FEFF 17: PORT OF CALL

Suvremeni noir?

Tako ga opisuju, a ima smisla, jer iako je ‘Port of Cal’ u osnovi spoj trilera s elementima gorea i drame, sama srž je krimić. Moderni, u smislu da nije baš u stilu klasičnih hongkonških krimića; treći film Philipa Yunga donosi inovativno pripovijedanje i svoj najveći adut: fotografiju Christophera Doylea. Stari majstor zna kako iz digitalije izvući maksimum – ‘Port Of Call’ donosi bijedu urbanog življenja u punoj snazi moćnog sivila i ‘smeđila’.

Priča o ubojstvu 16-godišnje prostitutke nije klasični whodunnit, jer ubojicu upoznajemo odmah na početku – ono što se odmotava je prošlost, kao i psihologija žrtve i napadača, s pokojim slojem mentalne težine dežurnog detektiva na slučaju (odlični Aaron Kwok). Sve to po istinitom događaju.

Težak, pomalo razvučen, ali gledanja vrijedan film.

FEFF 17: PARASYTE, PART I & II

Najbolji film festivala (koji smo stigli pogledati)!

Ovakvo nešto se, iskreno, čekalo godinama – throwback u zlatno doba zabavnih azijskih blockbustera dolazi u paketu sa plejadom glumačkih ikona (od Ichija do Asana), savršenom mješavinom humora i gorea, odličnim CGI-jem i čistom visokobudžetnom zabavom od početka do kraja vožnje.

‘Parazit’ je, drugim riječima, čista poslastica – prvi, doduše, dok je drugi dio (oba su puštena back to back, jer ionako čine jedan film od cca 4 sata) razvučeni komad eko-propagande s odličnom akcijom, prvi drži ritam i šarm od prve do zadnje minute.

Ovu adaptaciju mange o parazitima iz svemira koji preuzimaju tijela ljudi – i dječaku kojem je parazit umjesto u mozak ušao u ruku – režirao je proslavljeni majstor hitova Takashi Yamazaki (‘Always – Sunset On Third Street’), koji je i od ‘Parazita’ napravi kino-fenomen. Pa ako tražite komercijalnu akcijsku-SF-horor-komediju kakvu nećete naći nigdje osim u Japanu – našli ste je!

FEFF 17: GANGNAM BLUES

Kako se gradio luksuzni Seul i koliko je okrvavljenih sjekira zavitlano putem?

Odgovor: naporno i puno. ‘Gangnam Blues’, poznat i pod nazivom ‘Gangnam 1970′, razuzdana je eksploatacija post-PSY-jeve popularizacije luksuznog dijela glavnog grada Južne Koreje, a koji je do prije nekog desetljeća bio tek polje puno blata i trave.

Naravno, mafija se pozabavila građevinskim čudima i noćnim životom, no da bi Gangnam i njegov Style danas bili to što jesu, morali su proći kroz ‘blues’, a u ovom slučaju, on je priča o dva pobratima koji završavaju u suprotnim bandama tijekom poptunog kaosa korupcije, a koja kombinira prljavu politiku, egzekucije i blaže nasilje sa seksom, ucjenom i zabadanjima noževa u leđa, prenesenim i doslovnim.

Isto niže i film Yoo Haa (‘A Dirty Carnival’), koji je impresivno nasilan i poprilično zabavan, iako počinje pomalo čudno, nespretnog tempa i ne baš pretjerano visoke produkcije kada je retro-rekonstrukcija u pitanju. Izvrstan način za popuniti rupu zvani ‘moderni azijski gangsterski film’ – nije među najboljima, ali je itekako gledljiv.

FEFF 17: 0.5 MM

Egzistencijalistička crna komedija iz Japana.

Jako popularan žanr na dalekom otoku, znam, ali ovaj je specimen opet u neku ruku poseban – jest da su ga prodavali kao ‘najluđi road movie ikada prikazan u Udinama’, što je totalna glupost, ali iako maratonskih 196 minuta ove ‘pješačke vožnje’ zadržavaju grubu strukturu filma o neprekidnom lancu putovanja, riječ je prije svega o simpatičnom (iako svakako razvučenom) dramedyju u kojem jedna žena i jedno ludilo (sjajna interpretacija nagrađene glumice Ando Sakura) vode priču od točke A do točke B pa preko točke C sve do točke D.

Tako nekako.

Da pojednostavim, ’0.5 mm’ je novi uradak Ando Momoko (Sakurina sestra, autorica romana po kojem je film snimljen i redateljica lezbijskog arthouse hitića ‘A Piece of Our Life – Kakera’), priča o ženi koja iskorištava usamljenost i napaljenost staraca, kako bi živjela na njihov račun – križajući svoj neobični nomadski život s njihovim nerijatko unemirujućim, ali i nerijetko duhovitim svakodnevicama. Dugo, bizarno i svakako ne dosadno.

THE SNOW WHITE MURDER CASE

Ubojstvo, kozmetika i Twitter.

Iako smo savršenu integraciju interneta u svijet filmske slike gledali davno, još s ‘All About Lily Chou-Chou’ (2001), u novoj generaciji (filma i Weba) stvari odlaze još dalje pa ‘The Snow White Murder Case’ doslovno ima dvije radnje – jednu koja se vodi u pravom svijetu i paralalenu koja se odvija u cyberspaceu, preko bezbrojnih Twitter feedova koji se skrolaju preko polovine filma kao mješavina bizarne špice i duha komunikacijske šizofrenije 21. stoljeća.

Dobro je to isfurano, drugim riječima, baš kao i sâm film, prvi koji smo pogledali tijekom naše kratke ekspedicije na ovogodišnji Far East Film Festival. Iako nastavlja pomaknuti dramski pristup redatelja Nakamure Yoshihire, proslavljenog po naslovima kao što su ‘The Foreign Duck, The Native Duck and God In A Coin Locker’ i ‘Fish Story’, ‘The Snow White Murder Case’ malo je više u mainstreamu, kao klasična whodunnit? priča o istrazi koju TV novinar provodi analizirajući smrt ljepotice zaposlene u kozmetičkoj kompaniji.

Nije genijalno, ali je bolje od većine sličnih stvari – i svakako bolje za gledati, nego što zvuči kad se ovako pročita.

Saving General Yang

Ronny Yu u svijetu povijesne epike.

Novi Ronny Yu! Da, isti onaj Ronny Yu koji je režirao ‘Bride Of Chucky’, ‘Freddy vs Jason’ i ‘Fearless‘, već neko vrijeme snima kod kuće, a ovog puta (njegov prvi film nakon sedam godina!) uhvatio se dobrog starog folklora, povijesnog fajta koji je legao kao naručen na zatvaranje festivala. Iskreno, odavno sam izgubio strpljenje za kostimirane ratničke epove iz Azije, ali ovaj me dobio prvenstveno zato što ne traje šest dana, već, vjerovali ili ne, normalnih 90 minuta! Taman!

Nije spektakularno dobar, ali nije ni loš – Yu se dosta mediokritetski, ali gledljivo i kompaktno hvata Kinezima legendarne sage o obitelji Yang, sedam sinova koji spašavaju oca iz ruku neprijatelja, dok krv teče potocima. Solidna zabava, a i fini start za one koje zanima priča o Yangovima, dominantna u povijesnoj akciji Kine i Hong Konga.

9-9-81

Tajlandski horor omnibus.

Zvučalo je kao sjajna ideja – omnibus s nekoliko autora čiji kratki filmovi pričaju istu priču iz različitih kutova, devet kratkih horora s potpisom 12 redatelja i jednom postavkom: samoubojstvom mlade djevojke, koja je skočila s balkona višekatnice. Zašto?

Odgovor je sjajno snimljen, ali vrhunska kamera nije bila dovoljna da me zadrži u sjedalu – ovo je bio jedini film na ovogodišnjem FEFF-u koji sam napustio nakon 45 minuta, jer jednostavno nije bio gledljiv.

Kad snima gorefest, Tajlandu nema ravnog, ali kad su duhovi u pitanju, užasan CGI, skerovi za predškolski uzrast i rastegnute besmislice nisu nešto što se da izdržati u jedan ujutro.

‘Comrade Kim Goes Flying’

Sjevernokorejske radosti.

Iskreno, nisam siguran da imam bilo što za dodati o ovom filmu, a što već nisam spomenuo u uvodniku intervjua s autorima, baš kao što ne znam što bih još napisao o njemu, a da sve već nije jasno iz dotičnog razgovora – ali red je, kad već radimo kroniku svega što smo pogledali na FEFF-u, da spomenemo i ovaj naslov u svom zasebnom malom osvrtu.

Zanimljiv kao prva koprodukcija Zapada i Sjeverne Koreje prikazana u sjevernokorejskim kinima, kao i na međunarodnim festivalima, ‘Comrade Kim Goes Flying’ prije svega se gleda kao rijetki primjerak kinematografije čiji su estetika i jezik nama, generaciji odrasloj u Jugoslaviji, itekako poznati, s nevjerojatno ukiseljenom glumom, napadnim političkim parolama, pionirima i srećom radničke klase koja miješa malter s osmjehom dostojnim postkoitalne ekstaze.

Iako je ovo primarno čista egzotika, funkcionira i kao feministička drama u samom srcu ratničkog patrijarhata, priča o djevojci koja želi postati cirkuski akrobat, unatoč protivljenju okoline – gleda se kao retro-dramedy, makar izgledao kao da dolazi s druge planete i nekog drugog vremena. A i dolazi, ruku na srce…

‘Beijing Flickers’

Mlada kineska socijala.

Šesta generacija kineskih filmaša i nova kineska indie produkcija možda jesu jedna od zanimljivijih stvari koja se događa u svijetu pokretnih slika 21. stoljeća, ali ovaj izdanak iste scene (Zhang Yuan, proslavljen i s ‘Beijing Bastards’) baš i nije toliko zanimljiv. Posebno ne toliko koliko je mogao biti – potencijal je bio serviran, a iako je konačan rezultat tek OK, solidan, zapravo nije ni približno dobar toliko koliko misli da jest. Što ga u konačnici čini pomalo i iritantnim.

Priča je to o sukobu dva svijeta, novim kineskim bogatašima i prije svega mladoj sirotinji, 20-somethingzima koji se, kako ta fraza već ide kod nas, ‘nisu snašli u tranziciji’ pa uglavnom pokušavaju preživjeti: jedan tako da cijeli film šuti jer je na početku jeo staklo, drugi tako da glumi ženu u kabareu, a treći… Shvatili ste već. I da, svi piju, očajavaju, ponekad pokušaju skočiti pod kamion, a uz malo sreće nešto i poševe… I tako to.

Nicholas i Ryom

Redatelj, producentica i glavna zvijezda sjevernokorejskog filma ‘Comrade Kim Goes Flying’ ekskluzivno govore o propagandi, međunarodnim koprodukcijama i sjevernokorejskoj kinematografiji (intervju je izvorno objavljen na Tportalu)

Ne događa se svaki dan da Sjeverna Koreja snimi film u koprodukciji sa Zapadom, u ovom slučaju s Engleskom i Belgijom, no dramedy ‘Comrade Kim Goes Flying’, prikazan na petnaestom Far East Film Festivalu u Udinama, jedinstven je primjer. Snimljen u Sjevernoj Koreji, s potpisom čak tri redatelja (Nicholas Bonner, Anja Daelemans i Kim Gwang Hun) i tri različita producenta, ‘Comrade Kim Goes Flying’ govori o djevojci sa sela koja sanja o tome da postane zvijezda gradskog cirkusa. Film su u Udinama promovirali redatelj Bonner (poznat i kao producent nekih od najrazvikanijih dokumentarnih filmova o Sjevernoj Koreji), producentica Ryom Mi Hwa i glavna glumica Han Jong Sim.

Pogledate li ‘Comrade Kim Goes Flying’, vidjet ćete film koji nevjerojatno podsjeća na staru jugoslavensku kinematografiju – ne samo zbog uniformi pionira, estetike crvenih zvijezda i turbopatriotskog preglumljavanja, već i poznatih motiva nasmiješene radničke klase koja uživa u miješanju maltera, slaveći velikog vođu u pauzama znojenja za miješalicom. S tom razlikom da mi slične uratke danas nazivamo propagandom – dok se autori filma ‘Comrade Kim Goes Flying’ izričito protive takvoj klasifikaciji svog uratka.

‘Ljudi ga mogu zvati kako god žele, ali to je film snimljen isključivo da bi zabavio. Priča je to o djevojci koja juri za svojim snom. Što je, gledano u kontekstu sjevernokorejske kinematografije, jako drugačije od ostalih filmova, a koji uglavnom govore o osobama koje se žrtvuju za dobrobit države. Slažem se da postoje velike sličnosti između ovog uratka i filmova starih komunističkih kinematografija, ali kada je Sjeverna Koreja u pitanju, ovaj je film potpuno drugačiji. I čaroban! Jer sve što sam želio i ono što je bilo najvažnije jest da sjevernokorejska publika pogleda film koji će je zabaviti. Nema druge poruke osim ‘uživajte u vožnji”, kaže Bonner.

Možda ga zapadnjačkoj publici možete prodati kao subverzivni uradak, priču o pojedincu koji juri za snom unatoč protivljenju kolektiva?

NICHOLAS BONNER: Eto, možete i tako pristupiti filmu (smijeh).

Osim same priče, on ima i poseban, ‘starinski’ vizualni stil.

NICHOLAS BONNER: To je namjerno, jer htjeli smo naglasiti da gledate fantaziju, snovit svijet u kojem sve funkcionira kako treba, plava je stvarno plava, zelena je neprirodno zelena… Nije važno gledate li ga na Zapadu ili u Sjevernoj Koreji, jer obje će publike znati da se nalaze u snu u kojem je sve moguće. Kad smo mu prvi put došli s pričom, korejski redatelj želio je snimiti klasični sportski film, ali nama je od početka bilo važno ispričati priču o djevojci koja je već previše stara da bi bila na trapezu, ali svejedno uspijeva u svom snu. Žene u sjevernokorejskim filmovima uglavnom plaču i imaju zaleđe u obliku snažnih muškaraca, a ovo je prvi put da imamo heroinu koja se služi humorom i svojim izgledom da bi napredovala, dok je muškarac onaj koji je slab i zaljubljuje se u nju, prije svega zbog nje same, a ne zbog onoga što ona čini za svoju zemlju. Za sjevernokorejski film to je sve novo i drugačije.

RYOM MI HWA: Girl power! (smijeh)

U jednom intervjuu rekli ste da se ovaj film uklapa u specifičan stil sjevernokorejskog filma. Što to znači, kakav je to stil?

NICHOLAS BONNER: Ja bih to nazvao retro. Način na koji se služe kamerom, puno krupnih planova, gluma… Nismo htjeli utjecati na takve stvari jer smo htjeli da izgleda kao sjevernokorejski film, a ne kao mješavina sjevernokorejskog i europskog filma. Tako da smo se u postprodukciji posebno posvetili očuvanju stila.

RYOM MI HWA: Priča je u osnovi ista kao i u svim sjevernokorejskim filmovima, ali svi su jako zadovoljni time kako je ispao u tehničkom smislu. Puno je razvijeniji i napredniji kada su montaža i fotografija u pitanju.

NICHOLAS BONNER: U Sjevernoj Koreji ljudi su mi govorili da je ovaj film blizak stvarnom životu jer su po prvi put vidjeli film sa sinkroniziranim zvukom. Postprodukcija je trajala čak dvije godine i ovo je prvi sjevernokorejski film za koji je postprodukcija rađena izvan Sjeverne Koreje. Vjerujte, nije bilo jednostavno dobiti role filma i dopuštenje da ih stavimo u zrakoplov od Pjongjanga do Pekinga. Ovo je prvi put da jedan sjevernokorejski film ima digitalnu montažu.

Je li ovo ujedno prva koprodukcija Zapada i Sjeverne Koreje? Znam da je bilo koprodukcija s azijskim susjedima, ali s Europom…?

NICHOLAS BONNER: Nije, u osamdesetima su Talijani snimili film u koprodukciji sa Sjevernom Korejom, ali ovo jest prvi put da je film nastao u koprodukciji sa Zapadom prikazan u sjevernokorejskim kinima, a ujedno prvi u kojem je cijela ekipa na setu iz Sjeverne Koreje. U tom je smislu jedinstven.

Bio je to proces dug šest godina – kako to da ste toliko dugo ostali uz njega i što vas je osobno vezalo za priču?

RYOM MI HWA: Razvoj scenarija bio je dug i težak, najteži dio posla. Ali htjela sam snimiti dobar film koji će zabaviti publiku u Sjevernoj Koreji. Moj otac je šezdesetih i sedamdesetih snimio dva cjelovečernja filma o cirkusu pa sam i ja čvrsto odlučila nastaviti njegovim stopama te se potruditi da i ovaj bude realiziran.

Je li ovo bio primarno projekt za sjevernokorejsku publiku ili ste od početka razmišljali o izvozu u druge države?

RYOM MI HWA: Osobno ništa od ovog nisam očekivala, a nisam ni sanjala da ćemo jednom sjediti ovdje, u Italiji.

NICHOLAS BONNER: Kao netko tko 20 godina stalno putuje u Sjevernu Koreju, želio sam da ga vidi tamošnja publika, nadajući se da će reagirati upravo onako kako je i reagirala. Morate pogledati druge sjevernokorejske filmove da biste znali koliko je ovaj drugačiji. No isto sam tako razmišljao i o međunarodnoj publici, ali ne previše – na kraju krajeva, u ovom filmu miješaju cement, dok bi u verziji koja puno razmišlja o međunarodnoj publici te scene vjerojatno bile zamijenjene jurnjavama automobila. (smijeh) Ali oduševljen sam time što smo film u isto vrijeme prikazivali u Pjongjangu i Miamiju te da se svidio objema publikama!

Možete li nam reći nešto više o vašim korijenima u cirkusu i je li ovo vaše prvo pojavljivanje na filmu?

HAN JONG SIM: Ja sam rođena na selu, a moje selo ima svega 15 obitelji. Moja majka je bila zaljubljena u cirkus i jako je voljela akrobate. Tako da je htjela da i ja radim u cirkusu pa sam pokušala slijediti njezine želje.

Jeste li ikada sanjali da ćete jednog dana postati glumica?

HAN JONG SIM: Nikada! Kada su me posjetili u cirkusu i ponudili mi ovu ulogu, nisam vjerovala što se događa. A onda sam se zabrinula, jer nisam bila sigurna da znam glumiti. (smijeh)

Što to zapravo znači biti filmski producent u Sjevernoj Koreji i koliko posla imate? Koliko filmova godišnje producira Sjeverna Koreja?

RYOM MI HWA: Snimamo oko 30 do 40 filmova godišnje, no prošla je godina bila loša pa smo ih snimili samo 20.

NICHOLAS BONNER: Ona zapravo nije počela kao producentica, radila je u prodaji i promociji. Producentica je postala kada je počela raditi na mojim dokumentarcima jer je imala potrebno znanje za njihovu realizaciju.

Znači li to da je Sjeverna Koreja sada otvorena za druge koprodukcije sa Zapadom?

RYOM MI HWA: Da, apsolutno. Želimo koproducirati još filmova s drugim zemljama.

Možete li nam reći nešto više o sjajnim, proslavljenim dokumentarcima koje ste producirali posljednjih desetak godina?

NICHOLAS BONNER: Ja sam arhitekt koji je 1993. iz Kine otputovao u Sjevernu Koreju, što je dovelo do osnivanja organizacije Koryo, za organizaciju turističkih putovanja. To nam je omogućilo da češće putujemo u Sjevernu Koreju, a zatim nas dovelo i do organizacije kulturnih projekata, poput međunarodnih prijateljskih nogometnih utakmica. Uvijek me zanimala priča o sjevernokorejskoj nogometnoj reprezentaciji i čuvenoj pobjedi nad Italijom, koja ih je 1966. godine dovela u četvrtfinale Svjetskog prvenstva. Ryom sam upoznao radeći na tom projektu i tako je nastao ‘The Game Of Their Lives’.

Naša se suradnja nastavila i na ostalim projektima, ‘A State Of Mind’ i ‘Crossing The Line’, dokumentarcima o sletovima i američkim prebjezima, čija je glavna misija bila predstaviti Sjevernu Koreju ostatku svijeta. Jedan od razloga zašto sam želio snimiti igrani film jest upravo taj što su manje zahtjevni od dokumentaraca – na njih potrošim deset godina svog života, istražujući, kopajući, jureći za pričom… Težak je to posao. Želio sam raditi nešto… pa, kreativnije bi bila kriva riječ, ali bio je to zabavan projekt koji je usto bio velik izazov.

Nastavljate li onda s novim izazovima?

RYOM MI HWA: Već smo počeli!

NICHOLAS BONNER: Radimo na novom projektu, ali ne smijemo još reći ništa o njemu.