HERMAN YAU: ‘I dalje me zanimaju ekstremni filmovi, ali s dobrom pričom’

Herman Yau i Velimir

Jedan od najproduktivnijih i najrazvikanijih redatelja bogate kinematografije Hong Konga, legendarni Herman Yau, govori o svojim blockbusterima i klasicima za odrasle CAT III, prošlosti i novoj snazi kineske kinematografije (intervju je izvorno objavljen na Tportal.hr)

Njegov ‘najozloglašeniji’ uradak, remek-djelo eksploatacijskog azijskog filma ‘Ebola Syndrome’ (1996), mogli smo prije nekoliko godina gledati i u Zagrebu na velikom platnu Subversive Film Festivala. No ovaj Cat III (‘samo za odrasle’) klasik tek je kap u moru više od 100 filmova koje potpisuje Herman Yau, autor naslova kao što su ‘The Untold story’, ‘Troublesome Night’, ‘Turning Point’…

‘Ip Man: The Final fight’, novi uradak Hermana Yaua i nastavak hita ‘The Legend Is Born – Ip Man’, prikazan je nedavno na Far East Film Festivalu u Udinama (i osvojio treću nagradu po glasovima publike!), gdje smo proslavljenog redatelja uhvatili za kratki razgovor. Yauova priča o učitelju Brucea Leeja već je peti film snimljen o njemu u posljednjih nekoliko godina.

Zašto je baš ta priča uzela maha?

‘Odgovor je jednostavan – zbog komercijalnog uspjeha prva dva’, kaže Yau, nastavljajući:

‘U neku ruku, ja sam oportunist, jer iskorištavam priliku kako bih mogao snimati. Naime, sve dok se držim Ip Mana kao glavne teme, uz nju mogu u film staviti što god želim, sve što bi ispunilo moje unutarnje želje. Sve dok snimam ono što sam obećao ulagačima, mogu raditi što želim – dok se držim zadanog lika, mogu se igrati s prikazivanjem povijesti Hong Konga i sl. Investitore zanima samo akcija. I uspjeh na kinoblagajnama, naravno.’

Je li ‘Ip Man: The Final fight’ bio uspješan?

U Hong Kongu jest, ali u Kini nije.

Jeste li gledali ostale verzije priče, prvu franšizu s Donniejem Yenom i novu Wong Kar Waija?

Vidio sam ‘The Grandmaster’ Wong Kar Waija, ali tek kad sam već snimio ‘Ip Man: The Final Fight’. Kar Wai je postprodukciju tog filma radio u istom studiju u Tajlandu kao i ja! I jako se žurio, jer je preksutra imao premijeru. No prije snimanja svog filma, gledao sam obje verzije Wilsona Yipa.

Što bi bile glavne razlike između Vaše i njihovih verzija?

Wilson je moj dobar prijatelj, a njegovi su filmovi više akcijski. Ja sam želio naglasiti ljudskost.

Prvi film režirao sam 1986., a iste sam godine počeo i kao snimatelj. No moji prvi filmovi nisu bili dobro primljeni, a zbog loše prođe na kinoblagajnama, prestao sam se baviti režijom na tri godine. Usredotočio sam se na snimanje. Tri godine kasnije počeo sam režirati svoj drugi film, ‘Don’t Fool Me’. Srećom, dobro je prošao i zaradio, imao je velike zvijezde, Andyja Laua i Tonyja Leunga i sve je to pomoglo da ustoličim svoju redateljsku poziciju.

Koliko ste do danas snimili filmova?

Sve zajedno, kao redatelj i snimatelj, više od stotinu.

Kad usporedite stare dane kinematografije Hong Konga s današnjim stanjem, što se najviše promijenilo?

Danas je aktualna debata oko lokalnog i… rekao bih stranog, ali to bi bilo pogrešno pa recimo ‘nelokalnog’. Nekad smo snimali filmove za lokalnu publiku, a sada za ‘nelokalnu’. To jest problem, ali ne toliko ozbiljan kao što neki govore. Kad Hollywood snima filmove, ne razmišlja samo o publici u svojoj regiji. Naravno, u Americi ima dovoljno ljudi da filmska industrija može preživjeti, ali u Hong Kongu imamo manje ljudi. Kada bi redatelji htjeli zadovoljiti samo tzv. lokalnu publiku, onda možete snimati samo one filmove koji imaju lokalni budžet. Velike produkcije moraju se realizirati tako da zadovolje i publiku u Kini.

Postoje redatelji koji i danas ‘propovijedaju’ snimanje HK filmova za HK publiku, poput Johnnieja Toa, npr. Jeste li i Vi jedan od njih ili je ‘Ip Man’ bio trenutak kada ste se prodali? (smijeh)

Filmovi namijenjeni prvenstveno publici u Hong Kongu uvijek su dobrodošli, ali ja osobno nisam u poziciji reći da sam ovo ili ono. Jednom kad je film snimljen, publika je ta koja interpretira tvoj rad. Naravno, ti imaš priliku braniti svoje djelo, ali zadnja riječ nije tvoja, nego publike.

Vi ste jedan od kraljeva, ako ne i kralj kinematografije Cat III. Tijekom devedesetih snimili ste nekoliko klasika, no koliko su oni bili komercijalno uspješni?

‘Ebola Syndrome’ na kinoblagajnama nije bio toliko uspješan, ali ‘The Untold Story’ dobro je prošao. U onim regijama u kojima nije bio zabranjen, naravno. Upravo je uspjeh ‘The Untold Story’ zaslužan za snimanje ‘Ebola Syndromea’.

Svi ti Cat III filmovi prikazivali su se u kinima? Ili su neki od njih bili namijenjeni ‘izravno-na-DVD distribuciji’?

Svi su moji filmovi bili u kinima, iako su na nekim tržištima izišli samo u videotekama, poput tržišta SAD-a i Europe.

Znači li oznaka Cat III da je sve dopušteno ili unatoč njoj imate posla s cenzorima?

Neke stvari ostaju zabranjene unatoč etiketi. Primjerice, prizor penisa u erekciji ne može proći ni s oznakom Cat III. Tako da potpune slobode nema.

A kada je nasilje u pitanju?

Također je ograničeno. Npr., hongkonške verzije ‘The Untold Story’ i ‘Ebola Syndrome’ u distribuciju su išle rezane, prvi s izbačene četiri minute, drugi s oko tri. Iako nose oznaku Cat III, neke su scene morale biti izrezane.

Naravno da bih promijenio neke stvari, ali kada danas gledam ‘The Untold Story’, čini mi se kao da je to nečiji tuđi film. Nije da poričem da je to moj film, štoviše, sretan sam da sam jednog dana u svojoj karijeri bio u prilici snimiti takav film, ali od tada je prošlo već 20 godina. Nekidan sam čuo da je Bob Dylan rekao da mu se, kada danas čuje ‘Blowin’ in The Wind’, čini da je to nečije tuđe djelo. Dijelim isti osjećaj. Kad gledam ‘The Untold Story’, imam isti dojam, a zanimljivo je da ga ima i Anthony Wong. Gleda sebe na velikom platnu, a čini mu se da gleda neku drugu osobu. Dakle, ne poričem da sam snimio te filmove i sretan sam što jesam, ali nakon svih tih godina, osjećam se kao da je to nečije tuđe djelo.

Biste li snimili remake da se ukaže prilika?

Radije bih snimio novu priču. Nisam siguran da bih pristao na remake. No i dalje me zanimaju tzv. ekstremni filmovi pa ako dobijem dobru priču, neću je odbiti, makar bila ekstremna.

Posljednjih nekoliko godina niste snimili nijedan Cat III film, zadnji je bio negdje 2008., ako se ne varam…

Da, ‘Gong Tau’. I ‘Whispers And Moans’ nosio je oznaku Cat III.

Planirate li se vratiti takvoj produkciji ili je ‘Ip Man’ obilježio početak nove faze Vaše karijere?

Upravo sam završio snimanje jednog horora u 3D-u. Taj će film najvjerojatnije biti Cat III. Sad sam u procesu postprodukcije, a nakon toga, ako sve bude išlo po planu, počinjem snimati detektivsku priču s duhovnim elementima. Bit će duhova, ali neće biti Cat III.

Bit će komercijalniji?

Svaki moj film ima namjeru biti komercijalan. Publika plaća gledanje filmova pa kad kažem da želim da moj film bude komercijalan, to znači da želim da ga pogleda što više ljudi. Ne snimam filmove zato da bih ih sam gledao kod kuće. Nije mi važno hoće li publika reći da je film dobar ili loš, sve dok potroši vrijeme na gledanje mog filma, ja joj se iskreno zahvaljujem.