Yoichi Nagata novi je prijatelj Žutog titla s kojim smo porazgovarali o tsunamiju, filmovima i yakuzama.
Yoichi Nagata pozira za Žuti titl
Tko je Yoichi Nagata?
Trenutno sam najaktivniji kao umjetnički fotograf, iako mi je glavni posao bio u oglašavanju. U mlađim sam se danima bavio i eksperimentalnim filmom od kojih je najzapaženiji vjerovatno ‘Still Movie’, koji je prikazan i na festivalima u Europi i Americi. Moji su filmovi većinom bili proizvedeni korištenjem stop-motion tehnike. Kenneth Anger, Fluxus, Chris Marker i Shuji Terayama su mi bili inspiracija.
Trenutno vodim Fraction Magazine Japan, online magazin za promociju japanskih fotografa s kojim sam trenutno jako zaposlen pa ne stignem biti aktiviniji i u ostalim poljima svog rada, zbog čega mi je žao jer imam dosta novih ideja i projekata koje bih volio realizirati.
Glavni radovi/projekti su mi ‘Star of the Stars’ i ‘SkyEarth the Last Paradise’ o kojima više možeš saznati na mojim službenim stranicama.
Voliš li više filmove Takeshija Kitana ili Takashija Miikea?
Iskreno, ne zanimaju me previše Kitanovi filmovi, iako ga volim kao komičara. Nisam previše upoznat s Miikeovim radom.
Osobno sam obožavatelj filmova Seijuna Suzukija. ‘Fighting Elegy’, ‘Tattooed Life’, ‘Branded to Kill’: sad govorimo o remek-djelima!
Kakva ste iskustva imali s yakuzama?
Nisam imao previše prilike družiti se s yakuzama. Kad sam bio mlađi otišao sam u bar. Pio sam sâm, a jedini gosti uz mene su bili yakuze. Čisto korektni dečki s kojima sam se baš napričao i ispali su dobro društvo uz piće.
Kolega Seiji Kurata radio je poznati ciklus yakuza fotografije, a njegova su iskustva bila dosta drugačija. Yakuze su bile dosta razdražljive i prigovarali su mu na njegov pristup pa su, osim modela, htjeli biti i umjetnički direktori te mu non-stop prigovarali i provocirali ga.
Vjerujem da su danas u Japanu najveće yakuze članovi vlade i državnog aparata.
Kako je živjeti i raditi u Japanu nakon tsunamija i Fukushime?
Kao da živim u znanstveno-fantastičnom filmu. Sve je ozračeno, Tokijo je gadno kontaminiran, a siguran sam da je i cijeli Tihi ocean. Pregusto smo naseljeni pa je šteta puno veća nego što je bila za okolicu Černobila. Strah me da će broj oboljelih od raka i sličnih bolesti novorođenčadi biti u ogromnom porastu u godinama koje dolaze.
Život je sve teži i gori, a glupi političari zajedno s korporativnim magnatima trčkaraju kao muhe bez glave i nemaju nikakve vizije niti ideje kako dalje. Vjerujem da sa pametnom promjenom smjera, sasvim drugačijim društvenim normama i zajedničkom vizijom, Japan ipak čeka svijetla budućnost.
Trebamo li se mi u Hrvatskoj bojati Godzille?
Svakako! Znaš da je radijacija stvorila Godzillu. Dok god postoje nuklearne elektrane i oružje, Godzilla se može pojaviti bilo kad i bilo gdje.
Gdje možemo vidjeti tvoj rad? Imaš li neke izložbe u Europi, možda i u Hrvatskoj?
Za Europu koj rad nadzire Galerija Micheko iz Minhena. Njih se može naći na ovom linku.
Ovdje je moj intervju u FotoMagazinu, specijaliziranom njemačkom fotografskom magazinu.
Jel’ te strah Mirka Cro Copa Filipovića?
Nisam baš previše upoznat. Nisam fan kick-boxinga.
Japan 2033.? Pod morem ili nova svjetska velesila?
I ja se pitam. Očito smo u nekom seizmički aktivnom vremenu pa su mogući novi potresi, a s njima i nove nuklearne katastrofe. Ako se to ponovi, bojim se da će u Japanu život postati nemoguć. S druge strane hiperinflacija će povećati I onako velike socijalne razlike pa će bogati migrirati, a sirotinja ostati.
No dosta sam putovao dok sam radio u marketingu pa sam siguran da je Japan najsigurnije mjesto za život s divnom prirodom, izvrsnom i zdravom hranom te jako čistom vodom pa ipak vjerujem da će Japan u budućnosti opet biti velik, moćan I oporavljen.
Ovaj dio se zove Versus, izabereš jedno od dvoje navedenog i ukratko objasniš odabir.
Japanske školarke vs američkih cheerleadersica?
Definitivno japanske školarke! Ne postoje živa bića toliko začudna i interesantna poput djevojaka iz japanskih srednjih škola. Njihov jezik je skoro sasvim vanzemaljski, a poduzetnije među njima već imaju prave biznise i korporacije. To je svijet za sebe.
Theresa Orlowski vs Sasha Grey
Ne znam odabrati jer ih obje slabo poznajem. Reći ću Bunny Yeagerove fotografije Betty Page!
Post-tsunami Japan vs Japan u XV. stoljeću
Ne postoji način da ih se usporedi, ali više sam zainteresiran za eru lovca-sakupljača, doba prije pisane povijesti. Vrijeme u kojem su ljudi potpuno živjeli od prirode i nije postojao pojam ‘rada’. Uvjeren sam da je takav magični svijet iz snova uistinu postojao.
Tadanobu Asano vs Toshirô Mifune
Asano, valjda. Volim to što je veća kukavica od Mifunea.
Charles Bronson vs Chuck Norris
Charles Bronson. Japanci si nikad nisu mogli pomoći u obožavanju Brosnona, otkad je radio reklame za Mandom aftershave u sedamdesetima.
Za kraj poruka našim čitateljicama i čitateljima!
Vaša stranica je stvarno čudna! Ima li puno fanova horora u Hrvatskoj? Pitam jer sam volio stare hororce Davida Cronenberga i Briana De Palme. David Lynch mi je isto cool! Na faksu se većina moje ekipe bavila i filmom. Snimali smo i zabavljali se, pohodili matineju Kena Takakure, pljeskali i urlali na platno. Danas sam prezaposlen pa nemam vremena sjesti i gledati ih.
Zapanjuje me da ni u 21. stoljeću filmovi ne mogu nadmaštiti ono što je davno radio Alfred Hitchcock. Njih se nikad ne možeš zasititi.
[print_gllr id=37023]
Najnoviji Komentari