Ako niste čitali Žuti titl, sram vas bilo! Ako se ne varam, to je prva prvcata knjiga lista u rvata. I dobra je. Ne znam doduše kakva će biti onima koji generacijski malo udaljeniji od dvojca Velimir/Marko nego ja ili koji manje redovno bulje u ekrane. Iskreno, nije me ni briga.
Duhovitim i tongue-in-cheek komentarima Velimir i Marko potpuno su me osvojili. Saznala sam koju
sitnicu o glumcima koje volim…aside:mmmmmmmmmmmmmda, Bruce Willis je odmah pri početku knjige: it’s a female thing, and it’s a thing of mine, also; ne pitajte, jednostavnije je.
Poželjela sam pogledati neke filmove za koje nisam našla vremena godinama, a podsjetivši me na neke
naslove, glumce i detalje, učinili su da se osjećam ko kad sam ko klinkica prvi put gledala Goonies. I like mooooooovies and I want more. (Što je osjećaj koji zna umrijet nakon dvadesetak loših filmova.)
U dijelu naslovljenom meso sa 14 lista kojekavih gnjusnih stvari dečki su, između ostaloga, i stvorili savršen izvor za listu obavezno-dati-da-gleda-ženi-u-pmsu, a da toga vrlo vjerojatno nisu svjesni (i moj dečko im je istinski zahvalan). I pms i freak u meni zadvoljno predu.
Jučer je u SC-u, u sklopu ZFF-a, bilo jedno od posljednjih predstavljanja Žutog titla, i jedne druge
knjige Govor tijela čiji autor nije bio prisutan. Na pressici pričao je i predsjednik Društva hrvatskih filmskih kritičara. Upitan da usporedi te dvije knjige, gospodin iz DHFK izjasnio se rekavši da je Žuti titl manje ozbiljna knjiga od Govora tijela. Manje-više. Kaj je točno rekao ne znam, jer sam jedva čekala da prestane pričat – em je zamuckivao, em je pljuckao u mikrofon, em se ponavljao ko kružni tok – boring.
Velimir, Marko, Kruno i Zlatko
No, onda je Velimir zgrabio mikrofon i napravio nešto što se, u zemlji nam Hrvatskoj, gdje gotovo svi kulturnjaci vire jedni drugima iz onih places where it’s really not polite to crawl in anyway, rijetko viđa (guts! the boy has guts!) – oprao dotičnog predsjednika jer je ovaj “posegnuo za otrcanom frazetinom te rekao kako je Žuti titl knjiga koja se bavi trash filmom, a nije, što zna svatko tko ju je od korica do korica pročitao” i dodao je još nešto o “artie-fartie” filmu što nisam ni ulovila, ni zapamtila – too busy laughing my ass off.
A kad mu je već krenulo, Velimir se nije dao zaustaviti, pa je ujedno i oprao sve kritičare koji su rekli da je Žuti titl magazin, a ne knjiga. Njima je poručio da bi bilo dobro da izvuku glavu iz nisam-čula-al-bilo-je-pristojno i pogledaju prema tom mitskom inzozemstvu ili bar prošeću do Algoritma i malo se obrazuju kako bi znali da knjiga lista jest knjiga i da nije pretjerano nov koncept, osim u lijepoj našoj.
Danas neću rantat, osim što ću spomenut da su dečki predstavili svoj video uradak koji ne mogu ni pohvalit ni pokudit. Jer ga nisam baš uspjela odgledat. Usred projekcije, in my line of sight izvalio Kruno Lokotar. I dok su autori Žutog titla čučali iza stolaca, njihov je urednik sjedio smetajući ne samo meni, nego i još nekima, pušio, okretao glavu s jednog kraja na drugi, pričajući s ljudima lijevo i s autorima desno, naginjao se i naravno da nije gledao u TV. Dok sam se ja pjenila i kretala da mu otfikarim glavu, projekcija je završila.
I za kraj, ako niste čitali Žuti titl, sram vas bilo!
tekst objavljen na blogu RANT
