Egzistencijalistička crna komedija iz Japana.

Jako popularan žanr na dalekom otoku, znam, ali ovaj je specimen opet u neku ruku poseban – jest da su ga prodavali kao ‘najluđi road movie ikada prikazan u Udinama’, što je totalna glupost, ali iako maratonskih 196 minuta ove ‘pješačke vožnje’ zadržavaju grubu strukturu filma o neprekidnom lancu putovanja, riječ je prije svega o simpatičnom (iako svakako razvučenom) dramedyju u kojem jedna žena i jedno ludilo (sjajna interpretacija nagrađene glumice Ando Sakura) vode priču od točke A do točke B pa preko točke C sve do točke D.

Tako nekako.

Da pojednostavim, ‘0.5 mm’ je novi uradak Ando Momoko (Sakurina sestra, autorica romana po kojem je film snimljen i redateljica lezbijskog arthouse hitića ‘A Piece of Our Life – Kakera’), priča o ženi koja iskorištava usamljenost i napaljenost staraca, kako bi živjela na njihov račun – križajući svoj neobični nomadski život s njihovim nerijatko unemirujućim, ali i nerijetko duhovitim svakodnevicama. Dugo, bizarno i svakako ne dosadno.

(5)

Japanska nekrofilija u Americi.

Nemaš love, imaš osrednju ideju, ali itekako puno ljubavi prema eksploataciji i stila kojim krpaš rupe u naraciji? Nema frke – snimiš ‘Gun Woman’ i napravio si sjajan posao, jer Kurando Mitsutake, japanski redatelj koji je svoju novu priču smjestio u Las Vegas, maksimalno iskorištava sve potencijale.

A priča je zapravo tipični revenge – sadoseksualni manijak ubija suprugu doktora, koji potom prolupa, na tržištu bijelim robljem kupuje ženu koju pretvara u stroj za ubijanje pa kreće s bizarnim planom: sakriti oružje u skalpelom izrezbarenom tijelu svoje ‘komandosice’ pa je poslati ravno u osinje gnijezdo, gdje treba smaknuti nemezu prije nego iskrvari iz svojih rupa.

Glavni negativac, psihopat prepun para, neskriveno je oblikovan prema Sagawi Isseiju (sve što trebate znati o njemu imate u Povratku Žutog titla), heroina je renesansna japanska ljepotica Asami (ovdje uglavnom gola, ‘odjevena’ samo u gan), a sve zajedno – sjajni vizualni trip u moderni grindhouse!

(2)

Zli dvojnici iz Japana.

Ideja o dopplegangerima i dvojnicima koji nam zagorčavaju život u prezentu ne samo da nije nimalo originalna, nego je i pomalo aktualna, na potezu od prošlogodišnjeg Mikija Satoshija (‘It’s Me, It’s Me’) do novog Richarda Aoyadea (‘Double’). Ali ova japanska verzija klasičnog koncepta bila je možda najbolji, a svakako najzanimljiviji igrani film koji smo ove godine pogledali u Udinama. Unatoč narativnim rupama o kojima se raspravljalo danima nakon gledanja – jer svijet koji je Asato Mari saštrikala prema romanu Hojo Haruke ne samo da je neodoljivo mangoidan (čak i ako nema veze sa stripom), već je prilično inteligentan brainfuck s odličnim ritmom jezovitog trilera i idejama koje savršeno kombiniraju sve na potezu od drame do horora.

Priča je to o frustriranoj slikarici koja otkriva svoju dvojnicu, nakon što je policajac privede zbog krađe u supermarketu koju nije počinila – ne treba dugo da bi shvatili da i murjak ima dvojnika, puno agresivnijeg i nasilnijeg od njega samoga, kao i to da u Tokiju operira cijeli klub ljudi koji imaju problema sa svojim materijaliziranim ‘jinom’.

Stajliš, a osim očiju, pošteno zaposli i mozak. Verinajs.

(1)

U paklu je ekipa.

Opus Sion Sona oduvijek je bio hit and miss – ali svakako je daleko dogurao pjesnik koji je od amaterskih eksperimentalnih videa stigao do statusa savršene zakrpe u rupi nastaloj urušavanjem moderne japanske kinematografije. Kada se Miike okrenuo djeci, a ostatak ekipe doslovno spao na preživljavanje u uvjetima nestanka lukrativnog DVD tržišta, upravo je Sono dao ono što je Zapad tražio kada su u pitanju suvremeni filmovi Dalekog istoka – autohtone, urbane priče natopljene krvlju, obojene humorom i protkane poezijom koja varira od iritantnog baroknog kiča do savršeno pogođene egzistencijalističke melankolije. S pop twistom.

‘Why Don’t You Play In Hell?’ je, najkraće rečeno, u isto vrijeme tipični, ali opet i preporođeni Sono – dirljivo zabavni kaos koji kombinira parodiju na yakuza eigu s hommageom Fukasakuu, na temelju nostalgične posvete filmofilskom fanatizmu, upakiranom u proizvodu koji savršeno funkcionira i kao nabrijana vožnja za nove generacije, ali i kao kolažni tarantinovsko-kilbilovski trip u srce zlatne ere raspojasanih filmskih devedesetih. Možda zato što je scenarij napisan prije čak 15 godina, a tek je sada uspio zajahati Sonov val uspjeha i investitorsku pažnju?

Sve je tu – saga o klincima koji pokušavaju snimiti film, pa se putem upletu u rat gangsterskih klanova, nakrcana je crnim humorom i nekim od najboljih jakuza njuški ikada. Što biste još htjeli? Prekrasnu djevojku koja čereči usta bivšeg dečka ljubeći ga s komadima razbijene boce? Torpedo rigotine koji ispuni želju napisanu Bogu Filma? Gledajte, dobit ćete.

(0)

Miikeov uzbudljivi akcijski triler.

Komercijalan, gotovo američki – zbog čega se ne treba čuditi ako netko uskoro najavi remake – no unatoč svojoj volterhilovskoj ludnici uspio je biti nominiran za Zlatnu palmu, što nam govori da ispod površine tog ‘Napad na policijsku stanicu 13’ meets ‘Brzina’ koncepta dobivamo i jako sočan komad istraživanja ljudske osobnosti, posebno onoga što poznajemo kao ‘japanski mentalitet’: pohlepe, časti, odanosti, psihopatologije, klasičnog sukoba dobra i zla…

Kompleksan film s elementarnom žanrovskom pričom – pedofil i manijakalni ubojica djece predaje se policiji nakon što djed jedne od žrtava ponudi nagradu od milijardu jena bilo kome tko ubije dotičnog prije nego se mladac dočepa pravednog suđenja. Milijarda jena puno je za bilo koga, posebno za recesijom pogođeni Japan – mali tim policajaca primoran je spasiti i prevesti osumnjičenog od lokacije A do lokacije B, dok sa svih strana prijete jurišnici na glavu & lovu: policajci, gangsteri, prolaznici… Svi pokušavaju doći do nagrade, a rezultat je zabavna adrenalinska vožnja s hrpom leševa i pokojim mikeovskim potpisom u još jednom začudno primamljivom mainstream paketu.

I da, film smo pogledali na Ljubljana film festivalu – savršena prilika za uživati u Miikeu na velikom platnu, kad već niti jedan od 3987 hrvatska filmska festivala nije smatrao da bi naša publika trebala ovo pogledati na bilo koji način osim uz pomoć torrenta.

(0)

Japanski ‘Dexter’.

Tomoyuki Takimoto već se dokazao distopijskim trilerom ‘Ikigami’ – ‘Brain Man’ je njegov najnoviji triler u sličnom tonu, dovoljno pop, a opet dovoljno atmosferičan, stajliš, komoran i mračan da bude jednim od boljih primjeraka suvremenog japanskog kinoproizvoda.

Sve počinje bombaškim napadom serijskih ubojica koji se najavljuju Terayaminom poezijom – nakon uhićenja glavnog osumnjičenog, autističnog genijalca koji ne osjeća bol i ne razumije emocije, kreće istraga u kojoj policija udružuje snage s psihijatrijom, a film odlično zaplovi kroz jezero eksplozija, krvi, razbijanja automobila, lezbijskih veza i kung fua. I još malo eksplozija. Povrh psihologije i drame.

Dva sata čistog žanrovskog užitka.

(0)

Shunji Iwai na engleskom.

‘Vampire’ je možda najbolji materijal za stilsku komparaciju američkog i japanskog indieja – Shunji Iwai, jedan od najvećih genijalaca niskobudžetnih nezavisnih J-drama (‘April Story’, ‘Picnic’, ‘Ghost Soup’, ‘All About Lily Chou-Chou…) nakon sedam godina izbivanja sa scene dugometražnih igranih filmova vratio se s dvosatnom digitalnom vampirskom dramom i svojim prvim filmom snimljenim u Americi. Američki glumci, američki jezik i vampirski kontekst koji nije mogao doći u bolje vrijeme nego u toj 2011., na vrhuncu neovampirskog vala u pop kulturi.

Što onda ne valja? Pa, teško se oteti dojmu da bi isti taj film, da ga je Iwai snimao u Japanu na vrhuncu svoje karijere, bio daleko bolji, snažniji, vizualniji, šutljiviji, simpatičnije odglumljen i opakiji nego što jest. Jer čak je i koncept japanski, zasnovan na tradicionalnim dvojnim i grupnim samoubojstvima – na scenu organiziranog suicida stupa i mladi vampir, koji iskorištava tuđe dobrovoljne odluke za okončanjem života, ne bi li se dočepao krvi bez grižnje savjesti. Jer ipak, naš vampir je osjećajan muškarac koji je prisiljen preživljavati s tuđim hemoglobinima – ne okrutni i psihopatski ubojica…

Ukratko, ‘Vampire’ ima solidnu ideju i duh američke ljubavne indie drame pomiješane s krvavim žanrom (u natruhama) – razvučen je te na trenutke dosadnjikav i šupalj, ali i obavezno gradivo za one koji žele potpunu sliku toga kako izgleda novi val egzodusa azijskih filmaša na Zapad.

(0)

Scat-zombiji.

Zombiji kako ih vidi moderna japanska horor-komedija ili bolje rečeno, kao ih vidi legendarni Noboru Iguchi, koji je snimio svoj možda najuvredljiviji i najzabavniji film do sada, vrhunsku žanrovsku parodiju – sagu o skupini mladih Japanki i Japanaca u raljama zombi-guzica!

Ovi živi mrtvaci plod su utjecaja golemog parazita koji iz crijeva dolazi u mozak i tjera ljude da jedu druge ljude, a katkada i govna – s kojima gađaju svoje mete prije nego se pretvore u monstrume koji jurišaju koristeći anuse kao ubojita svrdla. Hoće li hrabri prdež mlade frustrirane školarke vične karateu, u šumi sisa, tentacle hentaija i incestuoznog pedo-znanstvenika, uspjeti spasiti ljudsku rasu?

Što reći osim – divno je živjeti u vrijeme u kojem su ovakvi filmovi mogući. Al stvarno.

(0)

Vremeplovni pinku.

Žena zaražena ‘černobilskim virusom’ tijekom masturbacije biva katapultirana 15 godina u budućnost – sada je u 2001. godini, godini u kojoj je Clint Eastwood postao predsjednikom Amerike, a naša junakinja gola bježi pred motoriziranim bandama u samurajskim oklopima, strahovladom ulica Tokija razorenog drugim velikim potresom. Spašava ju muškarac koji bi mogao biti njezin suprug iz budućnosti…

Sjajan koncept? Sjajan film, odličan primjerak vesele, vrckave ‘obiteljske’ seks-komedije iz kriznog doba japanskog filma – Nikkatsu je osamdesetih znao nabosti ovakve bisere, koji oskudijevaju nasiljem i opakim perverzijama, ali rupe nadoknađuju veseljem za sve uzraste starije od 18.

Redatelj Yojiro Takita proslavio se po soft-porno komedijama, ali i mainstream nasmijavanjima pa ako vas već moraju uhvatiti kako gledate neki pinku film, neka to bude ovaj urnebesno blesavi SF s puno golih sisa.

(1)

Japanski Unabomber – s duhovima!

Obiteljska drama ispričana jezikom horora, a inspirirana Tedom Kaczynskijem – ovdje, glavni lik je japanski mladić koji odustaje od moderne civilizacije pa se povlači životu u snijegom zatrpanoj kolibi, gdje čita knjige, puši cigare, cijepa drva, lovi i u slobodno vrijeme izrađuje pisma-bombe za korporacije i medijske mogule. No samoća u kolibi uzima danak – počinju mu se priviđati čudovišta, a zatim i pokojni članovi obitelji, koji razotkrivaju korijene njegovih odluka o izolaciji i egzekuciji…

‘Monsters Club’ uistinu je ugodno malo iznenađenje, novi uradak Toshiakiya Toyode, ikone novog japanskog filma i autora brojnih uradaka na kojima smo ‘filmski odrasli’ zureći u orijentalni film 21. stoljeća, naslova kao što su ‘Pornostar’, ‘Blue Spring’, ‘9 Souls’…

Komorno, minimalno, atmosferično, kazališno, prekrasno snimljeno i taman sedamdesetak minuta.

(0)