Iako mnogima 'ekstravagantan' zbog vječnog podjebavanja hoch-mainstreama te sklonosti alkoholu kao sredstvu za ubijanje stidljivosti, Doyle je, a što vam je jasno već nakon prvog dana provedenog u njegovom društvu, izuzetno normalan, staložen i neopisivo inteligentan lik, čiji bolno veliki talent pršti iz svake sekunde njegova rada, bilo da drži fotoaparat u ruci, entuzijastično priča o predstavama i filmovima na kojima radi ili jednostavno raspravlja o životu i svijetu koji nas okružuje. A koji, ma koliko smo odvojeni kontinentima i sustavima u kojima djelujemo, uopće nisu tako različiti kao što bi se na prvi pogled dalo misliti. Dapače – Chris Doyle bio je ikona Žutog titla i prije nego smo ga osobno upoznali. Sada, ne samo da je to i ostao, nego je utabao status koji mu nikada neće moći biti oduzet.
Doyle je bio gost One Take Film Festivala u Zagrebu pa smo, obzirom da je jedan dio 'vodstva' ovog sitea bio zadužen s Doyleom provoditi većinu vremena (Velimir), imali prilike itekako dobro upoznati ovog genijalca. O tome što smo saznali dok je diktafon bio ugašen (dogodovštine sa setova Miikeovih filmova, susreti s jakuzama, seks s Bai Ling, rasprave sa Martinom Scorsesejem oko 'Departed' i remakova, suradnja s Jarmuschem najavljena za iduću godinu, život u Hong Kongu, pikanterije sa snimanja novog Gusa Van Sunta...) nećemo govoriti. Drugom prilikom, ako nas uhvatite za šankom ili već negdje of d rekord... Ali zato uživajte u transkriptu jednog lijepo razgovora...
Za početak – tko je Christopher Doyle?
Kad bi Chris Doyle znao tko je, ne bi se bavio time čime se bavi. To je to... kada netko radi ono što ja radim, ili se bavi bilo kakvim drugim oblikom suradnje s drugima, tj. bilo tko tko se usudi dijeliti svoj rad, ili npr. raditi intervju, do odgovora tko je on zapravo može doći samo kroz taj rad i reakciju drugih ljudi na njega. To je razlog zašto glumci toliko žele biti voljeni i stalno se iznova i iznova uvjeravati da su u redu, da su divni i da imaju nešto za reći. Prema tome, samo mi ti možeš reći tko je Chris Doyle, haha, nemam pojma.... da znam, zajebao bih!
Imao si uistinu zanimljiv život, mijenjao si kulture i puno se selio. Je li važnije imati znanje koje si skupio na jednom mjestu ili ga treba skupiti kroz putovanja i različite doticaje s različitim kulturama?
Svijet u kojem živimo se mijenja. Ponekad van naše kontrole. Za mnoge od nas, dom je tamo gdje je srce, a u cyber kulturi u kojoj sada živimo mnogo ljudi ne živi tamo gdje radi. Ako nazoveš Ameriku, netko u Indiji će ti pomoći preusmjeriti poziv. Ili ako kupiš odjeću bilo gdje u svijetu, vrlo je vjerojatno da će ona biti sašivena u Kini. Ili seks igračke! Sve se to proizvodi u Kini. Osoba koja ih proizvodi neće ih koristiti, ali tako stoje stvari. Naše se kulture mijenjaju, a posao koji sam ja odabrao je odgovor na te promjene. Bavim se filmom iz te znatiželje, s drugačijim očima uvijek vidiš drugačije stvari. Stoga i znam neke stvari o američkoj kulturi kojih Amerikanci nisu svjesni. Na primjer, većina dobrih direktora fotografije u Americi nisu Amerikanci.
Ono što želim reći jest, kada dolaziš izvana moraš biti otvoreniji jer si stranac, a kako tražiš da te ljudi prihvate, više ćeš se potruditi. Dobro promatraš stvari koje si izabrao pa na kraju izabireš najbolje strane te kulture. Pa ako dovoljno velik broj ljudi odabere najbolje od neke kulture, pa to slavi i dijeli s drugima, možda završimo na boljem mjestu. To najbolje opisuje čime se bavimo i zašto sam ja ovdje. Počašćen sam time da ste u mom radu pronašli nešto s čime ste se vezali, jer to je ono čemu se svi nadamo. Ali nije uvijek tako. No, to nikada ne znaš, nikada nisi siguran...
Znači, nije ti važno koliko ljudi vidi tvoj rad, sve dok makar i jedna osoba u njemu pronalazi zadovoljstvo?
Apsolutno. Neće mi američki box office govoriti jesu li moji filmovi dobri ili ne... No, znaš, za neke ljude to je jedini rezultat koji ih zanima. Vjerujem da čak i hrvatski redatelji i snimatelji imaju taj problem. Ali ja vjerujem u druge načine, a posebno danas kada imamo Internet, sve se može raditi drugačije. Možeš razmjenjivati i prihvaćati tuđi rad i druge kulture pa se nadam da to znači kako možemo slaviti tuđe kulture, umjesto da nas kontroliraju Coca Cola, McDonalds ili Starbucks. To je razlog zbog kojeg ja radim filmove i razlog zbog kojeg ti radiš ovaj intervju, kao i razlog zbog kojeg ovaj festival slavi drugačiju vrstu filma. Potrebna nam je ta različitost.
Ti si izabrao biti direktor fotografije. Je li to maksimum Chrisa Doylea?
Pa... ne. Smatram da sam i jednako dobar mornar. Možda se jednog dana vratim moru. To je jednostavno stvar trenutka. Moje me putovanje toliko ispunjavalo pa osjećam da je film najbolji, najizravniji način dijeljenja s ljudima, posebno u usporedbi sa stvarima kojima sam se prije bavio. Jako mi je važno ohrabrivanje od strane drugih ljudi. Na kraju krajeva, kroz greške počinješ vjerovati svojim vrlinama. Nečije dobre strane i nečiji osjećaji su u osnovi dio iste stvari. Taj te balans čini čovjekom koji jesi pa moraš raditi na toj ravnoteži, a to se najbolje postiže uz pomoć drugih ljudi. Mislim da je ono što trenutno radim u skladu s mojom osobnosti i oko sebe stalno imam divne, divne ljude. I to je važno za svakodnevni život, poput ovoga sada. Upravo vodimo divan razgovor i ja sam u prilici s drugim ljudima dijeliti nešto što mi je važno. To mi pričinjava veliko zadovoljstvo. Umjesto da sad sjedim i meljem bla bla bla i serem gluposti, ja sam taj koji od tebe dobiva više nego ti od mene.
Dakle, stranac završi u Hong Kongu. Kako te industrija prihvatila, jesu li u tebi vidjeli prijetnju ili potencijal za bolje prihvaćanje njihovih filmova u inozemstvu? Što su rekli kada su te vidjeli, jesu li uzviknuli: oh, vidiš, mogli bi raditi s ovim tipom!
Ne... hehe... Prije je bilo: Ovaj tip to radi i ne možemo ga zaustaviti! Sad je prekasno! Haha... Sve se ustvari dogodilo slučajno. Dogodilo se zbog ljudi s kojima sam bio. Bili su to ljudi koji su me doveli do toga što danas radim. Nije se radilo samo o mojoj čistoj ambiciji. Imao sam neke ideje, kao, film je zanimljiv način za izraziti se, za nešto dijeliti, i u tome sam završio uglavnom zbog drugih ljudi. Nisam oduvijek toliko volio film, bio je to više proces otkrivanja. Bilo je to kao kada nečija majka ili otac daruju prvu igračku-vlak, zbog čega će se dijete možda početi zanimati za vlakove, ili da mu daruju set za kemiju zbog čega će kasnije dijete izrasti u nuklearnog fizičara. To je kao da ti netko da pištolj, zbog kojeg te počne zanimati lov. Ubijanje ljudi dođe puno kasnije. Ja sam odrastao u takvom jednom razdoblju, samo što sam ja odrastao puno kasnije. Većina moje generacije odrasla je s 18 godina. Ja sam odrastao s 30. Zbog toga što se odrastanje dogodilo tako kasno, asimilirao sam sve što se dogodilo prije tridesete. Što znači da sam imao više iskustva, više energije, više informacija, više stvari koje sam upio. Ono što je proizašlo iz svega toga je nešto drugačije. I to uglavnom zbog ljudi s kojima sam se družio, a koji su, eto, bili Azijati, Kinezi...
Je li to što su oni Kinezi potpuna slučajnost ili...?
Da. Kineski sam odlučio naučiti jer mi je bilo dosta toga da većinu svog života nisam znao govoriti niti jedan drugi jezik. To je veliko ograničenje, jer onda možeš raditi samo ovo (rukama pokazuje zadovoljstvo, mršti se, prijeti prstom, smije se... op.a) pa je važno imati rezervni oblik komunikacije. Zbog toga što nisam mogao komunicirati, odlučio sam se na neverbalnu komunikaciju – na film. Stoga se moj film zove 'Dosta s riječima' ('Away With Words'). Postoje slike. Ali 'Dosta s riječima' je usto i način korištenja riječi. Može imati oba značenja. To je čudan film, znam, možda čak i nije previše uspio, ali... moj je... što drugo možete očekivati?
Snimao si filmove s prilično nevjerojatnim ljudima, Wong Kar-Waijem, PenEk Ratanaruangom... ali u čemu je fora s Tadanobu Asanom? Mi ga stalno guramo jer smatramo da je najbolji glumac na svijetu. Putujemo na festivale samo zbog njegovih filmova... Kakav je on zapravo? Je li on svemirac?
Ah, da... Tadanobu... S njim sam snimio osam filmova. Snimio sam čak i reklamu s njegovom suprugom Charom. Ne znam... kao što sam rekao, u nekom vidiš odraz sebe. Mora postojati neka vrsta ljubavi, neka vrsta povjerenja i neka vrsta brige da bi se nečemu, iz bilo kojeg razloga, divio. Najbolji način za dijeliti te stvari jest da dijelite vrijeme. Ja s njim dijelim vrijeme koje provodimo snimajući filmove. Njegov je engleski sada dobar, ali bio je tako očajan da nismo mogli razgovarati... Kad smo zajedno, to je kao kada sam zajedno s Gusom (Gus Van Santom, ofkors – op.a.), Kar Waijem ili PenEkom ili bilo kime drugim, jer ne moramo puno govoriti, ali se jako dobro poznajemo. Jako sam sretan što iduće godine snimam najmanje dva nova filma s Asanom. Napisao sam i još jedan film za Asana, jer ako za nekoga imam ideju u glavi, puno je bolje da ju odmah zapišem. Kad god ga pitam hoće li nešto snimati, kaže da hoće ako ću i ja raditi na tome. Njegov novi film koji je snimao u Mongoliji također sam ja trebao raditi, ali nisam mogao jer nisam imao vremena i to ga je razočaralo. Znam da je meni bilo jako žao.
Kakav je tvoj odnos prema cenzuri? Pričali smo s Miikeom o njegovom 'Imprintu' i zabrani na američkoj televiziji, kada je rekao: bolje da me zabrane, nego da me režu...
Da, to se dogodilo filmu 'Hero'. Miramax ga je htio rezati. Zhang Yimou je u osnovi rekao odjebite, pričajte s Chrisom!. Mislio je da ću ja biti posrednik jer razumijem obje kulture, ali na kraju dana ništa nije rezano. Slažem se, u osnovi je jako jednostavno – ili ga prikaži ili nemoj. Što te to čini boljim sucem u odnosu na druge ljude? OK, možeš reći da je razlog novac, kako možeš s njime raditi što želiš, to jest jedan mogući stav, ali onda je to sve samo zbog novca. To je stanje u kojem se danas nalazi američka kinematografija. Ako film ne zaradi 100 milijuna dolara u prvom vikendu, on je propao. To je njihov mentalitet. Čak i novine na svoju naslovnicu stavljaju brojeve koji govore koliko je neki film zaradio. Sve se svodi na ekonomiju, ne na snimanje filmova. Znamo da na filmove gledaju kao na proizvod, filmovi su im kao Starbucks ili McDonalds – Big Mac svugdje ima isti okus... pa ako stvari po istom receptu ponoviš u svakoj kulturi, siguran si, nemaš rizik.
Stoga mislim da internet, festivali i sl. mijenjaju stvari, stvari čine lakšima. Posebno za nove generacije. Sve moje filmove koje ste vidjeli danas (Doyle je puštao svoje one take filmove prije intervjua, op. a), snimljeni su na džepni digitalni fotoaparat. Danas možete snimati filmove s mobitelom, to su nevjerojatne stvari. Naravno, ako ti je jedini razlog zašto snimaš filmove novac, važno ti je hoće li se prikazivati u Hollywoodu i zaraditi milijune dolara, ali takve razloge za snimanje imaju neki drugi ljudi. No, mislim da je jednostavnije zaraditi s nekretninama nego filmovima. Lakše je, kupiš kuću, urediš je i čekaš da ti netko ponudi puno novca. Na burzi se isto lakše dođe do novca, pa čak i kockanjem. Vjerojatno je lakše zaraditi klađenjem na konje nego snimanjem filmova. Ali onaj tko to odluči raditi zbog novca, mora biti spreman na kompromise. Mi smo sretni jer to možemo činiti gotovo bez ikakvog novca, a čak postoje ljudi koji su spremni platiti za to.
Odrastao sam na filmovima Charlie Chaplina, jer ih moj otac jako voli. Nevjerojatno je koliko si mu sličan, ne mislim samo na lik, nego na fizički izgled...
Puno mi to ljudi kaže, ali, heh, ja nisam toliko pametan, znaš...
Radio si i na nekim spotovima, primjerice, predivni 'Six Days' DJ Shadowa...
Svi ljudi s kojima volim raditi, Kar Wai, PenEk, Gus Van Sant, Jim Jarmusch..., vrlo su inspirirani glazbom. Njihov rad crpi energiju iz glazbe, vjerujemo da film i sva umjetnost moraju biti oplemenjeni glazbom, što znači koristiti jezik repeticije, mogućnost interakcije... Glazba i struktura literature utječu na naše filmove i njihovu strukturu, na energiju naših filmova... Mi snimamo filmove s glazbenim stavom – poput jazza... Ja sam tu, ti si tamo, a ono što se događa između je jam session.
| < « | » > |
|---|
Facebook komentari