Arthouse, Jodorowsky, japanski pinku i europska eksploatacija kao koktel utjecaja jednog od najrazvikanijih (i možda najhvaljenijih) 'ekstremnih' filipinskih filmova svih vremena.

Odmah priznajem da unatoč tome što odnedavno na tržištu postoji vrhunsko DVD izdanje u svojoj zbirci nažalost i dalje (ali ne zauvijek, kunem se da ću ga prvom zgodnom prilikom kupiti, ako ne bude preskup... možda bude u Udinama ove godine...) imam rezani i odvratno dabirani VHS rip s grčkim titlom. Blah. Katastrofa. No, za prvu ruku i ovo 'izvorno' iskustvo gledanja (dugo vremena ovo je VHS izdanje bilo jedino s kojim su zapadnjaci imali dodira), poslužilo je takvo kakvo je – štoviše, sasvim dovoljno da se jako zagrijem pogledati to ponovo na tagalogu i u widescreenu!

'Silip – Daughters Of Eve' film je koji se dijelom može svrstati u filipinsku varijantu eksploatacijskog pinku filma, ali dijelom i u bizarni art s jasnom socijalnom porukom, što znači – seks, nasilje i simbolika. S klasično jedinstvenim oružjem kakvim raspolaže azijski film tog vremena, a koji bez problema prikazuje stvarno ubijanje životinja (i djecu ubojice ljudi), 'Silip' donosi priču o filipinskom selu u kojem se sukobljavaju kršćansko ćudoređe i neodoljiva napaljenost.

Predivne (gole) žene, softcore seks, silovanje, djeca u seksualnim situacijama, ispiranje 'zlih misli' bacanjem pijeska u vaginu... Nije čudo da Tarantino piše knjigu o filipinskom filmu.