'Shojo Tsubaki aka Midori' (1992)
odabrao: Zeljko
|
Samo jedan čovjek, pet godina rada i nešto više od pedeset minuta uživanja u remek–djelu ero guroa.
 Žena ili...?  Život u cirksus nije lak
Radnja ove anime (ako je tako možemo nazvati jer je ovdje riječ o mješavini raznih žanrova) je veoma jednostavna, međutim sve drugo oko nje je toliko zbunjujuće i obavijeno velom misterije. Krenimo redom...
Djevojčica živi sama s majkom jer joj je otac pobjegao od kuće zbog kockarskih dugova ostavljajući bolesnu suprugu i dijete. Djevojčica počne prodavati cvijeće kako bi preživjela. Prodajući svijeće upoznaje razne ljude i tako sreće čudnog mađioničara čija dobrota joj vraća nadu u ljude. Nakon što se jedan dan vratila kući Midori ostaje i bez majke koja je umrla u postelji. Da bi očaj bio još veći pacovi nisu gubili vrijeme i počeli su jesti njenu majku. Midori samo želi nastaviti školovanje i živjeti kao njeni vršnjaci. Budući da ne zna kome bi se obratila za pomoć odlazi kod mađioničara što postaje njezina najveća životna greška. Njena agonija započinje kada upozna pravo lice putujućih fiakova koji rade za njega. Mala Midori je konstantno silovana, brutalno pretučena, iskorištavana na najgore moguće perverzne načine. Samo pitajte - ovaj film sadrži skoro sve moguće ljudske izopačenosti. Tu su i patuljci, bogalji, chiks with dicks... svi oni žele Midori za svoje hedonističke porive. Kada pomislimo da mori nema kraja, dolazi njen spasitelj mađioničar -patuljak koji koristi zapadnjačku magiju i izvodi trik ulaska u bocu kroz uski grlić. Spasitelj... ili novi zlostavljač? Midori stupa u brak s njim samo da bi se spasila... Hoće li se izvući?
 Dođi ovamo mali psiću  Jedan, dva, tri,... ima li još?
Ovo je sigurno nešto najbizarnije što sam pogledao u posljednje vrijeme. Šokiralo me to što su pravi zlostavljači ljudi prema kojima obično iskazujemo simpatije i sažaljenje. Također me šokirala transformacija anime od slatkastog, nevinog, dječjeg, ljubavnog ka perverznom i sadističkom. Budući da je samo jedan čovjek radio na crtežu pokreta na ekranu je veoma malo pokreta crteža, ali je sve to nadoknađeno fascinantnom radnjom, šokantnim prizorima i prelijepom glazbom. Najveća je ludost, ako mene pitate, što je Hiroshi Harada sam ušao u ovaj projekt, jer ni jedan studio nije htio riskirati novce u tako bizarnom djelu. On je rad započeo 1987. godine, a dovršio je posao 1992. godine, kada je održana japanska premijera. Više puta tokom rada je morao rasprodavati imovinu i ulaziti u dugove da bi pokrio troškove. Da čudima nema kraja opet se pobrinuo Harada, ograničivši distribuciju tako da film dugo nije bilo moguće nabaviti. Ako je vjerovati Midnighteyeu, oni koji su željeli pogledati film morali rješavati zagonetke gdje se nalazi projekciona sala. Ljudi su morali prolaziti kroz razne mračne hodnike gdje su se gubili, a teatarska skupina koja je oponašala cirkusante je bacala predmete u publiku dok su gledali film. Postojale su mape koje sa dijelovima grada gdje se održavaju projekcije i samo snalažljiviji su dolazili na cilj.
Čini mi se da je sve ovo normalno za Japan. Želim posjetiti tu zemlju.
Samo za horor fanatike.
 |
|
This text will be replaced
Na mreži
Prije jedan tjedan
Prije 3 tjedana
Prije 4 tjedana
Prije 1 mjesec
|
|
Vedran je postavio/la novi avatar. |
Stu 10 |
|
Facebook komentari