Sredinom osamdesetih, američki akcijski film bio je Cannon – filmski studio kojim su upravljali rođaci Menahem Golan i Yoram Globus, izraelski imigranti i novi vladari masovne produkcije. Od svojih početaka do danas, Golan je producirao više od dvjesto filmova, uključujući i neke od najvećih hitova i klasika filmske mladosti generacije odrasle tijekom Reaganove ere, naslove kao što su ‘Američki nindža’, ‘Krvavi sport’, ‘Kobra’, ‘The Delta Force’…
Ulaskom u devedesete, Cannon je neslavno propao, ali je iza sebe ostavio ogromnu količinu ne samo akcijskih, već i art filmova, kao i povijest ispunjenu političkim i financijskim skandalima, plodnim materijalom za mnoge knjige i novinske članke napisane o uvijek kontroverznom studiju zaduženom za neumorno ‘štancanje’ tražene robe.
Scenarist, producent i redatelj Menahem Golan bio je jedan od gostiju festivala filma i vina Grossmann, koji se već sedmu godinu krajem srpnja održava u slovenskom Ljutomeru, nedaleko od Zagreba. Tamo smo s legendarnim holivudskim igračem otvoreno popričali o prošlosti, ali i sadašnjosti – naime, Golan je i dalje aktivan, a odmah nakon Grossmanna vraća se pripremi snimanja svog novog filma ‘Golem’, koji će u ožujku režirati u Pragu. ‘Riječ je o poznatoj priči o rabinu iz 16. stoljeća, koji je spasio Židove od pogroma time što je iz blata stvorio golemo frankenštajnsko čudovište. No iako ih je spasio, Golem je na kraju postao zao i ubio rabina, svog tvorca. Ova je priča puno puta ekranizirana, ali ne i u zadnjih 20 godina pa sam odlučio da je vrijeme za novu verziju. Snimat ću ga na lokaciji, jer Prag još uvijek ima izvornu arhitekturu iz 16. stoljeća, s obzirom na to da je riječ o jedinom gradu koji nije bio uništen u Drugom svjetskom ratu’, objašnjava Golan.
S obzirom na to da se Golanova verzija filmske povijesti prilično jako razlikuje od konvencionalne, kao i od svjedočanstava drugih ljudi – što neki pripisuju godinama (82), a neki manipulatorsko-muljatorskoj prirodi njegova posla, dobar dio priča koje je podijelio s nama treba uzeti sa zrncem soli. No u svakom slučaju, Golanova istina glasi ovako.
Ne znam jeste li gledali poznatu njemačku dokumentarnu TV seriju ‘Durch die Nacht’, ali u jednoj od epizoda, Franco Nero i Fred Williamson pričaju o Vama. Citirat ću što je rekao Williamson: ‘Ne postoji osoba kojoj Menahem ne duguje novac. Duguje i nama, ali ja još uvijek volim tog tipa i uvijek bih snimao s njim. Ali Menahem se ne smije vratiti u SAD, jer ima puno problema s porezima i sigurnošću.’ Kako to komentirate?
Sranje! Potpuno sranje, od početka do kraja. Nikome ne dugujem ni lipe. Cannon je za svaki film svakom glumcu isplatio i zadnju lipu. Otkrili smo velike zvijezde, od Van Dammea do Sharon Stone, snimili smo oko 16 filmova s Chuckom Norrisom i 12 filmova s Charlesom Bronsonom i nikome ništa ne dugujemo. Agencije vam ne bi dopustile da radite u Americi da dugujete novac. To je uvredljivo sranje. Ti glupi ljudi…
Barem kažu da vas i dalje vole…
Oni vole mene i ja volim njih, ali unatoč tome me kleveću. No oni su mali glumci, oni nisu prave zvijezde.
Franco Nero je rekao da danas živite od upravljanja zabavnim parkom u Izraelu. Je li to istina?
Nije. Očito da obojica nemaju ništa za reći pa izmišljaju priče.
Vratimo se onda počecima – živjeli ste u Izraelu, bili ste mladi vojnik… Kako ste se našli u filmskom biznisu?
Studirao sam u New Yorku i nikada neću zaboraviti što nam je profesor rekao na prvom predavanju: ‘Što radite ovdje? Mislite da ćete ovdje naučiti snimati filmove? Idite kući pa na set, dajte čaj redatelju, služite ga, sjedite pored njega i prije ili kasnije, postat ćete redatelj.’ Kad je Roger Corman u Monte Carlu snimao svoj film o utrkama ‘Young Racers’, napisao sam mu pismo i objasnio da sam spreman raditi za njega besplatno. Odgovorio mi je – ako stigneš prije 6. lipnja u Monte Carlo, dođi s automobilom i možeš biti moj vozač. Došao sam u Francusku sa svojom ušteđevinom i stigao na set, gdje sam upoznao Francisa Forda Coppolu, koji je tada snimao zvuk za Cormana. Pitao sam ga zna li on išta o snimanju zvuka, a on mi je odgovorio – ne, ali imam knjigu iz koje učim. Tako je on počeo svoju karijeru. Odmah nakon toga predložio sam Cormanu da moja supruga radi šminku za film, jer je žena. Kupio sam joj knjigu o šminkanju. U isto vrijeme sam učio i kako producirati film.
Dat ću vam jedan primjer. Nedjelja je navečer, a u ponedjeljak moramo snimati scenu za koju nam je trebalo cvijeće. Nitko nije mogao nabaviti cvijeće u nedjelju navečer, a ja sam uzeo sto dolara koje su mi dali i u devet sati otišao tražiti cvjećarnicu. Sve su bile zatvorene. Dok sam razgledao izlog jedne cvjećarnice, pojavila se policija i optužila me da pokušavam provaliti. Objasnio sam im da imam problem, da snimamo film pa su me policijskim automobilom odveli u planine, kod vlasnika cvjećarnice. On se u pidžami spustio u svoju trgovinu i sve smo riješili. U sedam ujutro isporučio sam Cormanu što je tražio, nakon čega je on postrojio sve svoje ljude i pokazao na mene: ‘Pogledajte ovog čovjeka. On će biti producent. On zna producirati.’ Jer, producent je čovjek koji ne zna reći ne i ne smije reći ne. On mora osigurati sve što je potrebno filmu.
Što više volite, producirati ili režirati?
Režirati, ali nisam imao izbora. Radili smo jako puno filmova, a kako sam imao puno velikih redatelja, trebalo je producirati. Radio sam s Cassavetesom, Altmanom… Redatelja je bilo, ali ne i producenata pa sam odlučio preuzeti taj posao. Ali najponosniji sam na ‘Operation Thunderbolt’, film koji mi je donio nominaciju za Oscara. To je jedini akcijski film koji je ikada bio nominiran za Oscara!
Cannon ste s rođakom Globusom kupili 1979. i to samo za 20 centi po dionici. Jeste li već tada imali viziju da iz toga možete stvoriti nešto veliko?
Platili smo 20 centi, a nedugo zatim cijena dionice popela se na 46 dolara! Mnogi su se obogatili. Poznavali smo strana tržišta, znali smo da vole velike akcijske filmove, ali problem je bio taj što su ih do tada producirali i distribuirali samo veliki studiji. Odlučili smo da ćemo producirati akcijske filmove za manje distributere. S obzirom na uspjeh koji smo postigli, to se pokazalo sjajnom idejom. Uzmimo na primjer filmove s nindžama, koje sam ja izmislio! Kako?
Čuo sam za kineske borilačke filmove koji su bili jako uspješni i pitao se zašto. Odlučio sam istražiti što je slično i počeo čitati o Japancima, otkrivši da su oni imali nindže, borce koji su razvili šesto čulo, sposobnost da znaju kada im netko prilazi s leđa. Odlučio sam nindže staviti u film i snimio ‘Enter The Ninja’, koji je postao veliki hit. Nakon toga smo s Michaelom Dudikoffom snimili ‘Američkog nindžu’ i nindže su postale iznimno popularne.
Zašto ste izabrali Dudikoffa, koji nije znao ama baš ništa o borilačkim vještinama?
Nije imao pojma, ali želio sam Amerikancima dati američkog nindžu, frajera s kojim se mogu identificirati, heroja koji izgleda kao da dolazi iz New Yorka, Los Angelesa, Baltimorea… Dudikoff je imao sveamerički izgled. Bio je pravi američki dečko. I postao je junak! Istu stvar sam napravio i s Van Dammeom.
Njega ste upoznali u restoranu?
Bio sam sa ženom u restoranu u kojem je Van Damme radio kao konobar. Tada je još bio samo belgijski plesač, koji je želio postati filmska zvijezda. Kada me vidio, prišao mi je i pitao me jesam li ja gospodin Golan. U rukama je držao dva tanjura puna juhe. Odjednom je desnom nogom zamahnuo iznad moje glave i dalje držeći tanjure s juhom koji se nisu ni pomaknuli. To je bio njegov talent – potpuna kontrola tijela. Dao sam mu vizitku i pozvao ga uz svoj ured. Mjesec dana kasnije, snimali smo njegov prvi film, ‘Krvavi sport’. Bio je to veliki hit pa smo odmah zajedno snimili još tri filma.
Nekada ste producirali nevjerojatnu količinu naslova u kratkom vremenskom roku, primjerice, samo u 1986. producirali ste gotovo pedeset filmova! Koja je bila logika iza svega toga?
Logika je bila tržišna. Tržište je tražilo proizvod. A mi smo ga isporučivali. Snimali smo filmove za manje od milijun dolara pa ako ne gubiš novac na taj budžet, što ih onda ne bi snimao? Naravno, nisam sve radio sam, imao sam pomagače, ali snimali bismo paralelno nekoliko naslova, zatim smo otkrili istočno tržište i snimali u Rusiji i na Dalekom istoku jer je bilo jeftinije… Zbog svega toga, zvali su nas ‘mini major’, to je ono što je Cannon zapravo bio.
Zvali su vas i ‘Go-Go Boys’, a priča se i da ste osamdesetih doslovno vladali festivalom u Cannesu. Čak ste i Van Dammea doveli u Cannes!
Istina. Van Dammea smo doveli u Cannes i tamo organizirali premijere njegovih filmova, radili veliki šou. Osim toga, izmislili smo još nešto. Kada mi je kći rekla da je na obali Los Angelesa vidjela skupinu dječaka koja u javnosti izvodi ples, otišao sam s njom i vidio potencijal za film koji još nitko nije snimio. Već sljedeći tjedan, zvao sam scenarista da napiše scenarij o tom plesu, koji su zvali breakdance. Tako je nastao ‘Breakin’, ogromni hit.
A htio bih vam ispričati i priču o Arnoldu Schwarzeneggeru, koji me došao tražiti u Izrael. Spojio nas je novinar i otišli smo na ručak. Schwarzenegger nije znao ni riječ engleskog, ali razgovarali smo na njemačkom. Rekao mi je da bi trebao snimiti film s njim jer će on biti najveća zvijezda na svijetu. Odbio sam ga, poslao ga natrag u Ameriku i rekao mu da dvije godine ne radi ništa, već da se posveti učenju engleskog. I da promijeni ime iz Schwarzenegger u Tom Bradley ili neko slično američko ime. Rekao je da će razmisliti o tome i vratio se u Beč. Tri godine kasnije, na mom brodu u Cannesu, na tulumu, prišao mi je Schwarzenegger i pitao: ‘Gospodine Golan, sjećate li me se? Nisam naučio engleski i nisam promijenio ime. A tko je najveća zvijezda na svijetu? Ja! Luzeru!’ (smijeh)
No niste snimali samo hitove, producirali ste i art filmove, Godarda, Konchalowskog…
Da, ideja je bila otići s Cannonom na novu, višu razinu. Veliki redatelji nisu mogli dobiti posao u velikim studijima, jer nitko nije želio filmove koji su previše umjetnički. Kada mi je prišao Altman, pristao sam raditi s njim prije nego što sam pročitao scenarij. Ne treba zaboraviti da je naš film u Berlinu osvojio Zlatnog medvjeda, Cassavetesov ‘Love Streams’. Otkrili smo Konchalowskog, koji je snimio sjajni ‘Runaway Train’.
Koji je bio financijski najuspješniji Cannonov film?
Ili ‘Breakin” ili ‘The Delta Force’.
Jeste li bili ljubomorni na Carolco zato što su oni imali ‘Ramba’, a ne vi? Bila je to praktički jedina prava akcijska franšiza osamdesetih izvan Cannona?
Stallone je čovjek koji voli novac. Jako jednostavno. U to vrijeme, njegova je plaća bila šest milijuna, to je svota koju je dobivao od velikih studija.
No ipak ste snimili dva filma s njim?
Imao sam scenarij za film o obaranju ruku, ‘Over The Top’, i ponudio ga njemu. Stalloneov odvjetnik me podsjetio na to koliko novca traži Stallone, no ja sam rekao da mu ne želim platiti šest milijuna dolara, već deset! Sljedeći tjedan imao sam ugovor. Sve velike holivudske zvijezde možeš kupiti novcem.
Sa Stalloneom ste, u suradnji s Warner Brosom., potpisali i ‘Kobru’, koji je bio dio osvetničkog trenda osamdesetih, u sklopu kojeg ste snimili i druge filmove kao što su serijal ‘Death Wish’, ‘The Exterminator’… Zašto su ti filmovi bili toliko popularni tijekom osamdesetih, zbog razine zločina u SAD-u?
Da, svi su htjeli gledati nekoga tko se osvećuje kriminalcima. Kriminalcima koji ti dođu u kuću, izjebu ti i ubiju ženu… Svi žele vidjeti kako Charles Bronson ubija te ljude. Bila je to vrlo jednostavna formula.
Bronson je bio jedna od najvećih zvijezda ove ere, kako ste se spojili s njim?
Charles Bronson je također želio novac. Potpisali smo ugovor na sedam godina, s plaćom od dva milijuna dolara po filmu. A godišnje je snimao dva filma. Sve se vrtjelo oko novca. Bronson je jako volio priču o osvetniku, a također je volio i da ne mora ništa raditi. Jednostavno bi došao pred kamere i pucao, a nakon toga bi se vratio u svoje odaje. Nikada mi nije dopuštao da snimam nekoliko verzija iste scene.
Za koga biste rekli da je bio vaša najveća zvijezda? Van Damme? Chuck Norris?
Stallone, bez sumnje.
Van Damme danas pokušava promijeniti svoj imidž i postati cijenjeni karakterni glumac… Kako komentirate njegovu karijeru?
On je narkoman. Nažalost. Van Damme je mogao postati novi Bruce Willis, ali ga je uništila droga. Velika šteta.
Cannonovi filmovi su bili iznimno politički, uzmimo na primjer ‘Invasion U.S.A.’
Da, ali mi na njih nismo gledali kao na političke filmove. U spomenutom slučaju, Rusi su napadali Ameriku i to je akcijska fantazija, koja je funkcionirala.
Pričalo se o tome da Pentagon i CIA pišu scenarije za Cannonove akcijske filmove, s obzirom na razinu propagande koju su donosili?
Glupost, to nije istina.
Kraj osamdesetih donio je i kraj Cannona.
Zadnji film snimili smo 1990. Kada sam ja napustio Cannon, oni više nisu producirali ništa originalno. Kreativno nisu donosili ništa novo, samo nastavke, poput nastavaka ‘The Delta Force’. Prvi dio bio je divan film, jako originalan, no onda su počeli kopirati sami sebe.
Nedostaju li vam osamdesete?
Da…
Dani kada ste vladali svijetom?
(smijeh)
Znate li da su vaši filmovi bili nevjerojatno popularni u bivšoj Jugoslaviji?
Znam da su svi moji filmovi u Europi bili iznimno popularni.
Što mislite, zašto takav uspjeh nikada nisu imali i u Americi, iako su i njihove teme i motivi bili izrazito američki?
Zato što se u Americi sve vrti oko novca. Isti film koji sam ja snimio za milijun dolara, oni su snimili za sto milijuna. No taj novac nije potreban. Velike se produkcije mogu raditi za milijun dolara. To je bio naš recept za uspjeh.
