Novi Filipini koji vole stare Filipine. Koliko su ga napumpali u festivalskoj najavi, čovjek bi očekivao bogznašto – te luda posveta starim eksploatacijskim Filipinima, te Taratino, te seks i nasilje… A na kraju smo sve te elemente dobili tek u natruhama, u filmu koji je negdje između sjajno stilizirane sapunice i krimi drame s odličnim, ali ipak bljeskovima genijalnog nasilja i humora. Uglavnom u paketu. Saga je to o ratu kriminalističkih bandi, jednoj osveti, zgodnoj djevojci s viškom kilograma koji ne smetaju (čitaj: velike kosti) i korumpiranoj Manili šezdesetih. Na stranu očajna njuška za glavnu ulogu, kao i to što je glavni junak cijeli film bizarno retuširan kao lice iz starih talibanskih foto-albuma, jer najveći problem filma jest njegov užasan ritam, neujednačeno smjenjivanje tromosti i dinamike, što s vremenom postane naporno, a nakon nekoliko krajeva koji to nisu i iritantno. Zanimljivo, ali ne i dobro.
Samo za vašu visinu!
Propustili smo ‘Boundless’, dokumentarac o novoj kreativnoj fazi Johnnieja Toa, ali zato u novom udineškom programu dokumentarnih filmova nismo smjeli ni mogli fulati ‘The Search For Weng Weng’, dokumentarni film koji u dugoj metraži otkriva sve o jednom od najvećih, a ujedno i (doslovno) najmanjih akcijskih ikona svih vremena – jednom i jedinom ‘džepnom filipinskom Jamesu Bondu’.
O filmskim klasicima velikog/malog Weng Wenga pisali smo OVDJE, ali ovaj dokumentarac Andrewa Leavolda, iako mrvicu razvučen, fascinantan je uvid ne samo u suludi život i nevjerojatnu karijeru ikone kultnog VHS-a, već i u filipinsku kinematografiju zlatnog doba, kao i rafal suludih spoznaja i avantura, od pregleda dobrog dijela Wengovog opusa teškog čak deset jedinstvenih naslova (!) do prizora u kojem australski redatelj ravno iz lokalne trash videoteke završava na proslavi rođendana Imelde Marcos. Ludilo!
Redatelj Sean Ellis dokumentarističkim stilom gledatelja instantno uvlači u film, kojeg iz socijalne drame postepeno metamorfira u nafrizirani triler. U globalizacijskom društvu u kojem je glavni uvozni proizvod (američka) demokracija, ovo je univerzalna priča, gotovo šablona situacije koja nastupa kad ekonomija posrne, nespremna na rapidne izazove suvremenog kapitalizma. Najveću žrtvu takvog napretka snosi stanovništvo bez zaleđa ili obiteljskog nasljedstva. Brojne festivalske nagrade i odlične kritike pomogle su da Metro Manila (2013) bude odabran za Oskare 2014. kao kandidat Ujedninjenog kraljevstva za najbolji strani film.
]]>Erik Matti i urnebesna CGI čudovišta.
Kakav tulum! Neočekivano zabavan prošlogodišnji hit našeg starog znanca s Filipina bio je ugodno poslijepodnevno iznenađenje u Udinama, jer očekivali smo fantasy za djecu, a dobili staru peterdžeksonovsku razonodu pomiješanu s ‘Evil Dead’ i svakim zombi/vampirskim/vukodlačnim filmom ikada nastalim u svemiru, ali i autohtonim filipinskim folklorom, bizarnim & suludim idejama te, naravno, efektima na razini stare Playstation grafike.
Drugim riječima – doslovno zabava za cijelu obitelj!
A priča je to upravo o obitelji, trudnici, ljubavniku i susjedima koji se zabarakadiraju u jednu kuću uslijed krvoločnog napada aswanga, humanoidnih monstruma koji jedu ljudetinu, a posebno vole fetuse i male bebe. Njihova koža osjetljiva je na češnjak, zbog čega u borbi ne pomažu samo sačmarice, mačevi i ražini repovi, već i začinjene grickalice iz vrećica kupljenih u supermarketu. Gledajte, zabavljajte se!
‘Metro Manila’ nas upoznaje s obitelji Ramirez koji iz planina i jedva isplativog rižogojstva migriraju u filipinski glavni grad u potrazi za boljim životom. Oscar, glava obitelji se zaposli kao šofer blindiranog kombija u zaštitarskoj tvrtki pa kroz svakodnevnu rutinu upoznaje loše strane života u velegradu, ali i stvara neke nenadane prilike s one strane moralnog.
Filipinska ljubav s poprilično puno seksa.
Naš stari prijatelj Erik Matti okušao se u režiji mnogih žanrovskih filmova koji su ponosno predstavljali modernu filipinsku kinematografiju na Far East Film Festivalu u Udinama, a gdje smo kroz godine pogledali manje-više sve najvažnije uratke ovog gospodina – od horora preko fantasy spektakla do nedavnog zaokreta u vode mainstream drame. Dramom se, eto, nastavio baviti i u svom novom uratku, koji je u konačnici ispao njegovim najzrelijim i najboljim filmom do sada.
Jer, i Filipini se mijenjaju – jasno je to već iz kamere i stila, koji nikada nisu bili bolji, ali i po radnji: svijet je to neoliberalnih japija, celebrity showova, reklama, iPhonea, stajliš interijera i manekena koji upadaju u krizu bračnog života pa požele svoj penis umakati u nešto mlađe, mršavije i bez opterećenja.
Drugim riječima, ‘Rigodon’ jest klasična priča o ljubavnom trokutu, malo začinjena bizarnim izletima, vruuuućim soft-porno scenama i sjajnim likovima te atmosferom. Reklamira se kao erotski triler, što baš i nije – bliže je sapunici sa seksom, ali za jedan niskobudžetni komad digitalnih Filipina, ovo je iznenađujuće pušljivo.
]]>Sjajna ideja, katastrofalna izvedba. U godini kada je filipinska filmska vrpca zauvijek pokopana (sva kina su se prebacila na digitaliju, 35mm je ubijen i zakopan format), Marlon Rivera snima film o snimanju filma, ujedno i treći takav naslov u ovogodišnjem programu Far East Film Festivala. Hm, što nije postmoderna ironija umrla prije 12 godina?
Enivej, ‘The Woman In The Septik Tank’ sjajno je zamišljen kao kritika ‘poverty porna’, moderne filipinske arthouse produkcije opsjednute klišejima siromaštva i pedofilije te serviranja istih zapadnjačkim masturbatorima na orijentalnu bijedu.
No iako je riječ o jednom od najuspješnijih indie naslova u povijesti filipinskog filma, za nas, zbrčkani, neduhoviti, nategnuti i šlampavi rezultat je jedan veliki komad govneta, baš kao onaj u kojem se glavna glumica nađe na samom kraju (da, naslov doslovno opravda tek jedna scena od 30-ak sekundi finala, tako da ne padnete na lažno reklamiranje).
]]>Strašni novi Filipini.
Gledano onako, na prvi pogled, u kontekstu povijesti suvremenog azijskog horora ovo i ne izgleda kao spektakl, ali već po samim produkcijskim uvjetima i stilu ovo je prava mala revolucija za filipinski žanr – a u konačnici, ako već ne i revolucija, jedan od svakako zanimljivijih i kvalitetnijih naslova u posustalom valu psihološkog plašenja s Dalekog istoka.
Ideja o klincima u automobilu kojeg prati drugo vozilo bez vozača može završiti svakako – ali zahvaljujući sjajnoj režiji Yama Laranasa, koncept postaje odličnim otvaranjem gotovo dvosatne filipinske kompilacije priča o zločinu i duhovima. Zanimljivo je da je ovako nešto doguralo i do američkih kina!
Priča ima rupa ko sito i nevjerojatnih debilana, ali ono zbog čega je ‘The Road’ vrijedan gledanja je način na koji je ona ispričana, spoj snene i creepy atmosfere, pa ako želite malo nove, digitalne i fine filipinske žanrovske komercijale, nemojte se buniti da nemate što za gledati.
]]>Tako se to radi na Filipinima!
Požurite dok je još u Zagrebu – Brillante Mendoza gost je ovogodišnjeg One Take Film Festivala, a retrospektiva filmova ovog razvikanog i višestruko nagrađivanog filipinskog redatelja stvar je koju se svakako isplati hvatati na velikom platnu.
‘Kinatay’ je jedan od njegovih najpoznatijih filmova, prvenstveno zbog toga što je Quentin Tarantino (a tko drugi?) veliki, javni fan (plus nagrada za režiju u Cannesu), a već negdje nakon 20. minute bit će vam jasno i zašto. Jer iako počinje kao cinema verite obiteljska drama, stil koji je Mendoza apsolutno usavršio, naglo mijenja smjer i pretvara se u road trip – u doslovnom smislu te riječi!
Dobar dio filma nalazimo se u i oko automobila, u kojem skupina pokvarenih policajaca prevozi otetu prostitutku izvan grada, a atmosfera trilera doseže vrhunac savršenom kontrolom odabranih noćnih kadrova i vrhunskom manipulacijom zvuka. ‘Kinatay’ potom skreće u svoju posljednju ‘fazu’, sve dublji i dublji crnjak te konačno šok-finale.
Cjelina? Odmah gledati!
]]>
Sigurno niste imali pojma da je od 30-ih do 50-ih godina filipinska filmska industrija bila najjača industrija nakon Hollywooda, pa možda čak i u rangu s njime – po količini proizvedenih filmova, zaradi i izvozu.
Stvari su se zatim, uči nas ovaj dokumentarac, počele srozavati do te razine da danas filipinski filmski biznis jedva pa opstaje – za razliku od korejske ili japanske politike kombinacije biznis investicija i državne pomoći, Filipini su spali na preživljavanje, s produkcijom koja mora zaraditi trostruko od uloženog da bi se uopće isplatila (zbog loše porezne politike i zahtjeva investitora) i izvozom koji se u najvećem dijelu oslanja na gay tržište, a koje je najveće u zapadnjačkoj distribuciji i festivalskoj potražnji filipinskog filma.
DV produkcija revolucionarizirala je nezavisnu kinematografiju – 2007. godine snimljeno je čak 111 filmova u zemlji, od čega je 81 nezavisno producirano i snimano s digitalkama (te prikazano u novim kinima specijaliziranim za digitalne projekcije), a svega 30 komada nastalo je u velikim studijima, s tradicionalnom kino distribucijom.
Sve to uči nas kratki dokumentarac ‘Surviving Phillipine Cinema’, koji je Erik Matti, filipinski redatelj na Zapadu možda najpoznatiji po hororu ‘Pa-siyam’ (2004), složio za prezentaciju na ovogodišnjem Far East Film Festivalu. Polusatni uvid u trenutno stanje filipinske kinematografije, kroz intervjue njezinih ključnih igrača, nažalost nije komercijalno dostupan, no jednog dana možda ćete ga imati prilike pogledati, ili na našim večerima u Kino klubu Jadran filma, ili na ljutomerskom Grossman festivalu. Nadamo se u paketu s pokojim filipinskim filmom…