Dario Argento, ikona i živuća legenda, talijanski 'maestro horrora' jedan je od najpoznatijih talijanskih redatelja i začetnika giallo žanra te jedan od rijetkih koji i danas radi i pokušava održati već pomalo zaboravljenu, a nekad iznimno popularnu (posebno u Italiji) formu giallo filma, formu koju je doveo do savršenstva - svojevrsnu 'whodunit' formu trilera sa puno nasilja, neočekivanih obrata, krvi, bizarnosti i elemenata horrora, nazvanu po žutoj boji omota (giallo = žuto) jeftinih talijanskih romana slične tematike.

Rođen u obitelji s filmskim backgroundom (otac uspješni producent), karijeru je započeo kao filmski kritičar pišući u talijanskom tisku. Krećući se u krugu legendi kao što su Sergio Leone i Bernardo Bertolucci, dobiva priliku da upravo s njima napiše scenarij za antologijski Leoneov 'Once Upon a Time in the West'. Svoj prvi pravi veliki film i prekretnicu giallo žanra, 'The Bird with the Crystal Plumage', snima 1969 i postiže velik uspjeh. Povremeno skreće i u vode čistog horrora i snima klasike kao što su 'Suspiria' i 'Inferno'. U karijeri je do sada snimio preko 20 naslova a producirao i napisao scenarije za preko 30. Ono što ga izdvaja iz mase autora koji su u vrijeme eksplozije popularnosti giallo žanra izbacivali na tone naslova, upravo je tehnička savršenost i pedantnost kojom odiše svaki njegov film - inovacije u radu sa kamerom, krupni planovi i bizarni kutovi snimanja, POV kadrovi (POV = 'Point of view', u slobodnom prijevodu, 'snimano iz prvog lica'), neprekidna kretanje kamere čak i kad je to gotovo nemoguće, upotreba svjetla, sjene i boja za postizanje atmosfere, nevjerojatni raspleti i usredotočenost na detalje, 'gore' i nasilje korišteno isključivo u svrhu pričanja priče, a ne za jeftino šokiranje gledatelja, suradnja sa tadašnjim zvijezdama svjetske kinematografije (kroz njegove fimove su prodefilirali David Hemings, Karl Malden, Donald Pleasence, Max von Sydow...) i legendama filmske glazbe (Morricone, Simonetti...). Njegov rad inspirirao je hrpetine autora kao što su Carpenter, DePalma i dr. a iz njegove 'radionice' izašli su Lamberto Bava, Michele Soavi i drugi čije filmove je redovito producirao. 'Uposlio' je i svoju djecu - kćer Asiu (danas je i sama redateljica i glumica a odnedavno se probila i u Hollywodu proslavivši se uz Vin Diesela u 'XXX'), koju je sa nepunih 18 razgolitio u vlastitom filmu ('Trauma') i snimao scene silovanja ('The Stendhal Syndrome'). Druga kćer, Fiore, nastupila je u nekim njegovim filmovima, iako se glumom ne bavi.

Kako je sam izjavio, nikad ne bi snimio crno-bijeli film niti komediju (iako je u većinu giallo filmova, poput 'Four Flies on Grey Velvet', ubacio podosta humora, a 1973. snimio prilično duhovitu povijesnu priču 'The Five Days of Milan' koju nazivaju komičnom verzijom Divlje Horde i njegov jedini odmak od giallo/horror žanra) jer, kako kaže (na lošem engleskom koji nikad nije savladao kako spada :) ), 'I am making strong movies'. Možda je to razlog zašto mu je apsolutno svaki film cenzuriran bar negdje u distribuciji pa slovi kao autor sa vjerojatno najviše cenzuriranih minuta na svijetu. Zanimljivost je i da u skoro svim svojim filmovima sam izvodi scene u kojima se vide samo ruke ubojice ('U scenama ubojstva moje su ruke ruke ubojice jer ja najbolje znam izvesti ono što sam zamislio').

Danas ima dućan, svojevrsni muzej horrora 'Profondo Rosso' u Rimu, snima za TV a priprema i završni film trilogije o 'tri majke' - nastavak 'Suspirie' i 'Inferna' i vjerojatno najočekivaniji nastavak među ljubiteljima žanra.

Gotovo cijeli opus mu je izdan u DVD formatu i lako je dostupan pa se možete uvjeriti kako to radi majstor svog zanata, 'talijanski Hitchcock', Dario Argento.

Evo kratkog pregleda nekih njegovih redateljskih uradaka:

'The Bird With The Crystal Plumage' (1969.)
Prvi pravi Argentov film, prvi pravi giallo koji je, nakon Maria Bave koji se smatra 'osnivačem', postavio nove standarde tog žanra, film koji je Hitchcock komentirao riječima 'Ovaj mladi Talijan me ozbiljno zabrinjava'. Briljantna igra sa umom, živcima i percepcijom gledatelja u kojoj je sve i ništa onako kao što izgleda/ne izgleda, dakle, sa svim elementima koje će Argento obilato koristiti u kasnijim filmovima: iznimno napete scene, neočekivani obrati, nevjerojatno koncipirani kadrovi i POV sekvence te impresivan soundtrack legende Ennia Morriconea. (9/10)



'The Cat O' Nine Tails' (1970.)
Jedan od najpopularnijih Argentovih filmova i, ironično, jedno od njemu osobno najmanje dragih ostvarenja (zbog, kako sam kaže, šablonskog pristupa priči i korištenju raznih klišea posuđenih iz drugih žanrova), priča je o slijepom sastavljaču križaljki, bivšem novinaru, koji se udružuje sa mladim novinarom u istrazi zagonetnog ubojstva znanstvenika iz instituta za genetička istraživanja. Karl Malden briljira kao slijepi zaljubljenik u zagonetke kojeg želja za otkrićem istine tjera u veliku opasnost, jer ubojica vreba i novinara i njega i djevojčicu za koju se brine. Unatoč hendikepu, sve je bliže rješenju jer oštri sluh otkriva stvari koje ljudima sa čulom vida promiču. Vrlo zanimljiv i dinamičan film u kojem je, do samog raspleta, sve što vidimo od ubojice samo zjenica oka u ekstremno krupnom planu. Podosta odlično koreografiranih ubojstava, dinamike, akcije, obrata i fenomenalna scena na groblju. (9/10)
'Four Flies On Grey Velvet' (1971.)
Priča o jazz-rock bubnjaru koji igrom slučaja izvrši ubojstvo pa ga nepoznata osoba, lica skrivenog iza dječije maske, šikanira koristeći tu tajnu, treći je Argentov giallo i svojevrsni ekperiment korištenja filmskih tehnika: isprekidana montaža (fenomenalno ispričana paralelna radnja jedne scene korištenjem montažnih egzibicija), igranje sa split-screenom, scene bizarnih snova, dinamična kamera u dugim kadrovima te podosta humora i fantasičan rasplet koji uključuje genijalan štos sa četiri muhe te sudar snimljen u ekstremnom slowmotionu uz Morriconeovu glazbu koju izvode ženski vokali! U epizodnoj ulozi pojavljuje se i legendarni Bud Spencer. Zanimljivost je da je ovo posljednji film iz Argentove 'životinjske' faze započete sa 'The Bird with the Crystal Plumage' i 'The Cat o' Nine Tails', s kojima čini tzv. 'animal trilogy' (životinjsku trilogiju). U njoj je Argento pokrenuo trend korištenja životinja u nazivima gialla (a i sva tri imaju na neki od načina životinje iz naziva vezane uz radnju), koju je nakon ovog filma napustio jer se štos počeo masovno kopirati. Ovaj film još uvijek nije legalno izdan na DVD mediju ni u gledljivoj kvaliteti, a čini se da ni neće skoro zbog beskonačnih problema sa vlasništvom nad negativima i pravima na distribuciju s kojima se trenutno susreću zainteresirani izdavači. Stvarno šteta - jer je jedini način da ga pogledate jedna od šugavih, mračnih i jadnih bootleg kopija. (7/10)



'Doors Into Darkness' (1973, TV)
Kao već etablirani autor, Argento je dobio priliku kreirati nekoliko kratkih TV filmova za RAI. Tako je nastao serijal od 4 epizode naziva 'La porta sul bio' ('Door into Darkness'). Argento je producirao sve epizode a u cijelosti režirao dvije:
- 'The Tram' (potpisavši se pseudonimom Sirio Bernadotte), priču koja je razrađena od materijala izbačenog iz scenarija za 'The Bird with the Crystal Plumage' govori o apsolutno nemogućem ubojstvu u punom tramvaju gdje nitko nije vidio ni ubojstvo ni ubojicu, a ono je ipak počinjeno na nevjerojatan način i
- The Eyewithness' (potpisavši originalnog redatelja kojeg je, nezadovoljan snimljenim, sam zamijenio), priču o ženi koja autom naleti na teško ranjenu djevojku te postaje meta nepoznatog ubojice koji sumnja da je ona svjedok pokušaja ubojstva.
Interesantno je da je cijela serija snimljena u boji, no s namjerom prikazivanja u tada crno-bijeloj TV tehnici pa se preporučuje gledanje bez boje, jer su izbor boja kostima i osvjetljenja neobičnih kombinacija kako bi u crno-bijeloj tehnici izgledali efektnije. (7/10)
'Profondo rosso' (1975.)
Pijanist slučajno svjedoči ubojstvu žene paranormalnih sposobnosti. Pohita u pomoć no stiže prekasno. Ubojica je već nestao. Policija počinje istragu, a paralelno s njima i pijanist počinje svoju jer ima jak dojam da nešto na mjestu ubojstva nije kako treba pa proganjan tom misli, i uz pomoć novinarke, kreće istražiti slučaj dovodeći se u sve veću opasnost kako se približava rješenju. Giallo klasik, jedan od Argentovih najboljih, sa soundtrackom (Goblin) koji je inspirirao Carpentera za 'Halloween'. Impresivan tehnički (lude vožnje kamere i kutovi snimanja) i scenaristički (rješenje zagonetke i potpuno razotkrivanje ubojice u prvih 10 minuta ako znate što treba gledati). (9/10)
'Suspiria' (1977.)
Legendarni i vjerojatno najpoznatiji Argentov film, horror čija priča navodno počiva na istinitim događajima iz života bake tadašnje Argentove partnerice Darie Nicolodi a inspirirana je i, kako se čini, tekstovima Thomasa De Quinceya ('Suspiria de Profundis'). Ovo je priča o Mater Supiriorum, prva iz još nedovršene trilogije o tri vještice, 'tri majke' - Mater Supiriorum, Mater Tenebrarum i Mater Lachrymarum. Mlada Amerikanka dolazi u njemački gradić u plesnu akademiju gdje nailazi na neugodnu atmosferu. Sve odiše nekakvom napetosti, noću se čuju koraci i glasovi u mračnim prostorijama velikog zdanja. Djevojke koje pokušavaju otkriti što se zbiva bivaju brutalno ubijene, a veliko finale donosi susret sa samom 'majkom od šaputanja'. Film snimljen na stare Kodakove filmske trake (koja se više nije proizvodila, a nabavljena je iz starih zaliha iz Kine) kako bi se dobila posebna fotografija, pun jezovitih scena, krvavih ubojstava i vjerojatno najjezovitije glazbe ikad napisane (opet Goblin) za neki film. Apsolutno remek-djelo horrora. (10/10)



'Inferno' (1980)
Ovaj 'Ultimate movie' (ma što god se sve podrazumijevalo pod tim izrazom skovanim baš za ovaj film i Fulcijev 'The Beyond'), kako ga nazivaju poznavaoci talijanske kinematografije, svojevrsni je nastavak famozne 'Suspirie' te središnji dio još uvijek nedovršene trilogije o 'tri majke'. Čudno strukturiran film čija radnja podsjeća na veliku noćnu moru punu bizarno poredanih scena i krajnje čudnih događanja. Nevjerojatna atmosfera curi iz svakog kadra a upotreba boja, svjetla i sjene dovedena je do savršenstva. Definitivno još jedno remek-djelo horrora, trijumf stila i dostojan nastavak 'Suspirie'. (10/10)
'Tenebre' (1982)
Meni osobno, (uz 'Deep Red', 'Suspiriu' i 'Inferno'), jedan od najdražih Argentovih filmova i jedan od definitivno ponajboljih gialla koje je snimio. Priča o piscu kojem netko prijeti ubojstvom, a koja kreće potpuno drugačijim tokom i na kraju se pretvara u 'rafal' nevjerojatnih obrata. Fantastično snimljen, režiran i koncipiran, bez praznog hoda, donosi hrpetinu šokantnih scena, napetost, neke od najboje snimljenih scena ubojstava ikad, te veliko krvavo finale i odličan soundtrack ex-Goblina Claudia Simonettia. (10/10)
'Phenomena' (1984.)
Mutirane čudovišne kreature, majmuni ubojice, djevojka koja može kontrolirati insekte, bazen pun crvi i 'organskih' ostataka, Jennifer Connelly i Donald Pleasence - sve u jednom filmu! Mlada Jennifer, dolaskom u internat, spoznaje da ima čudesnu moć kontrole insekata. Istovremeno, netko ubija djevojke. Jennifer će svojim sposobnostima (sa idejom navođenja insekata da otkriju ubojicu na način na koji to rade policijski psi) pomoći da se razrješi misterija, uz povremeni (iritantni) heavy metal score iz Argentove tzv. 'Heavy metal' faze. Film koji je u Velikoj Britaniji distribuiran pod nazivom 'Creepers' i skraćen za, vjerovali ili ne, cijelih 30 minuta! (8/10)
'Opera' (1987.)
Zbog bizarne nesreće poznate operne dive, mlada operna pjevačica dobiva iznenadnu priliku da je zamjeni i nastupi u postavi Macbetha. No, postaje meta ubojice koji je otima i prisiljava da svjedoči njegovim ubojstvima lijepeći joj igle pod oči kako bi je onemogućio da zažmiri u trenucima dok se on iživljava na žrtvi. Definitivno jedan od najbrutalnijih giallo horrora koje je Argento ikad snimio, prepun krvavih prizora, bizarnih dream-sekvenci ali i jedinstvenih i impresivnih scena poput one snimljene kamerom koja se spušta sa stropa prema gledalištu i, imitirajući let ptice, kruži u punim krugovima od 360 stupnjeva u jednom POV kadru. Do tada neviđeno a, bogme, ni nakon toga. (8/10)


'Two Evil Eyes' (1989.) (epizoda 'The Black Cat')
Omnibus dvije legende horrora posvećen djelima Edgara Alana Poa. Dok se Romero držao priče o Valdemaru, Argento je napravio mix više Poeovih djela. I to kakav mix! Prava je parada klasičnog Argentovog stila. Argento se poslužio Poeovom 'The Black Cat' kao glavnom temom no ubacio je hrpu referenci i na druge priče. Glavni lik je fotograf Usher (referenca na 'Propast kuće Usher', glumi ga fenomenalni Harvey Keitel) koji uz dozvolu policije fotografira leševe manijakalnog ubojice (ubija prema Poeovim pričama) za svoj album i buduću izložbu. Postupno Usher uz pomoć alkohola sve više skreće u ludilo, a kap koja prelije čašu je crna mačka koju njegova djevojka pokupi na ulici... Snimke iz mačje perspektive (snimane malom ručnom kamerom), nevjerojatne vožnje, kamera u perspektivi klatna koje je korišteno u jednom ubojstvu (referenca na 'Pit and Pendulum') i povremeno grozno realističan FX Toma Savinija koji je i samom Argentu izazivao nelagodu tokom snimanja... (8/10)
'Trauma' (1993.)
Argentova kćer Asia glumi anoreksičnu djevojku čiji roditelji stradavaju od serijskog ubojice koji žrtvama odrubljuje glave. Ostavši bez oba roditelja, odluči provesti vlastitu istragu i pronaći tko ih je ubio te dolazi do nevjerojatnih spoznaja. Ubojica koji ubija isključivo kad pada kiša, topless Asia, FX Toma Savinija... ali ipak mlak film iako ne toliko loš kakvim ga većina smatra. Sadrži vjerojatno najnebulozniju odjavnu špicu koju je Argento ikad napravio. (7/10)
'The Stendhal Syndrome' (1996.)
Policajka (ponovo Asia Argento) koja pati od Stendhalovog sindroma (bolest koja izaziva mučninu, nesvjesticu, paranoju, halucinacije i sl. pri gledanju na neko umjetničko djelo) pokušava uhvatiti silovatelja/serijskog ubojicu. Uz prilično dobar psihološki pristup priči, film sadrži i nekoliko duboko uznemirujućih scena halucinacija izazvanih Stendhalovim sindromom te kontroverzne scene silovanja. Prvi Argentov film u kojem je korišten CGI. (7/10)
'Nonhosonno' (2000.)
Čini se da davno likvidiran ubojica ponovo harači, a starog iskusnog policijskog inspektora (legendarni Max von Sydow) koji je svojedobno rješavao slučaj, ponovo zovu u pomoć. Uz 'Operu', vjerojatno jedan od najbrutalnijih Argentovih filmova koji uključuje scene ubojstva klarinetom, razbijanje glave o zid, lomljenje noktiju (brrr), puno hladnog oružja... Dobar povratak u formu i pokušaj revitalizacije giallo žanra. Iako se ne može mjeriti s Argentovim 'zlatnim godinama', ovo je prilično intrigantna priča prepuna impresivnih sekvenci (potjera u vlaku, ubojstvo u kazalištu...) i, posebno za ovu priliku, s ponovo okupljenim Goblinima kao autorima intrigantnog soundtracka (zanimljivost je da je prvi izbor bio Goran Bregović koji je otpao zbog traženja prevelikog honorara). (7/10)



'The Card Player' (2003.)
Policija igra on-line poker sa misterioznim ubojicom. Svaka pobjeda nepoznatog pokeraša-manijaka staje nevinu žrtvu života u on-line prijenosu smaknuća putem web kamere. Argentov pokušaj da napravi 'beskrvni' giallo gdje će nasilje biti 'off-screen' i gotovo bez krvi i krvavih prizora (ali ipak još uvijek dosta neugodno za gledanje), ispao je, na žalost, beskrvan u svakom pogledu. Iako ima nekoliko intrigantnih sekvenci, cjelina je dosta mlak film sa predvidivim krajem i lako rješivom enigmom 'tko je ubojica'. Bolje od većine nazovi-trilera i kvazi-horrora koji nam se serviraju danas, ali Argento može daleko, daleko bolje... (5/10)