Sredinom osamdesetih, američki akcijski film bio je Cannon – filmski studio kojim su upravljali rođaci Menahem Golan i Yoram Globus, izraelski imigranti i novi vladari masovne produkcije. Od svojih početaka do danas, Golan je producirao više od dvjesto filmova, uključujući i neke od najvećih hitova i klasika filmske mladosti generacije odrasle tijekom Reaganove ere, naslove kao što su 'Američki nindža', 'Krvavi sport', 'Kobra', 'The Delta Force'...Ulaskom u devedesete, Cannon je neslavno propao, ali je iza sebe ostavio ogromnu količinu ne samo akcijskih, već i art filmova, kao i povijest ispunjenu političkim i financijskim skandalima, plodnim materijalom za mnoge knjige i novinske članke napisane o uvijek kontroverznom studiju zaduženom za neumorno 'štancanje' tražene robe.
Scenarist, producent i redatelj Menahem Golan bio je jedan od gostiju festivala filma i vina Grossmann, koji se već sedmu godinu krajem srpnja održava u slovenskom Ljutomeru, nedaleko od Zagreba. Tamo smo s legendarnim holivudskim igračem otvoreno popričali o prošlosti, ali i sadašnjosti – naime, Golan je i dalje aktivan, a odmah nakon Grossmanna vraća se pripremi snimanja svog novog filma 'Golem', koji će u ožujku režirati u Pragu. 'Riječ je o poznatoj priči o rabinu iz 16. stoljeća, koji je spasio Židove od pogroma time što je iz blata stvorio golemo frankenštajnsko čudovište. No iako ih je spasio, Golem je na kraju postao zao i ubio rabina, svog tvorca. Ova je priča puno puta ekranizirana, ali ne i u zadnjih 20 godina pa sam odlučio da je vrijeme za novu verziju. Snimat ću ga na lokaciji, jer Prag još uvijek ima izvornu arhitekturu iz 16. stoljeća, s obzirom na to da je riječ o jedinom gradu koji nije bio uništen u Drugom svjetskom ratu', objašnjava Golan.
S obzirom na to da se Golanova verzija filmske povijesti prilično jako razlikuje od konvencionalne, kao i od svjedočanstava drugih ljudi – što neki pripisuju godinama (82), a neki manipulatorsko-muljatorskoj prirodi njegova posla, dobar dio priča koje je podijelio s nama treba uzeti sa zrncem soli. No u svakom slučaju, Golanova istina glasi ovako.
Ne znam jeste li gledali poznatu njemačku dokumentarnu TV seriju 'Durch die Nacht', ali u jednoj od epizoda, Franco Nero i Fred Williamson pričaju o Vama. Citirat ću što je rekao Williamson: 'Ne postoji osoba kojoj Menahem ne duguje novac. Duguje i nama, ali ja još uvijek volim tog tipa i uvijek bih snimao s njim. Ali Menahem se ne smije vratiti u SAD, jer ima puno problema s porezima i sigurnošću.' Kako to komentirate?
Sranje! Potpuno sranje, od početka do kraja. Nikome ne dugujem ni lipe. Cannon je za svaki film svakom glumcu isplatio i zadnju lipu. Otkrili smo velike zvijezde, od Van Dammea do Sharon Stone, snimili smo oko 16 filmova s Chuckom Norrisom i 12 filmova s Charlesom Bronsonom i nikome ništa ne dugujemo. Agencije vam ne bi dopustile da radite u Americi da dugujete novac. To je uvredljivo sranje. Ti glupi ljudi...
Barem kažu da vas i dalje vole...
Oni vole mene i ja volim njih, ali unatoč tome me kleveću. No oni su mali glumci, oni nisu prave zvijezde.
Franco Nero je rekao da danas živite od upravljanja zabavnim parkom u Izraelu. Je li to istina?
Nije. Očito da obojica nemaju ništa za reći pa izmišljaju priče.
Vratimo se onda počecima – živjeli ste u Izraelu, bili ste mladi vojnik... Kako ste se našli u filmskom biznisu?
Studirao sam u New Yorku i nikada neću zaboraviti što nam je profesor rekao na prvom predavanju: 'Što radite ovdje? Mislite da ćete ovdje naučiti snimati filmove? Idite kući pa na set, dajte čaj redatelju, služite ga, sjedite pored njega i prije ili kasnije, postat ćete redatelj.' Kad je Roger Corman u Monte Carlu snimao svoj film o utrkama 'Young Racers', napisao sam mu pismo i objasnio da sam spreman raditi za njega besplatno. Odgovorio mi je – ako stigneš prije 6. lipnja u Monte Carlo, dođi s automobilom i možeš biti moj vozač. Došao sam u Francusku sa svojom ušteđevinom i stigao na set, gdje sam upoznao Francisa Forda Coppolu, koji je tada snimao zvuk za Cormana. Pitao sam ga zna li on išta o snimanju zvuka, a on mi je odgovorio – ne, ali imam knjigu iz koje učim. Tako je on počeo svoju karijeru. Odmah nakon toga predložio sam Cormanu da moja supruga radi šminku za film, jer je žena. Kupio sam joj knjigu o šminkanju. U isto vrijeme sam učio i kako producirati film.
Dat ću vam jedan primjer. Nedjelja je navečer, a u ponedjeljak moramo snimati scenu za koju nam je trebalo cvijeće. Nitko nije mogao nabaviti cvijeće u nedjelju navečer, a ja sam uzeo sto dolara koje su mi dali i u devet sati otišao tražiti cvjećarnicu. Sve su bile zatvorene. Dok sam razgledao izlog jedne cvjećarnice, pojavila se policija i optužila me da pokušavam provaliti. Objasnio sam im da imam problem, da snimamo film pa su me policijskim automobilom odveli u planine, kod vlasnika cvjećarnice. On se u pidžami spustio u svoju trgovinu i sve smo riješili. U sedam ujutro isporučio sam Cormanu što je tražio, nakon čega je on postrojio sve svoje ljude i pokazao na mene: 'Pogledajte ovog čovjeka. On će biti producent. On zna producirati.' Jer, producent je čovjek koji ne zna reći ne i ne smije reći ne. On mora osigurati sve što je potrebno filmu.
Što više volite, producirati ili režirati?
Režirati, ali nisam imao izbora. Radili smo jako puno filmova, a kako sam imao puno velikih redatelja, trebalo je producirati. Radio sam s Cassavetesom, Altmanom... Redatelja je bilo, ali ne i producenata pa sam odlučio preuzeti taj posao. Ali najponosniji sam na 'Operation Thunderbolt', film koji mi je donio nominaciju za Oscara. To je jedini akcijski film koji je ikada bio nominiran za Oscara!
Cannon ste s rođakom Globusom kupili 1979. i to samo za 20 centi po dionici. Jeste li već tada imali viziju da iz toga možete stvoriti nešto veliko?
Platili smo 20 centi, a nedugo zatim cijena dionice popela se na 46 dolara! Mnogi su se obogatili. Poznavali smo strana tržišta, znali smo da vole velike akcijske filmove, ali problem je bio taj što su ih do tada producirali i distribuirali samo veliki studiji. Odlučili smo da ćemo producirati akcijske filmove za manje distributere. S obzirom na uspjeh koji smo postigli, to se pokazalo sjajnom idejom. Uzmimo na primjer filmove s nindžama, koje sam ja izmislio! Kako?
Čuo sam za kineske borilačke filmove koji su bili jako uspješni i pitao se zašto. Odlučio sam istražiti što je slično i počeo čitati o Japancima, otkrivši da su oni imali nindže, borce koji su razvili šesto čulo, sposobnost da znaju kada im netko prilazi s leđa. Odlučio sam nindže staviti u film i snimio 'Enter The Ninja', koji je postao veliki hit. Nakon toga smo s Michaelom Dudikoffom snimili 'Američkog nindžu' i nindže su postale iznimno popularne.
Zašto ste izabrali Dudikoffa, koji nije znao ama baš ništa o borilačkim vještinama?Nije imao pojma, ali želio sam Amerikancima dati američkog nindžu, frajera s kojim se mogu identificirati, heroja koji izgleda kao da dolazi iz New Yorka, Los Angelesa, Baltimorea... Dudikoff je imao sveamerički izgled. Bio je pravi američki dečko. I postao je junak! Istu stvar sam napravio i s Van Dammeom.
Njega ste upoznali u restoranu?
Bio sam sa ženom u restoranu u kojem je Van Damme radio kao konobar. Tada je još bio samo belgijski plesač, koji je želio postati filmska zvijezda. Kada me vidio, prišao mi je i pitao me jesam li ja gospodin Golan. U rukama je držao dva tanjura puna juhe. Odjednom je desnom nogom zamahnuo iznad moje glave i dalje držeći tanjure s juhom koji se nisu ni pomaknuli. To je bio njegov talent – potpuna kontrola tijela. Dao sam mu vizitku i pozvao ga uz svoj ured. Mjesec dana kasnije, snimali smo njegov prvi film, 'Krvavi sport'. Bio je to veliki hit pa smo odmah zajedno snimili još tri filma.
Nekada ste producirali nevjerojatnu količinu naslova u kratkom vremenskom roku, primjerice, samo u 1986. producirali ste gotovo pedeset filmova! Koja je bila logika iza svega toga?
Logika je bila tržišna. Tržište je tražilo proizvod. A mi smo ga isporučivali. Snimali smo filmove za manje od milijun dolara pa ako ne gubiš novac na taj budžet, što ih onda ne bi snimao? Naravno, nisam sve radio sam, imao sam pomagače, ali snimali bismo paralelno nekoliko naslova, zatim smo otkrili istočno tržište i snimali u Rusiji i na Dalekom istoku jer je bilo jeftinije... Zbog svega toga, zvali su nas 'mini major', to je ono što je Cannon zapravo bio.
Zvali su vas i 'Go-Go Boys', a priča se i da ste osamdesetih doslovno vladali festivalom u Cannesu. Čak ste i Van Dammea doveli u Cannes!
Istina. Van Dammea smo doveli u Cannes i tamo organizirali premijere njegovih filmova, radili veliki šou. Osim toga, izmislili smo još nešto. Kada mi je kći rekla da je na obali Los Angelesa vidjela skupinu dječaka koja u javnosti izvodi ples, otišao sam s njom i vidio potencijal za film koji još nitko nije snimio. Već sljedeći tjedan, zvao sam scenarista da napiše scenarij o tom plesu, koji su zvali breakdance. Tako je nastao 'Breakin', ogromni hit.
A htio bih vam ispričati i priču o Arnoldu Schwarzeneggeru, koji me došao tražiti u Izrael. Spojio nas je novinar i otišli smo na ručak. Schwarzenegger nije znao ni riječ engleskog, ali razgovarali smo na njemačkom. Rekao mi je da bi trebao snimiti film s njim jer će on biti najveća zvijezda na svijetu. Odbio sam ga, poslao ga natrag u Ameriku i rekao mu da dvije godine ne radi ništa, već da se posveti učenju engleskog. I da promijeni ime iz Schwarzenegger u Tom Bradley ili neko slično američko ime. Rekao je da će razmisliti o tome i vratio se u Beč. Tri godine kasnije, na mom brodu u Cannesu, na tulumu, prišao mi je Schwarzenegger i pitao: 'Gospodine Golan, sjećate li me se? Nisam naučio engleski i nisam promijenio ime. A tko je najveća zvijezda na svijetu? Ja! Luzeru!' (smijeh)
No niste snimali samo hitove, producirali ste i art filmove, Godarda, Konchalowskog...
Da, ideja je bila otići s Cannonom na novu, višu razinu. Veliki redatelji nisu mogli dobiti posao u velikim studijima, jer nitko nije želio filmove koji su previše umjetnički. Kada mi je prišao Altman, pristao sam raditi s njim prije nego što sam pročitao scenarij. Ne treba zaboraviti da je naš film u Berlinu osvojio Zlatnog medvjeda, Cassavetesov 'Love Streams'. Otkrili smo Konchalowskog, koji je snimio sjajni 'Runaway Train'.
Koji je bio financijski najuspješniji Cannonov film?
Ili 'Breakin'' ili 'The Delta Force'.
Jeste li bili ljubomorni na Carolco zato što su oni imali 'Ramba', a ne vi? Bila je to praktički jedina prava akcijska franšiza osamdesetih izvan Cannona?
Stallone je čovjek koji voli novac. Jako jednostavno. U to vrijeme, njegova je plaća bila šest milijuna, to je svota koju je dobivao od velikih studija.
No ipak ste snimili dva filma s njim?
Imao sam scenarij za film o obaranju ruku, 'Over The Top', i ponudio ga njemu. Stalloneov odvjetnik me podsjetio na to koliko novca traži Stallone, no ja sam rekao da mu ne želim platiti šest milijuna dolara, već deset! Sljedeći tjedan imao sam ugovor. Sve velike holivudske zvijezde možeš kupiti novcem.
Sa Stalloneom ste, u suradnji s Warner Brosom., potpisali i 'Kobru', koji je bio dio osvetničkog trenda osamdesetih, u sklopu kojeg ste snimili i druge filmove kao što su serijal 'Death Wish', 'The Exterminator'... Zašto su ti filmovi bili toliko popularni tijekom osamdesetih, zbog razine zločina u SAD-u?
Da, svi su htjeli gledati nekoga tko se osvećuje kriminalcima. Kriminalcima koji ti dođu u kuću, izjebu ti i ubiju ženu... Svi žele vidjeti kako Charles Bronson ubija te ljude. Bila je to vrlo jednostavna formula.
Bronson je bio jedna od najvećih zvijezda ove ere, kako ste se spojili s njim?
Charles Bronson je također želio novac. Potpisali smo ugovor na sedam godina, s plaćom od dva milijuna dolara po filmu. A godišnje je snimao dva filma. Sve se vrtjelo oko novca. Bronson je jako volio priču o osvetniku, a također je volio i da ne mora ništa raditi. Jednostavno bi došao pred kamere i pucao, a nakon toga bi se vratio u svoje odaje. Nikada mi nije dopuštao da snimam nekoliko verzija iste scene.
Za koga biste rekli da je bio vaša najveća zvijezda? Van Damme? Chuck Norris?Stallone, bez sumnje.
Van Damme danas pokušava promijeniti svoj imidž i postati cijenjeni karakterni glumac... Kako komentirate njegovu karijeru?
On je narkoman. Nažalost. Van Damme je mogao postati novi Bruce Willis, ali ga je uništila droga. Velika šteta.
Cannonovi filmovi su bili iznimno politički, uzmimo na primjer 'Invasion U.S.A.'
Da, ali mi na njih nismo gledali kao na političke filmove. U spomenutom slučaju, Rusi su napadali Ameriku i to je akcijska fantazija, koja je funkcionirala.
Pričalo se o tome da Pentagon i CIA pišu scenarije za Cannonove akcijske filmove, s obzirom na razinu propagande koju su donosili?
Glupost, to nije istina.
Kraj osamdesetih donio je i kraj Cannona.
Zadnji film snimili smo 1990. Kada sam ja napustio Cannon, oni više nisu producirali ništa originalno. Kreativno nisu donosili ništa novo, samo nastavke, poput nastavaka 'The Delta Force'. Prvi dio bio je divan film, jako originalan, no onda su počeli kopirati sami sebe.
Nedostaju li vam osamdesete?
Da...
Dani kada ste vladali svijetom?
(smijeh)
Znate li da su vaši filmovi bili nevjerojatno popularni u bivšoj Jugoslaviji?
Znam da su svi moji filmovi u Europi bili iznimno popularni.
Što mislite, zašto takav uspjeh nikada nisu imali i u Americi, iako su i njihove teme i motivi bili izrazito američki?
Zato što se u Americi sve vrti oko novca. Isti film koji sam ja snimio za milijun dolara, oni su snimili za sto milijuna. No taj novac nije potreban. Velike se produkcije mogu raditi za milijun dolara. To je bio naš recept za uspjeh.]]>
'Ti brojni kvaziumjetnici, zastupnici te apsurdne škole mišljenja ne shvaćaju da je žanr temelj preporoda svake umrtvljene kinematografije upravo zato što predstavlja tek odskočnu dasku za bavljenje nekim jako ozbiljnim temama na direktan, intrigantan, atraktivan i uzbudljiv način. Svi koji se ovdje pokušavamo autentično i iskreno baviti ovim poslom živimo pod čizmom prešutne kulturne diktature koja nam ne dozvoljava da stvaramo FILMOVE, već artikle za međunarodnu socijalnu pomoć, pa pravi od umjetnika narikače za bjelosvjetskom milostinjom...'
Cijeli intervju pročitajte ovdje
]]>
'Tri mjeseca prije nego sam trebao doći u Srbiju, gledao sam CNN, koji je pokazivao srpske prosvjednike kako bacaju Molotovljeve koktele na američku ambasadu. Nakon toga nisam bio siguran želim li ići u tu zemlju (smijeh). Srećom, stvari su se smirile...'
Cijeli intervju pročitajte ovdje
]]>
(...)
Loris i Englund su surađivali na više filmova i dugo se poznaju. Upravo je završeno snimanje filma 'Sinner', koji je producirao Loris, a u kojem glavnu ulogu igra Englund. Trenutno pripremaju još dva zajednička projekta, od kojih je jedan 'Noćni plen', srpski slasher horor, koji je po mojoj zamisli napisao Konjević, a zajedno ćemo ga režirati. Za Englunda smo napisali ulogu pravoslavnog svećenika koji kreće u obračun s krvožednim vampirima u Deliblatskoj pješčari.
Cijeli intervju s redateljem 'Zone mrtvih' pročitajte ovdje. ]]>
Vaš novi film 'United Red Army' priča je o japanskoj Crvenoj armiji – kako to da ste tek sada odlučili snimiti svoju verziju povijesti i je li ta priča uopće relevantna danas, u 21. stoljeću?
Ja sam star čovjek, imam 72 godine i bilo je vrijeme da konačno snimim taj film. Osim toga, imam dojam da se o toj temi u posljednje vrijeme snimaju dosta neistiniti filmovi. Ja sam htio pokazati istinu pa da za 50 do 100 godina ljudi mogu znati što se tada događalo u Japanu. Naglašavam riječ istina, jer moj film govori o istini, o istinitom događaju; prije četiri godine, snimili su film s istom tematikom, ali on prikazuje neistinu. A to nisam mogao dopustiti. Nekoliko ljudi o kojima ovaj film govori još uvijek sjedi u zatvoru i čeka smrtnu kaznu, a bilo bi uistinu nepravedno prema njima da je dostupna jedino neistina. Njima, kao i mnogim mladićima koji su poginuli, ovim sam filmom želio odati počast.
Kakav je zapravo Vaš odnos s Crvenom armijom? Jeste li Vi u neku ruku pridruženi član, njihov filmski glasnogovornik...?
Kao prvo, ja sam dosta stariji od te generacije. Ali ih, naravno, jako cijenim i smatram se prijateljem nekih od njih. Njihove obitelji danas u Japanu žive u strašnoj sramoti pa sam dijelom i zbog njih snimio ovaj film – te bi obitelji trebale znati cijeniti svoje pretke. Sve što su oni radili, radili su za boljitak države.
Kako danas gledate na političku situaciju u svijetu, prije svega na položaj Amerike i terorizam kao takav, danas 'popularniji' nego ikada?
Današnji teroristi nisu teroristi. Ono napadaju druge, vanjske organizacije, za razliku od Crvene armije, koja je uništavala sustav iznutra. Ono su se borili za promjenu svoje države na bolje i zato ih cijenim. Današnji terorizam je nešto drugo. Treba razlikovati terorizam kao pokret i terorizam koji je zapravo invazija. Svi znamo što se dogodilo u Vijetnamu, Amerikanci su čak i iz Japana tamo vozili oružje, tako da smo i mi bili upetljani u sve to... Ali današnji Amerikanci, mladi ljudi, možda i osjećaju da njihovi roditelji ništa nisu napravili za promjenu pa možda smatraju da nešto, bilo što moraju učiniti. No ono što Amerika danas čini jest terorizam koji je invazija, za razliku od aktivnosti Crvene armije, koja je bila pokret. Razlika je jasna.
Studenti koji su sudjelovali u tom pokretu studirali su na prestižnim fakultetima i čekala ih je blistava budućnost, bili su iz bogatih obitelji. Ali odlučili su ostaviti svoju blistavu budućnost i boriti se za promjenu. U to vrijeme, japanska vlada je maltretirala seljake i prisiljavala ih da se isele kako bi na njihovom zemljištu mogla graditi aerodrom; tu su i svađe oko Okinawe... Kad su se zaredali takvi događaji, mladi su se uplašili da bi opet moglo doći do rata. Mislim da je i to bio jedan od mnogih razloga za motivaciju.
Mislite li da danas filmovi mogu mijenjati svijet i jeste li to ikada uopće i mislili?
Ne znam za cijeli svijet, ali zbog filma 'United Red Army', Japanci koji su živjeli kao malo nebitno biće počeli su mijenjati pogled na sebe i na svoj život. To je ono što sam ovih filmom mogao učiniti, pomoći vratiti samopouzdanje.
Posljednjih desetljeća imate problem s putovanjima i odlascima na svjetske filmske festivale, zbog zabrane ulaska u neke zemlje, poput SAD-a... Kakva je danas situacija s time?
I dan danas, Amerika i Rusija mi ne dopuštaju ulazak u zemlju. Nisam bio u Britaniji, ali mislim da me ni oni ne bi pustili. U drugim sam državama bio i to mi je jako drago. A zašto mi zabranjuju ulazak? Vjerojatno zato što snimam ovakve filmove. Moram preuzeti odgovornost za to. I dan danas, japanska vlada smatra da sam ja tajni šef jakuza. (smijeh) Ako ništa drugo, zemlje u koje osobno ne mogu ući ipak prikazuju moje filmove.
Svoju ste kćer navodno poslali u palestinski kamp za vojnu obuku, ne bi li 'naučila prave vrijednosti'. Istina?
Imam dvije kćeri, a jedna je čak otišla studirati u Ameriku. Ja ne mogu, ali djeca mogu pa barem nešto... U Americi je nažalost stekla takav individualizam da nije marila ni za koga, osim za sebe. To me jako smetalo. Zato sam obje svoje kćeri odveo u Palestinu i ostavio ih u vojsci. Poručio sam nadležnima da ih ne puste ma koliko plakale i vikale. U kampu su ostale tri do četiri godine, a vratile su se tek kad je počeo Zaljevski rat. Obitelj me naziva demonom, ali eto...
Od 1963. do 1965., kaže većina biografija na engleskom jeziku, radili ste za Nikkatsu. No nedavno sam naišao na podatak koji kaže da to nije istina...
Nikad nisam radio za Nikkatsu. I tad sam bio nezavisan redatelj. Nisam završio ni srednju školu pa zašto bi me oni zaposlili?
Je li Nikkatsu možda bio distributer Vaših filmova u to vrijeme pa otud nesporazum?
Ne. Nikad nisam radio s tako velikim kompanijama.
Što se tiče samog osnivanja Vaše nezavisne produkcijske tvrtke Wakamatsu Pro, ona je pokrenuta i jedno vrijeme vođena novcem koji ste dobili od jakuza, zar ne?
Nitko, ni banke, apsolutno nitko mi nije htio dati novce. Osim njih. U mladosti sam malo sudjelovao u njihovim aktivnostima. Imao sam prijatelje u jakuzama pa sam od njih posudio novce. Ali sve sam vratio, vraćao bih im novce nakon uspjeha svakog filma.
Kako danas stoje stvari s nezavisnim produkcijama? Koliko čujem od nekih drugih redatelja i producenata iz Japana, nije se puno toga promijenilo pa novac od mafije i dalje ostaje čestim izvorom budžeta?
U zadnje vrijeme ni jakuze više ne posuđuju novce. Jer, ako im se novac ne vrati, onda ga moraju vraćati nasilnim metodama. Policija je danas puno stroža nego što je bila pa se trude to izbjegavati. Stoga je danas jako teško mladim i nezavisnim redateljima skupiti novce za filmove. No s druge strane, čini mi se da se baš ni ne trude skupiti novce tako da ih većina čeka da im netko dođe s projektom pa ih zamoli da ga režiraju. Malo tko sam pokreće stvari i radi na projektima od početka. Ja, zahvaljujući uspjehu, danas imam i povjerenje banaka. Doduše, nekad moram dati u jamac svoju hipoteku, ali tako to ide...
Kad gledam te mlade redatelje danas, znaju mi ići na živce. Upravo zbog toga što samo čekaju i čekaju i čekaju... To mi stvarno ide na živce. Ja sam uništio svoju vikendicu za potrebe novog filma, jer sam ga snimao u njoj i kuću je na kraju trebalo razoriti. Nije mi žao. Znao sam raditi i do 24 sata dnevno – to je moja tehnika rada.
Shinjuku je tijekom šezdesetih bio epicentar kreativnosti u Japanu, središte avangardnog kazališta, filma, glazbe... Kako danas gledate na te dane i postoji li današnji ekvivalent toj sceni?
Ja obožavam Shinjuku i živim blizu. Ta četvrt ne diskriminira. Nikog. Ja dolazim sa sela i nemam posebno porijeklo. Šećem se po kvartu bos u japankama, vozim se biciklom i nitko me čudno ne gleda. Ni strance ne gledaju čudno, niti ih diskriminiraju. Tamo je nekada postojalo čak i kino specijalizirano samo za underground film. U Shinjukuu su se okupljale i miješale razne kulture...
U istom je kvartu djelovao i legendarni Shuji Terayama. Jeste li ga poznavali?
Shuji Terayama i ja smo gotovo iz istog sela, naša rodna mjesta su jako blizu. Ista smo generacija. Terayama je prva osoba koja je pohvalila jedan moj film, bio je to 'Chi wa taiyo yori akai' iz 1966. S Terayamom sam se puno družio u Shinjukuu.
Tu su i Nagisa Oshima i ekipa iz Art Theatre Guilda. Koliko ste se družili s njima? Vaše je ime na špici Oshiminog 'Carstva čula' ('Ai no corrida' aka 'In The Realm Of The Senses') u svojstvu producenta...
Oshima i ja znali smo svakodnevno zajedno piti u Shinjukuu. Moj scenarist Masao Adachi znao je raditi s Oshimom, dok je Oshima znao slati svoje kolege u moj studio... Ne samo da smo bili prijatelji privatno, već smo i poslovno puno surađivali. Neki su naše dvije skupine znali nazivati Wakamatsu-gumi i Oshima-gumi, a 'gumi' je izraz koji otprilike znači grupa, skupina, samo se koristi kod opisivanja bandi jakuza.
Zanimljivo je bilo i to da su osoblje iz Oshiminog studija činili ljudi koji su završili fakultete pa kad se svađaju, to rade samo verbalno. Moji radnici i moje kolege svađali bi se fizički i uvijek bi pobijedili (smijeh). Dakle, za razliku od osoblja iz mog studija, kod Oshime su radili ljudi koji su vrlo inteligentni, ali nisu previše fleksibilni. Zbog tog što previše znaju nisu bili idealni za jedan ovakav film, gdje je trebalo puno prilagodbe, mozgovi su trebali biti 'mekaniji'. Kad su čuli koliko će unutra biti erotike, odbili su raditi na filmu pa ga je moja ekipa odmah vrlo rado prihvatila.
'Carstvo čula' je tako snimalo osoblje iz mog studija. Oshima je redatelj, ali svi ostali ljudi u produkciji su moji. On me zamolio da to organiziramo i rekao da se ne brinemo oko novaca, jer su nešto dobili i iz Francuske.
Zanimljivo je da su Francuzi bili glavni mentori 'Carstva čula', dok Vaš klasik 'Embryo Hunts In Secret' u Francuskoj na DVD-u ima etiketu '18' i strogo mu je limitirana distribucija. Je li taj naslov i dalje vaš najkotroverzniji?
Baš me briga za one koji ne razumiju taj film. Ali oni pametniji shvatit će njegovu poantu, odnos pozicije moćnijeg i slabijeg. Publika to ne smije gledati kao odnos muškarca i žene, već odnos moći i potlačenosti. Unatoč tome što je kontroverzan, svjetski filmski festivali uporno ga žele prikazivati. U Francuskoj ga, dakle, ne smiju gledati mlađi od 18 godina, ali u Italiji nema tih problema.
Spomenuli smo Adachija – je li istina da su njegovi filmovi toliko slabije prolazili u kinima da im se trebalo 'posuđivati' vaše ime u reklamama da bi bili gledaniji?
Ovako je išla procedura: kad bismo prodavali i reklamirali svoje filmove, išli bismo zajedno kod distributera, a onda bih ja rekao da ne želim prodati samo svoje filmove, već da prodajemo isključivo pakete u kojima se nalaze i moji i njegovi.
Još jedno zanimljivo prijateljstvo veže Vas uz Yoko Ono. Je li istina da ste ju poznavali dok je bila toliko siromašna da je spavala kod vas u sobi na jednom od filmskih festivala u Europi...?
Da, to je istinita priča. Ona je često dolazila kod mene i govorila da je gladna. Yoko Ono me naučila pušiti marihuanu. Ali sad više ne pušim. (smijeh)
Smatraju Vas jednom od legendi pinku eige, ali vi kažete da nikad niste snimali pinku eige. Kako onda zovete svoje filmove?
Nikad nisam radio u tom žanru, ali ljudi oko mene to stalno tako zovu... Za mene to nisu pinku eige. Ali stvar je u tome da ako film reklamiramo kao pinku eigu, doći će ga gledati jako puno ljudi. Pa ako na taj način privučemo ljude, nemam ništa protiv. Tako ja to radim. Ali ja radim sve. Prije nego što sam došao u Hrvatsku, snimio sam tri kratka filma za televiziju. Dakle, snimam sve, ako mogu izraziti određene poruke i ideje kroz svoja djela.
Koje redatelje i filmove danas najviše cijenite, u Japanu i svijetu?
Ne gledam druge filmove jer smatram da su moji filmovi najbolji na svijetu. Ali kad me pitaju za utjecaje, uvijek spomenem Godarda. Godard me naučio da se film može snimati posve slobodno, bez pravila, da mogu raditi što i kako hoću. Kod njegovih filmova ne postoji filmska gramatika i to mi se sviđa. Od njega sam naučio i to da ti ne treba puno novaca za film pa kad nemam dosta novca, tjeram se raditi u uvjetima u kojima se nađem.
Cijeli intervju pročitajte ovdje
]]>
Cijeli ekskluzivni intervju pročitajte ovdje
Njegova western–akcijada prikazana je izvan konkurencije i ja ju, nažalost, nisam pogledao, jer se nakon noćnog tulumarenja s Brianom Yuznom i genijalnom ekipom s Grossmanna jednostavno nisam mogao ustati na ranojutarnju novinarsku projekciju. No zato sam bio spreman za poslijepodnevnu press konferenciju, gdje se jako pričljivi Jee-Woon pojavio s tri glavna glumca (uključujući i svima poznatu, legendarnu njušku po imenu Song Kang-ho) te popričao s okupljenim novinarima. Među kojima sam ja bio gotovo pa jedini bez kosih očiju!
Od američkih westerna, jako volim 'High Noon', 'Obračun kod OK korala', 'Shane', 'My Dear Clementine'... No, na mene su ipak više utjecali talijanski naslovi, jer smatram da su špageti verzije puno snažniji filmovi, primjerice Leoneovi radovi... Razlog leži u tome što američki westerni imaju američku tradiciju i promoviraju američke vrijednosti, dok su talijanski fokusirani prvenstveno na filmski užitak. Likovi su ekspresivniji. Uživao sam i u brojnim novijim američkim westernima, poput 'Divlje horde' i 'Unforgiven'. Ipak, Leoneovi westerni su mi najcool.
Navodno je snimanje 'The Good The Bad The Weird' obilježeno brojnim problemima. O čemu se radilo?
Problemi uvijek postoje. Na tebi je da pronađeš način za prevazići ih. Čak smo 100 dana snimali u Kini i bilo je jako teško, temperature su bile nesnosne, svaki dan u pustinji na 40 stupnjeva, a glumci su na sebi imali hrpetinu odjeće koju su morali nositi. Posebno je bilo teško prevazići kulturološke razlike, obzirom da smo snimali s ekipom iz Kine. To je klasični problem filmova snimanih u inozemstvu. No, moram reći da je u ovom slučaju atmosfera bila jako prijateljska.
Korejska verzija ima više akcije, više komedije i zabavnija je. Recimo to ovako – 'Dobar, loš, zao' bio je opisan kao 'western opera'. Verzija mog filma za Cannes je hard rock western, a njegova korejska verzija bit će rock'n'roll western.
Clint Eastwood, zvijezda vama dragih špageti westerna, je u Cannesu. Jeste li ga pozvali na premijeru?
Čuo sam da je Eastwood ovdje, ali ga nisam vidio. Pozvao bih ga da imam priliku. Ne zato jer sam toliko ponosan svojim filmom, iako to jesam, već zato da mu pokažem da njegovi filmovi danas doživljavaju renesansu.
Nažalost, nisam gledao. Čuo sam za film, naravno, pogledao foršpan... Ja sam veliki fan Miikea, divim mu se još od 'Audicije'. Što se tiče orijentalnih westerna... Ne znam što je sljedeća velika stvar, ali vjerujem da je u tijeku renesansa akcijskog filma. Ono što sam ja htio s ovim filmom jest snimiti pravu akciju, znači ne danas jako popularne gangsterske filmove, već pravi akcijski film.
]]>
Zovu ga najutjecajnijom i najvažnijom osobom u suvremenoj povijesti horor filma, ali zanimljivo je da Hideo Nakata uopće ne voli horore! Ovaj japanski redatelj počeo je s radom u pinku eiga industriji, snimajući soft porniće sadomazohističkog sadržaja, a zatim se pretvorio u jedno od najvećih imena japanske mainstream kinematografije.
Poznat po suvremenim horor klasicima 'Krug' ('Ringu') i 'Zlo' ('Dark Water'), Nakata je 2005. godine dobio priliku raditi i u Hollywoodu, na remakeu drugog dijela 'Kruga', a na festivalu azijskog filma u Udinama predstavio je svoj novi hit 'L: Change The World', spin off popularnog serijala 'Death Note', zasnovanog na jednom od najpopularnijih japanskih stripova u posljednjih nekoliko godina.
Razgovor smo počeli s pričom o ranim danima i radu na erotskim klasicima za veliki japanski studio Nikkatsu, a koji Nakata danas opisuje kao 'robovski posao'...
'Bili su to stvarno teški dani treninga. Nisam imao puno slobodnih dana... Ali naučio sam puno. Bili su to niskobudžetni filmovi, ponekad smo morali snimiti dugometražni film u svega sedam dana! No, to je bilo moguće jer je te filmove producirao studio Nikkatsu pa smo mogli koristiti njihove setove i omogućiti glumcima da se ugodno osjećaju dok izvode scene seksa. Radilo se brzo i jeftino, ali tako se trenira. To je i danas vrlo korisno, jer sam i danas često primoran raditi jako brzo.'
Koliko ste filmova tada snimili za Nikkatsu?
Sedam komada.
Nedostaju li Vam ti dani?
(smijeh) Ne baš. Bilo je to naporno razdoblje. Ali istodobno sanjam o tome da snimim... pa, možda ne tako ekstremnu pornografiju, ali ljubavnu priču s erotskim scenama, to da. Recimo, nešto po uzoru na Kubrickov 'Eyes Wide Shut'. Ja volim melodramu i ljubavne priče.
Jeste li prije rada za Nikkatsu bili pod utjecajem njihovih starijih, crno-bijelih hitova, posebno Nikkatsu Action filmova koji su prethodili pinku eigama?
Ne baš, ali gledao sam jako puno njihovih Roman Porno (romantična pornografija, op. VG) erotskih filmova i zato sam i počeo raditi za Nikkatsu. Sedamdesetih, ti su filmovi predstavljali buntovnu kulturu mladih Japanaca i ja sam se divio i još uvijek se divim opusu redatelja kao što je, primjerice, Masaru Konuma, o kojem sam snimio i dokumentarac.
'Sadistic And Masochistic'?
Da... Pa kada sam dobio priliku raditi za Konumu kao asistent režije, osjećao sam se počašćenim i uživao sam u tome. To iskustvo danas mi je dragocjeno.
Jeste li ljubitelj horor filmova?
Ne. Kao gledatelj, nisam. Ali dobro se sjećam kada sam u školskim danima gledao 'Exorcista' i koliko sam se jako uplašio. Bilo je to ekstremno, ali dobro iskustvo. Posebno gledati ga u punoj kino dvorani, gdje su ljudi stajali nakon što su se rasprodala sva sjedeća mjesta. Oko 200 ljudi je stajalo i gledalo! Kada gledate horor s toliko ljudi koji vrište, to je posebno iskustvo. Slično se ponovilo i s projekcijom mog filma 'Krug' pa iako nisam veliki obožavatelj horora, nakon što je 'Krug' postao iznimno uspješan, u Tokiju sam ga u kinu pogledao oko šest puta samo da bih čuo curice kako vrište.
Tijekom snimanja drugog dijela filma 'Krug', japanske verzije, slučajno smo snimili glas duha, što se pretvorilo u dobar alat za reklamu, ali stvarno smo snimili glas iz dubine mora. Radilo se o šaputanju mladog muškarca. Mislili smo da je to netko tko je gledao snimanje, ali snimač zvuka objasnio je da je zvuk dobio nakon što je mikrofon usmjerio prema moru i to nije mogao biti glas živog čovjeka. Bilo je to zanimljivo iskustvo. Stvarno smo snimili taj glas.
Znate, ja sam diplomirao znanost. Ja ne vjerujem u nadnaravne fenomene. Ali moram reći da me to iskustvo natjeralo da preispitam takav stav. Jer se stvarno dogodilo, meni osobno.
Osjećate li pomalo ljubomoru zbog toga što je Takashi Shimizu dobio priliku snimiti američki remake svog filma 'Kletva' ('Ju-on'), a vi niste mogli režirati američku verziju filma 'Krug'?
(smijeh) Studio DreamWorks me nikada nije zvao da radim remake prvog dijela, ali zvali su me za drugi. Da sam imao prilike snimiti američku verziju prvog dijela, vjerojatno bih ga napravio drugačije od ovog kako je ispala. Kada sam snimio remake nastavka, bio sam odlučan u tome da potučem komercijalni uspjeh 'Kletve'. Ali nisam uspio u tome.
Što se tiče američkih verzija japanskih horora, treba imati na umu to da će Hollywood snimiti sve na čemu može zaraditi. Možda snime još koji horor, ali sada se čini da je taj trend prošao.
Koliko se razlikuje rad na J-Hororu u Japanu i u SAD-u?
U Americi, producenti su od mene tražili da zadržim svoj stil. Cijenili su ono što sam radio u Japanu. Ali svejedno su trebali biti oprezni, jer ipak smo radili film za američku publiku. Kad snimaš film u Americi, to je kao da radiš u tvornici na proizvodnji industrijske robe. To nije ništa drugačije od proizvodnje automobila. Ja tamo možda jesam dizajner automobila, ali ne mogu utjecati na to kako će izgledati konačni proizvod. Puno se toga oslanja na reakciju testnih vozača, tj. u ovom slučaju testne publike, koja film gleda iznova i iznova pa se na osnovu reakcija sve mijenja. Prva vizija do kraja može biti posve promijenjena zahvaljujući reakcijama te publike.
Isprve sam bio jako nesiguran i uplašen. U Japanu, točno sam znao kako ću montirati scene prije samog snimanja. Imao sam moć odlučivanja kako ću što snimiti. U Hollywoodu to nije moguće. No opet, možda ću uskoro snimiti još jedan američki film. A tada ću biti i pametniji.
Znači, Vaš sljedeći projekt mogao bi opet biti holivudski?
Trenutno završavan dokumentarac o sebi, 'Vodič za strane redatelje u Hollywoodu'. Dokumentarac govori o mojim danima borbe u Hollywoodu. Jer, tamo jesam snimio remake nastavka 'Kruga', ali prije njega trebao sam raditi na jednom drugom projektu, kojeg sam morao napustiti. Nakon 'Kruga 2', trebao sam režirati i 'The Eye', ali nakon šest mjeseci rada na projektu, i to je propalo.
Što je pošlo po krivu?
Ne bih ulazio u detalje. Japanci i dalje misle da je moje iskustvo u Hollywoodu nešto odlično. Ali stvarnost je da baš i nije bilo tako sjajno (smijeh). No opet, to je bila faza učenja pa s ovim dokumentarnim filmom želim pokazati kako to sve izgleda. U Hollywoodu sam proveo tri godine, a snimio sam jedan film. U Japanu sam u to vrijeme mogao snimiti tri filma.
Biste li se vratili u SAD da vas opet zovu?
Pa... Prije nego sam došao ovdje, bio sam u Los Angelesu. Bio sam na nekim sastancima i tako... postoji vjerojatnost da ću opet snimati u Americi.
Horor?
Kao što rekoh, horor ispada iz mode pa studiji ne žele više toliko ulagati u njih. Moguće je da ću snimati triler.
Osjećate li teret etikete 'majstor japanskog horora', kao da ljudi očekuju da do kraja života snimate samo horor filmove?
(smijeh) Trenutno se jako trudim pobjeći od te etikete. Ali istodobno, moram reći da zahvaljujući uspjehu svojih horora i sjedim ovdje. Puno im dugujem, iako ih puno ne volim. No, sve dok u hororu mogu imati dobru priču i dramu, nemam ništa protiv toga da snimim još koji.
Postoje priče da radite na novom, trećem nastavku filma 'Krug'...?
To nije istina. Danas je jako teško snimiti takav film, jer živimo u razdoblju DVD-ova. 'Krug' je zasnovan na ideji VHS kasete, analogne crne trake koja ima tajanstvenu dimenziju. DVD i HD su digitalna informacija, 010101... Kako duh može preživjeti u 010101 svijetu? ]]>