Dahmer reloaded. ‘Eksperimentalni dokumentarac’ novi je seksi termin za produkciju koja se ne može odlučiti želi li biti igrana ili dokumentarna, dobar naziv za docudrame koje miješaju fikciju s dokumentarizmom. U ovom slučaju, u još jednoj (ali vrijednoj) priči o serijskom kileru i gay-kanibalu Jeffreyju Dahmeru, govorimo o dokumentarcu s igranim rekonstrukcijama. Koje su generalno nešto najgore što se može vidjeti u dokumentarcima – srećom, ‘Jeffrey Dahmer Files’ nije sranje s kablovske, već sjajni ‘eksperimentalni doc’, u kojem su rekonstrukcije savršeno komplementarni komadi atmosferične drame, još jedan izlet u ‘banalnost zla’, slajsevi svakodnevice čovjeka koji je ugasio 17 života, pokušavajući ih pretvoriti u seksualne zombije drilanjem njihovih lubanja. Oko tih rekonstrukcija, na koje otpada manjinski dio minutaže, izgrađeno je ‘meso’, pravo blago dokumentarca, od arhivskih snimaka i policijskih dosjea do razgovora sa susjedom i policajcima koji su ga uhitili, nakon susreta s raširenim očima odrezane glave u Dahmerovom frižideru. Nema do real life horora, a redatelj Chris James Thompson ga je uspio jako fino upakirati, kombinirajući stvarni život s jezikom igranog filma, uspješnije od mnoge konkurencije, od ‘Alberta Fisha’ (2007) pa naovamo. Samo za vašu visinu! Propustili smo ‘Boundless’, dokumentarac o novoj kreativnoj fazi Johnnieja Toa, ali zato u novom udineškom programu dokumentarnih filmova nismo smjeli ni mogli fulati ‘The Search For Weng Weng’, dokumentarni film koji u dugoj metraži otkriva sve o jednom od najvećih, a ujedno i (doslovno) najmanjih akcijskih ikona svih vremena – jednom i jedinom ‘džepnom filipinskom Jamesu Bondu’. O filmskim klasicima velikog/malog Weng Wenga pisali smo OVDJE, ali ovaj dokumentarac Andrewa Leavolda, iako mrvicu razvučen, fascinantan je uvid ne samo u suludi život i nevjerojatnu karijeru ikone kultnog VHS-a, već i u filipinsku kinematografiju zlatnog doba, kao i rafal suludih spoznaja i avantura, od pregleda dobrog dijela Wengovog opusa teškog čak deset jedinstvenih naslova (!) do prizora u kojem australski redatelj ravno iz lokalne trash videoteke završava na proslavi rođendana Imelde Marcos. Ludilo!
U otvorenom razgovoru, bez fige u džepu, Alejandro objašnjava vlastitu poziciju, ambiciju i ideju iza najhrabrijeg filmskog projekta u povijesti. Čileansko-francuski vizionar je nakon uspjeha svojih filmova ‘El Topo’ i ‘The Holy Mountain’ izgradio solidnu vojsku fanova pa je od producenta dobio otvorene ruke da za sljedeći projekt radi štogod želi i kako želi. Naravno, ambiciozni Alejandro je to odmah iskoristio te se prihvatio adaptacije kultnog znanstveno-fantastičnog romana Franka Herberta o pustinjskom planetu krcatom Začinom, najtraženijom supstancom u svemiru. To bi bio film koji bi audio-vizualnim podražajima imao efekt sličan uzimanju jakih psihoaktivnih supstanci te bi gledatelju promijenio svijest pa ga je Alejandro odlučio raditi samo s najboljima i samo s onima za koje osjeća da razumiju njegovu viziju, točnije svojim ratnicima!
Prvo je za storyboard angažirao “genijalca” Jeana Girauda Moebiusa, vjerovatno najboljeg strip-crtača koji je ikad hodao Zemljom pa je nakon slučajne projekcije ‘Dark Stara’ u Hollywoodu vrbovao Dana O’Bannona kao majstora posebnih efekata. Za dizajn letjelica je odabrao Chrisa Fossa, ilustratora naslovnica ZF romana, a za glazbu je dogovorio Pink Floyde nakon nevjerovatne priče s hamburgerima. Jednog i jedinog vladara svemira mogao je glumiti samo Salvador Dali kojeg je Jodorowski ganjao po cijelom svijetu i u zanimljivoj igri nadmudrivanja i uvjeravanja, dobio velemajstora nadrealizma da mu glumi za 100 tisuća dolara po minuti! Dali mu je otkrio bizarnog i talentiranog Hansa Rudolfa Gigera, zaduženog za stilizaciju negativaca, zloglasnih Harkonnena. Pariška potraga i teško nadmudrivanje s Orsonom Wellesom ipak su dali pozitivni rezultat, a David Carradine i Mick Jagger su odmah pristali glumiti, bez previše okolišanja čime je skupina ratnika postala vojska moćnih individua.
Rezultat angažmana ovako zvučne ekipe pretvoren je u produkcijsku knjigu (story-board, studija kostimografije, set dizajn, glumci,..) koja je poslana svim bitnijim američkim filmskim studijima. Što zbog Alejandrove ekscentričnosti, što zbog isključivog autorstva, film je odbijen kao preveliki financijski rizik. Danski redatelj Refn koji se pojavljuje u dokumentarcu je odbijenicu sufinanciranja argumentirao objašnjenjem da su se filmski studiji zapravo bojali Jodorowskog i utjecaja koji bi njegova ‘Dina’ imala na kinematografiju.
]]>Lektira!
Dežurni luđak bez kojeg ne bi bilo našeg odrastanja uz film – čovjek koji je napisao najveće klasike ključne ere holivudske transformacije, sve od nezaboravnih komada dijaloga ‘Prljavog Harryja’ preko ‘Apokalipse danas’ do ultimativne dječačke fantazije ‘Red Dawn‘, napokon je dobio dokumentarac kakav zaslužuje. Vrhunski odrađen posao, tradicionalnog koncepta, ali nabijen strašću i zlata vrijednom trivijom iz usta sve samih ikona osobno: nagurali su se ovdje Spielberg, Lucas, Coppola, Scorsese, Stone, Dreyfuss… Kao i rodbina, producenti mnogih klasika, Stallone i Schwarzenegger…
A Milius je još uvijek živ, iako se dokumentarac gleda kao da nije. Zašto? Moždani udar koji ga je pokosio prije koje godine oduzeo mu je sposobnost govora, što je i neke nove projekte stavilo na led. Tako da ‘Milius’ funkcionira na dvije sjajne razine – jedna je klasična retrospektiva uvrnutog genija opsjednutog nasiljem, oružjem i epikom, a druga kratki apdejt ispunjen lamentacijama o okrutnosti starenja, ali i optimizmom poetski definiranim uspješnim razaranjem glinenih golubova.
Što reći – neopisivo zabavan, zanimljiv i savršeno upakiran komad torte za sve filmofile koji drže do sebe. A i one koji tek žele držati.
]]>Oda VHS-u.
Još malo i proći će 10 godina otkada je Žutog titla – prvo knjige, a onda i websitea koji su vas podsjećali (i još uvijek to čine) na postojanje blaga s VHS-a, lobirali za dostojanstvo zombija i slavili old school horore na koje su mnogi zaboravili u 21. stoljeću. Deset godina kasnije, sve čime smo se bavili – a i još uvijek se bavimo – postalo je skoro-pa-mainstream. Ponekad žestoki mainstream.
Franz Ferdinand koriste žutotilovski gorefest za kreiranje videa kojim se vraćaju na scenu, zombiji su toliki hit da imaju zasebne magazine i TV emisije, a u 2013. Mamoru Oshii i Atom Egoyan govore za dokumentarac koji započinje traganjem za VHS-icama na meksičkom buvljaku, potragom za izgubljenim akcijskim klasicima Charlesa Bronsona i Dolpha Lundgrena na vrpci. Ne, ‘Rewind This!’ nismo snimili Marko i ja, iako počinje onako kako smo mi započinjali rad na Žutom titlu – riječ je o sjajnom dokumentarnom djelu Josha Johnsona, koji je odlučio izgraditi ultimativni totem obožavanom, umrlom formatu.
Neki od najvećih i najluđih kolekcionara Amerike otvaraju vrata svojih zbirki i dijele nevjerojatne raritete, no ‘Rewind This!’ se ne zadržava samo na Zapadu – obrađen je i fenomen japanskog V-Cinema, s mnogim ikonama scene pa čak i našim starim frendom Tomom Mesom. Dotaklo se putem i legendarnog trenda oslikanih kavera, ludih promo kampanja, zaboravljenih bisera izravno-na-video produkcije…
Jeftino, poučno, zabavno, dobro i bolno nostalgično. Na najbolji mogući način.
]]>Ovih pola sata bi uz neizbježni ‘Staplerfahrer Klaus’ svakako trebalo uključiti u sve auto-škole jer se radi o filmu koji pokazuje kako edukativni video treba izgledati.
U produkciji Adriana ‘Vincent Entourage Chasea’ Greniera i u režiji Matthew Cookea dolazi zabavan, ali i brutalno realan vodič kroz narko biznis u stilu knjiških izdanja “za idiote”. Svijet zloupotrebe narkotika prikazuje se kao u igrici – po nivoima napredovanja – od sitnog dilera, kontrolora kvarta, direktnog dobavljača do šefa kartela i samog vrha piramide – političara i lobista rata protiv droge. Stilom, a i tematikom prisjeća na ‘Cocaine Cowboys’ u kombinaciji s Ross Kempovim avanturama u kriminalnom miljeu.
Sklopljen od ispovijedi celebrityja-aktivista, bivših dilera i policajaca, ‘How To Make Money Selling Drugs’ suptilno kritizira bacanje milijardi dolara u rat protiv droge koji je sam sebi svrha i u kojem se nerijetko više ne zna tko je pozitivac, a tko negativac. Zanimljivo kako su korporacije izrasle u parazitski organizam koji u svemu pronalazi način ostvarivanja dobiti pa kroz zakonsku regulativu legalno izrabljuju kriminalni milje bez obzira na razorne posljedice po lokalne zajednice i društvo u globalu.
Upravo po njegovim zapisima, dvojica redatelja Raul de la Fuente i Damian Nenow (Paths of Hate) snimili su istoimeni dokumentarac (susret s lokacijom i potraga za svjedocima vremena nakon tridesetak godina) s predivno animiranim dijelovima (duhovi prošlosti) te hibridno spojili fakte s nadrealizmom, a rezultat je, ako ćemo suditi samo po traileru predivno audio-vizualno iskustvo.
izvor: Twitch
]]>Subotnje (18. svibnja) popodne s Brüggerom počinje maserclassom u 17 sati, slijedi besplatna projekcija ‘Crvene kapele’ u 19 sati, a od 21 sat prikazujemo ‘Ambasador’, nakon kojeg slijedi razgovor s autorom koji će voditi tportalov novinar i publicist Velimir Grgić.
Jedan od trenutačno najzanimljivijih i svakako najhrabrijih europskih filmaša, danski istraživački novinar i redatelj Mads Brügger, u subotu 18. svibnja 2013. dolazi u Dokukino KIC predstaviti svoj zadnji film ‘Ambasador’
Madsa Brüggera nazivaju ‘dokumentaristom čeličnih muda’ – nakon ‘Crvene kapele’ za čije je snimanje stavio glavu u torbu u Sjevernoj Koreji, u ‘Ambasadoru’ je raskrinkao biznis s dijamantima u Srednjeafričkoj Republici i korupciju zapadnoeuropskih diplomata. Treba spomenuti i to da je SAR je nakon prvih prikazivanja filma tražila od Danske Brüggerovo izručenje.Na posebnoj masterclass prezentaciji s početkom u 17 sati u Dokukinu KIC, Mads će publici približiti nastanak ovog nevjerojatnog filma u interaktivnom predavanju pod nazivom ‘Ambassadors Selection – a Powerpoint Show’. Iza jednostavnog naslova krije se puno više – dinamični i duhoviti prikaz nastanka njegovih filmova, ali i istančani osjećaj za ironiju s velikom dozom nevjerojatne hrabrosti i potpuno sulude energije.
Sve što ste htjeli znati o korejskom filmu, a niste imali koga pitati.
Doslovno, jer ovo nije klasični dokumentarac koji vas pedantno upoznaje s jednom nacionalnom kinematografijom, poviješću i prezentom – nema tu klasične kronologije, gomile inserata i standardne kombinacije arhive sa stiliziranim talking headsima, ovo je prije svega materijal za one koji već imaju dovoljno znanja kada je korejski film u pitanju pa temeljni info žele nadograditi slušanjem razgovora s redateljima i glumcima koji su posljednjih desetljeća ‘skrivili’ uspon K-filma na sam Olimp globalne produkcije.
Mnoga poznata imena su unutra – Park Chan-wook, Lee Chang-dong, Im Kwon-taek, Bong Joon-ho, Kim Jee-woon… – baš kao i poznate face, kojima možda ni ne znate ime, ali ste ih gledali, puno puta. Više od sto intervjua nagurano je u manje od sat i pol, a njihove priče o gangsterima koji su izravnim prijetnjama oružjem dobivali željene projekte, eksploataciji seksualnosti djevojaka pred kamerama, sindikalnim problemima industrije, remek-djelima zlatnih filmskih i politički crnih šezdesetih, komercijalnoj renesansi s kraja devedesetih, ustanku nezavisnjaka u 2010…, odličan su dodatni začin općoj povijesti azijskog filma. Ova se teško prati i katkad je doslovno rafal informacija, ali posjedujete li predznanje, rafal ćete s guštom primiti ravno u prsa.