeloj planeti. Sjajan Japanski, Iranski, Švedski ili bilo čiji film neće dobiti niti malo pozornosti izvan kruga filmskih fanatika. Zato nam je potreban website kao što je Midnight Eye, jer puno je ljudi zasićeno Hollywoodom i zanima ih što postoji vani, a internet je najbolje mjesto za saznati sve o tome. Netko mi je neki dan govorio o nigerijskim kanibalističkim filmovima…
Na koje japanske žanrove dobijate (emocionalnu) erekciju – horore, drame, samuraje, SF, pornografiju, anime… i zašto?
Tom: Ovaj posao me učinio stalno erektiranim. Postoje sjajne stvari u svim ovim žanrovima.
Jasper: Ljepota japanskog filma jest u tome što ga ima toliko mnogo pa kad se jednom zasitiš nekog žanra, uvijek možeš odlutati u druge i pronaći nešto što će te zanimati. No, ja sam generalno najviše zainteresiran za underground/nezavisne japanske filmove iz 60-ih, jer to je bilo jedno uzbudljivo vrijeme, ne samo u Japanu, već diljem svijeta.
Dakle, prvo ste digli site, skupili fini broj hitova, povećali broj posjetitelja i onda si ti Tom objavio svoju knjigu ‘Agitator’… Sada imate novu knjigu za koju je predgovor napisao Hideo Nakata! Je li to dobar marketinški plan za zaraditi novce na račun, ajmo reći hobija i kako uopće sve to ide? Kako se prodaje?
Tom: Ovako sročeno zvuči kao pametni marketinški potez, ali ništa od toga nismo unaprijed planirali. Nažalost, pisanje o japanskim filmovima nije baš sredstvo za obogatiti se. Ne bih to nikome preporučio kao perspektivan posao.
Jasper: Postoje i lakši načini za zaraditi novac, ali ovako te primjete. Da nismo prvo počeli s websiteom, tada vjerojatno ne bi uspjeli zainteresirati izdavača. Možda je to jedini način da se danas piše o opskurnim, nepoznatim temama. A što se tiče međunarodnog filma, još uvijek postoji gomila sjajnih stvari o kojima ljudi ništa ne znaju. Razmišljam o tome da pokrenem website o sjevernokorejskim filmovima s čudovištima ili nigerijskim filmovima o ljudožderima…
Pokazuju li ljudi veći interes za stvaralaštvo Takashija Miikea zbog tvoje knjige ili ti više prodaješ zbog njegove reputacije?
Tom: Volim misliti da se događa oboje. Jako sam se trudio zainteresirati ljude za Miikeov rad, knjigom, audio komentarima i tekstovima na DVD izdanjima njegovih filmova. Sudeći po reakcijama koje sam pročitao i primio, na neki sam način uspio.
Jedan filmski kritičar koji piše za dnevne novine u Hrvatskoj nazvao je Miikea kraljem japanskog trasha. Želiš li mu nešto poručiti?
Tom: Što su to uopće trash filmovi?
Što su to uopće trash filmovi?
Tom: To i ja kažem.
Ako bi se nešto loše dogodilo vama ili vašoj obitelji, koje bi oružje koristili za osvetu – Sanjurov mač, Tetsuov čelični pimpek, Ichijeve cipele, desnu ruku Brucea Campbella…?
Tom: Ako bih slijedio primjer američke vlade, odabrao bih nasumičnu osobu, bacio nekoliko bombi na njega te ga mučio i ubio nekažnjeno. I usput bih bankrotirao. Pa kao što rekoh – živi i pusti živjeti.
Jasper: Nisam nasilna osoba. Možda moj Harry Potterov čarobni štapić.
Objasnite glavnu razliku između japanskog i američkog pristupa animaciji (osim broja frameova).
Jasper: Nisam siguran da postoji razlika u broju frameova… Ako malo bolje razmisliš, američka animacija obuhvaća razne stvari, od Disneyja preko ‘Simpsona’ do ‘Waking Life’, dok se japanska proteže od ‘Pokemona’ preko Ghibli produkcije i ‘Ghost In The Shell’ do lutkarske animacije koju rade Koji Yamamura ili Kihachiro Kawamoto. Onda pogledaj ostatak svijeta – Nick Park, Jiri Trnka, Michel Ocelot, Yuri Norstein… Ne bih rekao da je proizvod jedne zemlje automatski drugačiji ili superiorniji proizvodu druge. Najvažnija stvar jest različitost pa bi bilo lijepo doživjeti da animacija i filmovi svih zemalja budu jednako dostupni u kinima ili TV programima u svim zemljama.
Što je s Tarantinom? Je li on filmska verzija Fatboy Slima? Semplira najbolje stvari, reciklira ih i objavljuje s velikim budžetom i zarađuje više novca ili je pak ambasador/propovjednik sjajnih/zaboravljenih filmova?
Jasper: Kažu da je jesti naranče bolje za tebe nego pijenje narančina soka. Ako ju piješ, iz nje ukloniš sve dijelove koji su zdravi i dobri za tebe. ‘Kill Bill’ je dobar za ubiti nešto vremena, ali ja ću radije gledati stvari koje citira – ‘Lady Snowblood’ na primjer, to je sjajan film. Ako ništa drugo, Tarantino ljudima privlači pažnju na stvari o kojima inače ne bi imali gdje čuti.
Mrzimo takva pitanja, ali dajte nam savjete – koje japanske filmove moramo vidjeti i zašto?
Tom: Morat ćete otići na Midnighteye.com i kupiti knjigu ‘The Midnight Eye Guide to New Japanese Film’ kako bi dobili odgovor. Kad bi vam to ovdje rekli pucali bi si u stopalo, zar ne?
Jasper: Ja volim filmove Seijuna Suzukija, ali i samo istraživanje svega što se tamo nalazi jest samo po sebi zanimljivo.
I za kraj, usporedite: Samuraji vs kauboji/indijanci?
Tom: To me podsjeća na film ‘Red Sun’, u kojem glume Toshiro Mifune kao samuraj na Divljem zapadu, s Alainom Delonom kao svojim sidekickom. Ili, ako to izokreneš, na Toma Cruisea u ‘The Last Samurai’. Mifune nikada ne bi ni pomislio nositi kaubojski šešir i Colt pa pretpostavljam da je to odgovor na tvoje pitanje…
Jasper: Definitivno samuraji. Svakako provjerite ‘Lone Wolf’ filmove ili mračnije samurajske filmove Kihachija Okamota iz 60-ih!
Hayao Miyazaki vs Walt Disney
Tom: Tvrtka prvog čovjeka zarađuje puno novca sa sjajnim filmovima, tvrtka drugog čovjeka samo zarađuje puno novca.
Jasper: S Miyazakijem možeš uživati u divnim slikama bez moralne poruke koju vam netko stalno nabija u grlo. No, volim stvari koje radi Pixar, poput ‘Toy Story’.
Jakuze vs talijanska mafija
Tom: Drugospomenuti se bolje hrane i još uvijek imaju sve prste.
Jasper: Jakuze više vremena posvećuju kosi.
Japanske školarke vs cheerleadersice
Tom: Baš i nije neki izbor, zar ne?
Jasper: Ja bih ih sve, u velikim količinama…
Ringu vs Ring
Tom: Nije mi se svidio original i nisam pogledao remake.
Jasper: Ni ja nisam pogledao remake. Neki ljudi kažu da je bolji od originala. Neki kažu da je gori. No, najbolja stvar vezana za Nakatin film jest ta da kada je izišao, nije bilo ničega sličnog.
Chiaki Kuryama vs Natalie Portman
Tom: Uvijek prije biram Natalie.
Jasper: Da budem iskren, nisam pogledao niti jedan film s Natalie Portman nakon Bessonovog ‘Leona’, kada joj je bilo svega 13 godina. Stoga je bolje za mene da kažem Chiaki…
(Ne zaboravite potražiti knjige ‘Agitator – The Cinema Of Takashi Miike’ i ‘The Midnight Eye Guide to New Japanese Film’. Amazon.com čeka na vašu narudžbu, a detalje možete pronaći i na Midnighteye.com!)
