ENZO G. CASTELLARI: ‘U mom novom vesternu glumit će Tarantino i Franco Nero’

Velimir i Enzo

Autor izvornih ‘Nemilosrdnih gadova’ govori o Tarantinu i Francu Neru, svojim legendarnim špageti-vesternima i krimićima, Budu Spenceru, eksploatacijskom sustavu i zlatnim danima komercijalne europske filmske povijesti (izvorno objavljeno na Tportalu)

‘Ne sjećam se jesam li snimao u Hrvatskoj, ali znam da jesam na prostoru bivše Jugoslavije. Snimao sam ‘The Loves And Times Of Scaramouche’ s Michaelom Sarrazinom i Ursulom Andress, 1975., a sjećam se da sam bio jako bolestan i tri tjedna mi je bilo loše jer sam svaki dan jeo svinjetinu. Došli smo u Jugoslaviju jer nam je Tito obećao da možemo koristiti sve konje, vojsku, bilo što za film, no iako smo se s Jadranom dogovorili da će nam to sve osigurati, kada smo stigli zakon se promijenio i ostali smo bez obećanog, bez konja, bez vojske… Bili smo primorani snaći se, a Branko Lustig nam je predložio da odemo u Gradišku, gdje poljoprivrednici imaju konje. Tako smo na kraju koristili njih, a da bismo ih natjerali na galop pred kamerama, jahaču koji prvi dođe do cilja obećali smo besplatno pivo’, priča Enzo G. Castellari na početku našeg razgovora.

Enzo, redatelj koji je bio jedan od pionira eurocrimea, žanra talijanskih krimića sedamdesetih i osamdesetih, a koji je potpisao i brojne klasike špageti vesterna te akcije ispunjene brkovima i fudbalerkama, novim je generacijama najpoznatiji kao autor ‘Nemilosrdnih gadova’, ratnog filma koji je nekoliko desetljeća kasnije Tarantino pretvorio u svoj razvikani krvavi ep. Castellari je gostovao u Ljutomeru na Grossmannu, festivalu filma i vina, gdje mu je njegova dežurna zvijezda i dobar prijatelj Franco Nero uručio priznanje za životno djelo.

Prije nego što krenemo kopati dublje po prošlosti, pozabavimo se Tarantinom i njegovom verzijom ‘Nemilosrdnih gadova’ – kada ste prvi put čuli da planira snimati svoju verziju?

Tarantino je po filmskim festivalima godinama pričao koliko voli talijansku kinematografiju i talijanske redatelje, filmove koje je gledao dok je radio u videoteci. Već sam ga tada cijenio. Zatim je počeo spominjati imena, Corbucci, Leone pa čak i moje ime – svidjelo mi se da zna tko sam. S vremenom sam čuo da mu je san snimiti… ne remake, ali film inspiriran mojim ‘Nemilosrdnim gadovima’. Upoznali smo se u Veneciji, gdje je došao samo zato jer su ispunili njegov uvjet da organiziraju retrospektivu B-filmova talijanskih redatelja.

Mislim da se sjećam te godine… To je bilo prije nekih pet, šest godina?

Da, mislim prije šest. Tarantino je gledao sve filmove koje su prikazali, sjedio je u kinu od ranog jutra do kasno navečer. Nikada u životu na velikom platnu nije pogledao ‘Nemilosrdne gadove’ pa je to bio jedan o osnovnih uvjeta da uopće dođe u Veneciju, jer Tarantino inače preferira Cannes. Nakon toga smo se konačno upoznali u hodniku kinodvorane. Tisuće obožavatelja su bile oko i u dvorani pa smo se morali sastati na tzv. sigurnom mjestu. Čekao sam ga u mračnom hodniku i odjednom čuo: dum, dum, dum! Div dolazi! Čim me je ugledao iz daljine povikao je: ‘Maestro!’ i potrčao ne bi li me izgrlio. Sjeli smo u kino, Joe Dante, Quentin i ja pa smo počeli razgovarati o filmu. Tarantino je znao kompletan dijalog iz mog filma. Nevjerojatno.

Sviđa li Vam se što je napravio s pričom?

O da, drago mi je da je snimio svoj film, a ne remake moga. Jer ovako možete na miru pogledati moj. (smijeh)

Pretpostavljam da je pomogao prodaji izvornika?

Apsolutno. Dobio sam novac za DVD izdanje mojih ‘Nemilosrdnih gadova’ u SAD-u, a koje je izišlo u isto vrijeme kada se njegov film pojavio u kinima. Snimili smo i zajednički razgovor, koji je trajao četiri sata. Pola sata tog materijala završio je na dodacima DVD izdanja.

Jesam. Svidjela mi se. Tarantino nije samo genijalni redatelj – on je genije pisanja dijaloga. Dijaloška scena između članova Ku Klux Klana je nevjerojatna! Quentin je genije.

Je li ‘Keoma’ u neku ruku bila Vaša verzija ‘Djanga’, s Francom Nerom ponovo u ulozi karizmatičnog usamljenog kauboja s egzotičnim imenom?

Corbuccijev ‘Django’ je pretvorio Franca Nera u najveću zvijezdu talijanskog vesterna, a ‘Django’ je možda najpoznatiji film u žanru. Njemački su producenti svaki film s Nerom prodavali s imenom ‘Django’ u naslovu, primjerice, moj ‘The Shark Hunter’, koji sam s Francom snimio na Karibima, distribuiran je kao ‘Django u džungli’! (smijeh)
Kada smo puno godina kasnije radili ‘Keomu’, bio je to zapravo samo nastavak mog rada s Francom, koji je odmah nakon ‘Djanga’ bio najpoznatije ime na svijetu – s njim sam počeo surađivati od filma ‘High Crime’, a iako do tada nije bio moj najdraži glumac, to je postao dok smo surađivali. Franco Nero je zaljubljen u film. On jednostavno voli filmove. Kad pričamo o scenariju, on misli na svoj lik, ali i na sve ostale likove, na film u cjelini. S njim je lako raditi, uvijek ima korisne savjete i prijedloge.

‘Keoma’ je i dalje Vaš najdraži film koji ste snimili?

Da. To je film koji sam stvarao dan po dan. Bio sam poput Hulka kada sam prvi dan dobio scenarij u ruke – zgrabio sam ga i poderao! Scenarij je bio sranje. U to vrijeme sam snimao ‘The Big Racket’, a Franco je u Münchenu radio na TV seriji pa nismo bili u prilici raditi na scenariju. Kad sam ga dobio, a bio je to prvi dan snimanja, morao sam ga baciti i početi na licu mjesta stvarati novi film. Jako sam zadovoljan kako je to ispalo.

Snimali ste gotovo sve moguće žanrove – kaubojce, krimiće, akciju, postapokalipsu, divovske morske pse… Koji je vam bio omiljeni?

Vesterni, definitivno.

Ali nikada niste snimili pravi horor, štoviše, znam da ste odbili ‘Zombie 2′. Zašto?

Ne volim horore. Lucio Fulci je postao majstorom horora s razlogom – on je bio neuredan muškarac, u stvarnom životu, pušio je lulu dok mu je pepeo padao na prsa i trbuh, nosio prljave košulje… Ja nikada ne bih mogao snimiti ‘Zombie 2′ onako kako je to on učinio. Ponosan sam na njega što je to učinio i postao majstorom žanra.

Tko Vam je najdraži iz cijele te generacije redatelja? Corbucci? Fulci? Deodato?

Corbucci. Bio je divna osoba. Kakav čovjek! Jedna od stvari za kojima danas žalim jest ta što nisam prihvatio biti njegov asistent. Corbucci je bio divan, urnebesno duhovit čovjek, kao i iznimno talentiran redatelj.

Fabio Testi bio je drugačiji od mnogih – bio je džentlmen. Jako dobra osoba. Iznimno zgodan. Visok, širokih ramenima, prekrasan. Henry Silva također je divna osoba, iako je uvijek glumio negativce. Voli žene, humor i hranu. Bio je jako duhovit i drag, što je bilo iznenađenje s obzirom na to kakvo je lice imao. Fred Williamson je također duhovit i zna sve o filmu, režirao je, pisao, producirao… Najdraži dio snimanja filma mi je čitanje scenarija s glumcima, a kada sam glumcima objašnjavao scenarij za ‘Nemilosrdne gadove’, Fred je bio taj koji je predložio naslov filma!

Kakav je bio ekonomski plan Vaših filmova – jesu li svi bili instant odgovor na američke hitove, kao eksploatacijske verzije ‘Mad Maxa’, ‘Paklene naranče’, ‘Death Wish’…

‘Death Wish’ je nastao nakon mog ‘Street Law’! Dokazano!

Znači, jednom su oni konačno pokrali vas?

Da! (smijeh)

Ali ‘The Last Shark’ je, primjerice, bio jasni eksploatacijski odgovor na Spielbergove ‘Ralje’.

Istina, a u prvom tjednu zaradili smo više od dva milijuna dolara samo u području Los Angelesa. ‘The Last Shark’ postao je neviđenim hitom i to je uplašilo Universal, jer moj cijeli film koštao je koliko Spielbergov prvi korišteni model morskog psa. Zbog svega toga smo se natezali po sudovima…

‘New Barbarians’ su bili…

…’New Barbarians’ su bili jako, jako, jako, jako, jako, jako, jako, jako jeftin film!

Kad se filmski sustav i Italiji raspao tijekom osamdesetih, bacili ste se na televiziju, između ostalog snimivši i ‘Extralarge’ s Budom Spencerom, koji je bio hit i na našoj televiziji.

Cijeli sam scenarij morao napisati ponovno, jer je on izvorno napisan za Corbuccija, koji je odustao od projekta jer nije imao vremena. E. B. Clucher, koji je režirao ‘Trinitu’, također je odbio, rekao je da je previše star da bi na godinu i pol otišao raditi u Miami. Seriju su nakon njih ponudili meni. Pročitao sam scenarij i bio je sranje. Scenarij je napisao Spencerov sin, no ja sam ga napisao iznova. Što se samog snimanja tiče, godina dana provedena u Miamiju bila je mučenje, ekipa se nije slagala… U Italiji je serija bila ogromni hit, ali ne volim se prisjećati dana kada sam je stvarao. Bud Spencer je bio sjajna osoba, ali okružen groznim ljudima, svojim vlastitim šminkerima, frizerima, krojačima…

Je li Terrence Hill bio jeftinija verzija Franca Nera?

Jest. To je definitivno istina. Terrence Hill je zapravo Mario Girotti, bio je tek solidan glumac s lijepim licem koji je snimio puno filmova u Njemačkoj. Zvali su ga ‘novi Django’, jer su producenti iskorištavali to što fizički sliči Francu Neru. Planirali smo i zajednički film, priču o dva brata – s Nerom i Hillom, ali to se nikada nije realiziralo. Mario je dobar čovjek, ali malo previše religiozan. Zapravo, prilično lud.

Već neko vrijeme priča se o tome da pripremate novi vestern u kojem će glumiti Franco Nero i Quentin Tarantino. Što je s tim?

Neću puno pričati o tome, jer kad god počnem govoriti o filmu, on se ne snimi. (smijeh) Tarantinovo ime nam pomaže, ali teško je doći do novca. Priča je to o tri lovca na ucjene, uz Tarantina i Nera trebali bi glumiti i Robert Rodriguez, Eli Roth i John Landis, ali vidjet ćemo što će biti od svega toga.

Je li danas teže snimiti film nego nekada, unatoč tome što je tehnika jeftinija i dostupnija nego ikada?

Jest. Ali ja jako volim digitalno, zbog čega se stalno svađam s Francom koji ne želi da snimamo digitalno. S digitalnom opremom možeš raditi što želiš. Naravno, imaš dodatni problem s kvalitetom fotografije, ali sve ostalo je čarolija – popravljanje boja je za mene čarolija, možeš dodati sunce u oblačni dan, ne moraš štedjeti novac za film, slika je tako čista da možeš vidjeti kotače vozila koje se kreće 300 kilometara na sat… Sjajna stvar.