Egzistencijalistička crna komedija iz Japana.

Jako popularan žanr na dalekom otoku, znam, ali ovaj je specimen opet u neku ruku poseban – jest da su ga prodavali kao ‘najluđi road movie ikada prikazan u Udinama’, što je totalna glupost, ali iako maratonskih 196 minuta ove ‘pješačke vožnje’ zadržavaju grubu strukturu filma o neprekidnom lancu putovanja, riječ je prije svega o simpatičnom (iako svakako razvučenom) dramedyju u kojem jedna žena i jedno ludilo (sjajna interpretacija nagrađene glumice Ando Sakura) vode priču od točke A do točke B pa preko točke C sve do točke D.

Tako nekako.

Da pojednostavim, ‘0.5 mm’ je novi uradak Ando Momoko (Sakurina sestra, autorica romana po kojem je film snimljen i redateljica lezbijskog arthouse hitića ‘A Piece of Our Life – Kakera’), priča o ženi koja iskorištava usamljenost i napaljenost staraca, kako bi živjela na njihov račun – križajući svoj neobični nomadski život s njihovim nerijatko unemirujućim, ali i nerijetko duhovitim svakodnevicama. Dugo, bizarno i svakako ne dosadno.

(5)

Romantična komedija za muškarce.

Tako je prodaju, a to stvarno i jest  – Steffen Haars i Flip Van der Kuil, autori remek-djela i nepobitnih klasika filmske umjetnosti ‘New Kids Turbo’ i ‘New Kids Nitro’ ovim su filmom nastavili niz uvredljivih anti-PC komedija iz samog srca nizozemskog ludila, samo na nešto drugačiji način. ‘Bros Before Hos’ nije toliko razuzdan, ali jest sjajan – toliko da sam ga bez problema odgledao dva puta.

A o čemu je? O polubraći od kojih jedan kara sve što hoda, a drugi pati od nejebice; zajedno su u djetinjstvu sklopili pakt kojim su se obvezali da nikada neće biti u vezi, a žene će tretirati samo kao prolaznu zabavu. No onda se obojica zaljube u istu djevojku…

U pozadini je i žutotilovski komad nostalgije; glavni lik radi u umirućoj vidoteci, utopljen u svijet osamdesetih, opsjednut svojim najdražim filmom svih vremena – prvim ‘Rambom’, koji u šarmantnom finalu pretvaraju u urnebesnu kazališnu predstavu. Gledajte, ne znam što bih vam drugo rekao.

(6)

Tko je to u stanju pretvoriti igru na ploči u vrhunski akcijski film?

Onaj tko je u stanju snimiti film u kojem glavni lik negativcu kopa oči čvegerima. Ne, ovo nije ‘Monopoly’ ili ‘Čovječe ne ljuti se’, već ultranasilni korejski revenge triler zasnovan na opsesiji badukom (GO), strateškom/kockarskom igrom potezanja crnih i bijelih kamenčića po ploči. Glavni lik, čovjek s ubojitim čvegerima, je Jung Woo-sung, dežurni nabildanko korejskog filma, a koji se ovog puta osvećuje ubojicama svog brata, smaknutog zbog muljaže tijekom partije baduka u velike uloge.

‘The Divine Move’je tipični komercijalni bombon žanrovskog K-filma – zlikovac koji pršti i puca od sadizma, comic relief koji je poslovično iritantan, lijepa djevojka u minici koja je toliko kul da smrzne svaki kadar te toliko vruća da ga odmah otopi…, a sve to zasoljeno na klasični azijskofilmski način: tučnjavama, noževima, kaosom.

Fascinantno je koliko se odraslih muškaraca voli igrati s kamenčićima.

(3)

Transseksualni policajac, a nije komedija.

‘Man On High Heels’ je prava pravcata K-policijska triler-drama, što znači da započinje spektakularno stiliziranim kadrovima urbane džungle i brutalnim fajtom na karaokama kojem bi pozavidjela mnoga čistoakcijska konkurencija, a tek s vremenom, polako i suvereno ulazimo u svijet drame koja našeg glavnog lika, hipermačoidnog murjaka koji ne voli koristiti oružje, nego kriminalce hvatati i mlatiti golim rukama, predstavlja u drugom svjetlu.

Da, ta mašina sa značkom, hladni i nemilosrdni stroj za čišćenje zločinaca s korejskog asfalta ide na hormonalnu terapiju te želi postati žena! Rezultat je tako mješavina dvije priče, gangsterske linije i transrodne narativne linije, psihološke drame, parade zbunjujuće seksi žena s pimpekima i dobrog starog korejskog ultranasilja.

Tipični komad filmske Azije, jedan od razloga zašto je korejska filmska industrija, čak i on da kada slijedi ‘holivudske obrasce’, još uvijek jedinstvena u svojim temama i pristupu.

(3)

‘Mad Max 2’ s vodom umjesto benzina.

I produkcijom 88-godišnjeg Rogera Cormana, koji se ni u dubokoj starosti ne predaje – ‘Water Wars’ još je jedan eksploatacjski film na dugoj listi sličnih naslova oca moderne B-kinematografije, bagatelni akcijski kaos u kojem Playboyeve zečice pokazuju sise, a mačoidni akcijski antijunaci jure naokolo naoružani, pokušavajući popiti ponešto vode u postapokaliptičnom kaosu budućnosti.

‘Water Wars’ je mjestimično zabavni, urnebesno blesavi throwback/hommage bez pardona, kompilacija eksplozija, mitraljeza, strijela, sisa koje paradiraju kao da je 1984., a internet još nije izmišljen te Michaela Madsena koji zvuči (i izgleda) kao da će svake sekunde ispljunuti pluća i komad krajnika. Osim po Cormanu, ostat će upamćen i kao posljednje ostvarenje velikog eksploatacijskog meštra Ciria H. Santiaga (‘Dune Warriors’, ‘Equalizer 2000’), čiji je ovo bio zadnji uradak prije smrti.

Šteta samo što su kopije prošlosti ovako bolno fejk čak i onda kada ih rade pravi majstori kopiranja.

(0)

Tuzlanski festival trash amaterskog i art filma održat će se od 29. do 31. listopada ove godine, javljaju nam naši prijatelji iz BiH

A evo i službenog priopćenja, na stranom jeziku

‘A fest’ je internacionalni festival trash, art i dokumentarnog filma. Rođen je u maju 2007. Godine, kao ideja mladih entuzijasta i zaljubljenika u film koji su se okupljali u UG „Kuća plamena mira“ na radionicama audio/video produkcije. Razlog za realizaciju ovakvog festivala je ležao u nedostatku bilo kakvog sadržaja namijenjenog ljudima koji cijene ovaj umjetnički izraz i onima koji se njime žele aktivno baviti. U tom periodu Tuzla, grad od preko 100.000 stanovnika, nije imala ni jedno aktivno kino! Mi smo željeli da to promijenimo, da ponovo stvorimo interesovanje za sedmu umjetnost i da potaknemo mlade ljude da se i sami počnu baviti filmom. Cilj „A festa“ je da predstavimo publici/ mladim ljudima manje zastupljene filmove, koji na ovim prostorima na žalost nemaju pažnju kakvu zaslužuju i kakvu imaju u svijetu. Mislimo da Tuzla, kao grad koji se mogao ponositi svojom posljeratnom alternativnom scenom, zaslužuje festival filma koji svojom atmosferom, duhom i ‘Do It Yourself’ pristupom se može uklopiti u underground dešavanja našeg grada, festival filma čiji je prvenstveni fokus sam FILM. Prvi, eksperimentalni, „A fest“ je trebao da ispita puls publike, kao i autora, u smislu da se vidi da li postoji potreba za takvom vrstom manifestacije u Tuzli. Više smo nego ponosni što možemo reći da je festival posjetilo oko 200 ljudi i da smo primili preko 40 filmova iz BiH, Hrvatske i Srbije, među kojima su bili i studentski radovi danas nagrađivanog hrvatskog režisera Kristijana Milića. Lokalne i nacionalne medijske kuće su pratile događaj od faze planiranja do završetka. Jedna od najprimjećenijih reklama na lokalnim TV stanicama je bila ona koju smo osmislili za publikaciju festivala! S drugim festivalom, održanim već naredne godine, nismo se ograničavali na prostore ex-Jugoslavije već smo počeli dobijati filmove iz čitavog svijeta – Njemačke, Italije, Kanade pa čak i Japana. Također smo uspostavili saradnju sa beogradskim Festivalom Fantastike.

(0)

Dahmer reloaded.

‘Eksperimentalni dokumentarac’ novi je seksi termin za produkciju koja se ne može odlučiti želi li biti igrana ili dokumentarna, dobar naziv za docudrame koje miješaju fikciju s dokumentarizmom. U ovom slučaju, u još jednoj (ali vrijednoj) priči o serijskom kileru i gay-kanibalu Jeffreyju Dahmeru, govorimo o dokumentarcu s igranim rekonstrukcijama. Koje su generalno nešto najgore što se može vidjeti u dokumentarcima – srećom, ‘Jeffrey Dahmer Files’ nije sranje s kablovske, već sjajni ‘eksperimentalni doc’, u kojem su rekonstrukcije savršeno komplementarni komadi atmosferične drame, još jedan izlet u ‘banalnost zla’, slajsevi svakodnevice čovjeka koji je ugasio 17 života, pokušavajući ih pretvoriti u seksualne zombije drilanjem njihovih lubanja.

Oko tih rekonstrukcija, na koje otpada manjinski dio minutaže, izgrađeno je ‘meso’, pravo blago dokumentarca, od arhivskih snimaka i policijskih dosjea do razgovora sa susjedom i policajcima koji su ga uhitili, nakon susreta s raširenim očima odrezane glave u Dahmerovom frižideru.

Nema do real life horora, a redatelj Chris James Thompson ga je uspio jako fino upakirati, kombinirajući stvarni život s jezikom igranog filma, uspješnije od mnoge konkurencije, od ‘Alberta Fisha’ (2007) pa naovamo.

(0)

Horor i erotska književnost.

Klasik iz kataloga video nastyja zabranjenih u Britaniji osamdesetih eksploatira sve motive viđene u žanru prije i poslije njega, ali s legendarnim Udom Kierom i pojačanom seksploatacijom u osnovnom sastojku sadističkog trilera ispunjenog… pa, krenimo redom.

Udo je Paul Martin, psihotični pisac seksi-romana koji su ga učinili bogatim, a koji svoje novo ‘remek-djelo’ priprema na britanskom selu, uz pomoć seksualnih usluga djevojke i daktilografske pomoći tajnice. Jedno silovanje u polju, nekoliko ubojstava i lezbijski seks kasnije, sve završi u potocima krvi.

‘House on Straw Hill’ je prekrasno blesav, nedvojbeno atmosferičan, spor, ali i neviđeno šarmantan psihoseksualni triler s naznakama slashera, posve u duhu vremena, sa seksi ženkama (Linda Hayden i Fiona Richmond u punom sjaju!) i odličnim segmentima psihoze, podebljane kombinacijom krvi, vrištanja i tutnjavom dobre stare pisaće mašine.

(0)

Pun autobus Paleta samih na svijetu.

Ne znam ni sam što sam očekivao, ali svakako nisam očekivao toliko brbljanja i tipičnog kineskog kreveljenja. HK arthouse ikona Fruit Chan, uz komercijalni uspjeh u kinima, uspjela je ‘The Midnight After’ ugurati čak i na velike festivale – sjećam se kada su ga u Berlinu najavljivali kao ‘prvi Chanov izvorni horor nakon ‘Dumplings”, ali ovo baš i nije horor, prije stivenkingovski triler, posoljen komedijom. S glumom kao najlošijom točkom i fotografijom kao najboljom stranom stvari.

Pratimo poveću skupina šarenih likova, koji u jednom trenutku dijele tek prostor minibusa, a u drugom, kad to isto vozilo prođe kroz tunel, podijele i činjenicu da su upravo oni ostali jedini živi ljudi u gradu, a kako se čini, i na svijetu. Neki postaju sve bolesniji pa se na kraju jednostavno počnu raspadati, pretvarati u kamenje, prašinu ili nakupinu mesa i krvi. Ostali su zdravi psihički, ali ne puno u glavi… U fokusu je, osim ove priče, milijun i jedna posveta Hong Kongu, njegovim običajima, povijesti, slengu i mračnoj budućnosti vraćanja Kini – opsesije koje su bile za očekivati od Chana, ali koje su jako zbunjujuće svima koji ne žive u Hong Kongu i ne govore kantoneški.

Ovo je jedan od onih filmova koji zaslužuju remake – dobru ideju valjalo bi ponoviti s manje dijaloga i drugim glumcima, manje teatra i više tenzije. Manje komedije, više misterije; manje razvučena epizoda ‘Zone sumraka’ s kreveljenjem, a više zone i više sumraka.

(0)

Ubojice.

Onako kako su se susrela dva produkcijska svijeta – Japana i Indonezije – tako su se u samom filmu susreli i sudarili svjetovi dvojice ubojica, jednog prekaljenog sajka i jednog u nastanku; jedan klasični serial killer, koji snima snuff filmove i distribuira ih Webom, a drugi neka vrsta Dextera, njegova publika, novinar koji otkriva uživanje u ubijanju negativaca. Jedan je iz Japana, drugi iz Indonezije. Spaja ih Internet. I strast.

Učinak ‘Raida‘ na cijelu novu konstelaciju azijskih snaga je fascinantan – ne sumnjamo da ‘Ubojica’ ne bi bilo da ‘Racija’ nije nabildala Merantau Films u ono što danas jest. Ne bi li sada isti taj Merantau, s nizom drugih kompanija (uključujući i legendarni Nikkatsu) stao iza produkcije novog filma Braće Mo, u čijoj smo kratkoj ‘Dari’ guštali 2007. u Udinama, a onda i 2009. u njezinoj produženoj verziji.

‘Killers’ Mo Brothersa sočan je nastavak kročenja crnim i krvavim stazama, odlična mješavina drame i horora, serial killer-thriller koji je dovoljno ekstreman i dovoljno lijepo snimljen (režiran, odglumljen, zakrvavljen) da nas podsjeća na ‘zlatno doba’. A opet je dovoljno svjež i moderan da nije retro. Odličan, ukratko.

(0)