Pištolj i meta

Azijske ‘Bande New Yorka’.

Nekako se i dalje ne mogu načuditi da iza ovog stoji Martin Scorsese, makar i kao izvršni producent. Niti da je Andrew Lau, čovjek koji je Scorseseu osigurao Oscara s ‘Infernal Affairs’, baš toliko zaboravio režirati.

Al ajde, dogodilo se – ‘Revenge Of The Green Dragons’ saga je o ratovima azijskih bandi u New Yorku osamdesetih, a najveći joj je adut to što onda kada ne izgleda kao hipermoderni HK čušpajz, stvarno podsjeća na stare B-filmove koje smo hvatali na VHS-u i noćnim programima kablovskih televizija. Iako sumnjam da mu je to bio cilj. Ima malo retro stila i dijelom je zabavan, no je li to dovoljno?

Ultranasilje je na visini – zubi se čupaju kliještima, prsti i grkljani se režu noževima, djeca se koriste kao vreće za boks, jedni drugima iz sadizma seru u usta, a meci pršte na sve strane. No ti bljeskovi ludila razasuti su oko traljave i nemušte C-podloge, čiji problem nije samo niski budžet, već puno više od toga: banalni scenarij, iritantna montaža, beskorisno razbacivanje glazbom, potpuno idiotska dramaturška rješenja, amaterska gluma, kič-slow motioni… Šteta, a veselili smo se kad se pojavio trejler. Poanta? Ne vjeruj trejleru ni kada darove nosi!

Pištolj bez mete

Pištolj puca (da, da, puno pištolja u ovom filmu)

‘Poriluk na slatko’

Život, smrt i usamljenost na hrvatski način.

Evo što se dogodi kada sam skupiš novce, napišeš film, organiziraš snimanje i sve to posnimiš – pravo malo čudo, u ovom slučaju, jer kratki film ‘Poriluk na slatko’ (‘Leek Longings’) nešto je više od obične demonstracije volje i snage opreme. Redatelj (scenarist, kompozitor i montažer) Krešimir Ćuk vidno je inspiriran azijskim artom, svega od Pen-Eka do japanskih psiholoških horor-drama.

Naravno, nije da nema mana -  razvučen je, neke scene su pretjerano repetativne, a sama priča mogla je biti ispričana jasnije, s obzirom da pretpostavka baš i nije toliko moćna… Ali nema veze. ‘Poriluk na slatko’ ima atmosferu, talent, odlučnost i poruku iza sebe.

Uostalom, provjerite sami:

Major Tom

Pun autobus Paleta samih na svijetu.

Ne znam ni sam što sam očekivao, ali svakako nisam očekivao toliko brbljanja i tipičnog kineskog kreveljenja. HK arthouse ikona Fruit Chan, uz komercijalni uspjeh u kinima, uspjela je ‘The Midnight After’ ugurati čak i na velike festivale – sjećam se kada su ga u Berlinu najavljivali kao ‘prvi Chanov izvorni horor nakon ‘Dumplings”, ali ovo baš i nije horor, prije stivenkingovski triler, posoljen komedijom. S glumom kao najlošijom točkom i fotografijom kao najboljom stranom stvari.

Pratimo poveću skupina šarenih likova, koji u jednom trenutku dijele tek prostor minibusa, a u drugom, kad to isto vozilo prođe kroz tunel, podijele i činjenicu da su upravo oni ostali jedini živi ljudi u gradu, a kako se čini, i na svijetu. Neki postaju sve bolesniji pa se na kraju jednostavno počnu raspadati, pretvarati u kamenje, prašinu ili nakupinu mesa i krvi. Ostali su zdravi psihički, ali ne puno u glavi… U fokusu je, osim ove priče, milijun i jedna posveta Hong Kongu, njegovim običajima, povijesti, slengu i mračnoj budućnosti vraćanja Kini – opsesije koje su bile za očekivati od Chana, ali koje su jako zbunjujuće svima koji ne žive u Hong Kongu i ne govore kantoneški.

Ovo je jedan od onih filmova koji zaslužuju remake – dobru ideju valjalo bi ponoviti s manje dijaloga i drugim glumcima, manje teatra i više tenzije. Manje komedije, više misterije; manje razvučena epizoda ‘Zone sumraka’ s kreveljenjem, a više zone i više sumraka.

Osjećam se lošeeeee!

Bus-bus, Bus-bus!

Bilocation

Zli dvojnici iz Japana.

Ideja o dopplegangerima i dvojnicima koji nam zagorčavaju život u prezentu ne samo da nije nimalo originalna, nego je i pomalo aktualna, na potezu od prošlogodišnjeg Mikija Satoshija (‘It’s Me, It’s Me’) do novog Richarda Aoyadea (‘Double’). Ali ova japanska verzija klasičnog koncepta bila je možda najbolji, a svakako najzanimljiviji igrani film koji smo ove godine pogledali u Udinama. Unatoč narativnim rupama o kojima se raspravljalo danima nakon gledanja – jer svijet koji je Asato Mari saštrikala prema romanu Hojo Haruke ne samo da je neodoljivo mangoidan (čak i ako nema veze sa stripom), već je prilično inteligentan brainfuck s odličnim ritmom jezovitog trilera i idejama koje savršeno kombiniraju sve na potezu od drame do horora.

Priča je to o frustriranoj slikarici koja otkriva svoju dvojnicu, nakon što je policajac privede zbog krađe u supermarketu koju nije počinila – ne treba dugo da bi shvatili da i murjak ima dvojnika, puno agresivnijeg i nasilnijeg od njega samoga, kao i to da u Tokiju operira cijeli klub ljudi koji imaju problema sa svojim materijaliziranim ‘jinom’.

Stajliš, a osim očiju, pošteno zaposli i mozak. Verinajs.

PEE MAK

Najgledaniji tajlandski film svih vremena.

Bangjong Pisanthanakun proslavio se sa ‘Shutter’ i svojim pričama u obje ‘Phobije’ – stoga nije čudno da je pokoju godinu kasnije kompletnu glumačku ekipu iz ‘Phobije 2’ prebacio u tko-zna-koju-po-redu priču o duhu koji je obilježio tajlandsku tradiciju i kulturu, ne samo u pričama, već i u više od 100 filmova, TV serija, kazališnih predstava… ‘Nang Nak’ jedan je od prvih na Zapadu razvikanijih uradaka s temom ratnika koji se vraća u selo svojoj trudnoj ženi, ne bi li potom shvatio da stvari nisu kakvima se čine.

Pisanthakuov ‘Pee Mak’ oborio je sve rekorde gledanosti zbog kristalno jasnog i genijalnog recepta – bio je to prvi put da je netko spojio tradicionalni ghost story s komedijom, zbog čega je film oborio sve box office rekorde, u medijima bio gotovo svakodnevno i postao jednim od najvećih filmskih fenomena u povijesti Tajlanda!

No dok horora gotovo i nema, humor je daleko od zlatne ere tajlandskih komedija, dijelom zaključan u kulturne kodove i lokalne fore, a dijelom preblizak kreveljenjima viđenjima na potezu od hrvatskog zabavnog programa na TV-u do kineskih blockbustera u multipleksima, a iako nije grozan – zna čak ponekad i nasmijati – daleko je od nečega što bismo preporučili za neizbježno gledanje. Svim zarađenim milijunima unatoč.

Đeki, nemoj, majke ti!

Izgubljen u svijetu reciklaže i prisjećanja bolje filmske prošlosti, Jackie Chan se nakon novog ‘Božjeg oklopa’ ponovo vraća jednoj staroj ljubljenoj franšizi – ali hej, tu je i twist: za razliku od urnebesnog kung fu raspašoja našeg djetinjstva, ‘Policijska priča’ snimljena 2013. jest ne baš duhoviti, pseudomračni, moderni akcijski triler koji je ustvari drama. Pokazuje tu Jackie i pod stare dane borilačke vještine, trči, skače i udara, ali i glumi.

I znate što? Uopće nije loše. Nije super, sa scenarijem razbacanim kao da je netko polijepio tri filma u jedan, od cage fighting akcića do ‘Rashomona’, ali nije ni loše.

‘Police Story’ režirao je Sheng Ding, poznat po ‘Little Big Soldier’, a Jackie se, sada u mandarinskom setingu, nađe u ‘Umri muški’ situaciji, boreći se sam protiv skupine otmičara, u klubu u kojem jedan od taoca i njegova kćer. Slijedi zabava s tradicionalnim ha-ha making ofom na odjavnoj špici.

Glavni negativac i lijepi video

Hajkik

Ljudi, biljke i životinje vs gangsteri

Tony Jaa opet traži ukradenog slona, a pomažu mu Prachya Pinkaew i Panna Rittikrai, prvi put zajedno nakon 2005.

U posljednjih 10 godina, koliko živi Žuti titl, podiglo se i sagorjelo iznimno puno toga – japanski filmski biznis urušio se s urušavanjem VHS i DVD tržišta, Koreja je prestala vladati festivalima i svijetom ‘drugačijih blockbustera’, u Hong Kongu snimaju još jedva dva do tri redatelja, a jedna od novih središnjica dobre moderne retromanije bio je i Tajland, koji je u zlatnoj eri dostavio jedinstvenu, surovu akciju s formulom ‘bez žica., bez CGI-a’, kada su se svi oslanjali na dotične tehnike, predstavivši zemlju kao novu Meku filmske fizikalnosti, neviđene još od Hong Konga osamdesetih. Bilo, ali nažalost i prošlo.

Danas, devet godina nakon ‘Tom Yum Goong’, jednog od najboljih primjera zašto smo zavoljeli tajlandsku akcijadu, stiže nastavak koji podsjeća na to koliko su se vremena promijenila, ne nužno na bolje – dvojka izgleda kao da je mogla nastati u najkomercijalnijim ešalonima današnje kineske blockbuster produkcije, pretjerano ispolirana, krcata CGI-jem i kreveljenjem, s  kroničnom prazninom duha i fajtovima koji su uglavnom besciljni, razvučeni, nimalo spektakularni….

Ipak, nije pretjerano užasan – ima zabavne akcije, iako daleko manje atraktivne od jedinice, a teen orijentacija (s 3D-om na čelu) je očita. Ipak, sedam godina kasnije, najkraće rečeno, čarolija je nestala, a ostao samo praznoglavi kvazispektakl za multiplekse.

Aha, ovo je RZA!

To eksplodira, to leti, to CGI…

Pištolj i lubanja

Slijepi moderni Sherlock Holmes, kako ga vidi Johnnie To.

Kakva kamera! Svakim novim filmom, Johnnie To ide dalje u podsjećanju na to koliki je majstor stila i atmosfere kadra, držeći tehnički aspekt priče pod apsolutnom kontrolom čak i kada snima ovakvo nešto – ovakvo u smislu da nikakva fotografija i nikakav stil ne mogu pomoći kreveljenju.

Da, Johnnie To se u svojoj cikličkoj karijeri, nakon što je stvorio remek-djelo ‘Drug War’, opet okrenuo domaćem masovnom tržištu pa snimio pomaknutu romantičnu priču upakiranu kao moderni krimić laganog retro štiha, s ekscentričnim slijepim cugerom, ali i detektivskim genijem (Andy Lau) kojem pri istrazi pomaže zgodna žena (Sammi Cheng) spremna na bolne rekonstrukcije nalik na duhovitu verziju onih viđenih u ‘The Bullet Vanishes’ - duhovitu često u smislu hrvatskih sitkoma.

Oku lijepo, ali zbog stalnog prenemaganja, preglumljavanja i histerije, kao i potpuno promašenog scenarija, uglavnom naporno iskustvo.

Žena i krv

Hong i Kong

Noževi

Tajlandska gangsterska epopeja.

Posljednjih nekoliko godina u modi su tzv. povijesni gangsterski filmovi, sage o razvoju nacionalnog organiziranog kriminala upakirane kao manje-više skladne mješavine drame i nasilja – u tajlandskoj verziji skokovi s klaonice na melodramu znaju biti urnebesni, ali ovo putovanje kroz razvoj thai mafije svejedno je sočan komad moderne tajlandske retro-kinematografije, odlično djelce u režiji Kongkiata Khomsirija, autora klasika ‘Slice’ i odličnih nastavaka ‘Art Of The Devil’, kao i scenarista ‘Bang Rajan’ i ’407 Dark Flight’.

‘The Gangster’ nas vodi kroz desetljeća razvoja, sukoba i ludila u undergroundu formiranog na krilima buntovnog bitništva rock and rolla pedesetih, a finaliziranog u paralelnim ekonomijama uličnih gangstera i državne mafije koja reketari i vlada preko svog prljavog vojno-policijskog aparata.

U samom srcu priče leže sukobi, prijevare i prijateljstva Joda, Daenga i niza drugih kriminalaca iz Bangkoka pedesetih do sedamdesetih, a oko nje imamo red drame, red tučnjava s noževima i mačetama, gnječenja lubanje kamenom i puno mitraljeza u vatrenom finalu.

Tulum zagarantiran!

Pištolji

Mitraljezi

Ah, još jedan dan u uredu…

Tri riječi: novi Johnnie To!

Nitko to ne radi kao To – takva sjajna vožnja kroz krimić, triler i noir, moderna i retro u isto vrijeme, opet bolno savršeno stilizirana, s morem pamtljivih scena i sjajnih likova, sasvim dovoljno crnog humora, jurnjava automobila, pištolja, mitraljeza…, ali prije svega atmosferična, konstantno na rubu i s već poslovično savršeno pogođenim soundtrackom.

Svega što u jednom modernom filmu o kineskom ratu protiv droge treba biti – posebeno kada ga radi To!

‘Drug War’ je još jedan odličan uradak na dugoj listi sjajnih filmova gospodina koji danas drži dobar dio HK kinematografije na svojim kaubojskim plećima, a makar je sada pokazao da nije imun na promjene pa se i sam morao okrenuti matici Kini, nije odustao od vlastitog autorskog pečata te je ostao dosljedan tituli jednog od najboljih živućih žanrovskih redatelja današnjice.

Ovaj hard boiled masterpis nam hrabro poručuje da ne planira tako brzo izgubiti kompas.

Prisilna kenjaža u policiji

Heroic bloodshed