Iako je snimljen 1926., u osnovi izgleda kao da avangardni novovalni šezdesetosmaši odaju hommage razdoblju nijemog filma, što je dojam koji dobijete već s uvodnom pjesmom i plesom, ravno iz psihodeličnog bunara LSD ere. Ali ne treba zaboraviti to da je 1926. ero guro nansensu bio na svom vrhuncu te da je film proizvod ove kulture, kao ni to da ‘psihodeličnoj’ atmosferi doprinosi činjenica da ga je vlastiti autor (indie majstor japanske filmske moderne Teinosuke Kinugasa) pronašao 1971. godine, nakon što je nekoliko desetljeća smatran izgubljenim; zatim ga obnovio, obogatio novim eksperimentalnim soundtrackom i konačno pustio u promet bez trećine svog sadržaja.

Nema teksta, nema naracije, nema ničega što bi vam pomoglo da istinski shvatite priču o domaru bolnice za duševne bolesnike, u kojoj je njegova supruga jedan od pacijenata. Osim onoga što pročitate u ‘uputama’ uz filmsko izdanje – a nakon toga, pratite slike.

A one su fantastične. Kao stari Lynch, ali pola stoljeća ranije. U nekim se kadrovima smjenjuju Dali i Žeželj! Kombiniranje sablasnog seta sa sablasnom fotografijom i likovima pretvara ‘A Page of Madness’ u remek-djelo pionirske horor-drame, briljantni celuloidni košmar i jedinstveno iskustvo filmske arheologije.

Monokl

Bejzbol, nacisti i analni fisting.

Osam godina nakon ‘Battlefield Baseball’, Tak Sakaguchi vraća se konceptu ubojitog bejzbola, razvaljujući glavnu ulogu (čitaj: isti kao i uvijek) u ovom suludom uratku Yudaija Yamaguchija (‘Battlefield Baseball’ bio mu je prvijenac!), još jednom primjerku neukroćene vladavine Sushi Typhoona japanskom indie scenom. A taman kad se pitate što nam ova radionica splatter komedija više ima za ponuditi – eto nove doze izvrsnih, originalnih ideja, upakiranih u neopisivo zabavnih sat i pol.

Klasični sportski film s temom krvave eksploatacije vodi nas u maloljetnički zatvor čiji su stanovnici primorani igrati smrtonosnu verziju bejzbola, a sve u sklopu sadističkih zabava predaka nacističkih ratnih zločinaca i velike zavjere lokalnih vlasti.

Nokautiranje kroz telefonsku slušalicu, kung fu fajt sa soljenkom, bizarni mecha-roboti, seks, nasilje, urbenes, jeftini CGI… Zabavi kraja nema.

Halo?

Utakmica – guzice, krv i divovski sir

A naoružana je ubojitim kišobranom i vanserijskim poznavanjem borilačkih vještina – ovo je još jedna tipično japanska kombinacija kung fua, gorea (by Nishimura) i komedije, urnebesno debilna i apsoštrumpfno genijalna zajebancija, ovog puta u ‘ozbiljnom’ formatu od sat i pol.

Junakinja iz naslova je na osvetničkoj misiji – redom kolje sve odgovorne za ubojstvo majke i to takvim tempom da film gotovo pa ne staje, utapajući se u ludilu non-stop akcije. Osim toga, uz blještave koreografije borbi i blesavi humor kojim su začinjene, tu su lijepe djevojke u različitim inkarnacijama, odvratni i cool gangsteri u isto vrijeme (lik koji na početku ždere špagete kao svinja te u isto vrijeme puši cigaretu s punim ustima je lik i pol!) kao i prvi pištolj s bajunetom koji sam ikada vidio (s mobitelom u šaržeru!).

Sve to od Go Ohare, redatelja ‘Geisha vs Ninjas’, koji je nastavlja stazama utabanim svojim slično ‘nabrijanim’ prvijencem.

Nemoj, majke ti!

Alisa u zemlji ero guro čudesa.

Jedan od onih filmova koji, kada vas netko pita što je to eru guro nansensu, zavrtite i pustite da tih šezdesetak minuta govore same za sebe. Jer, sve je ovdje, od vizualne raskoši i teatralnosti do izravnih posveta eri, sa sempliranjem nijemih filmova, silovanjem fetiša europske estetike i klasičnih guro elemenata kao što su kopanje vlastitih očiju i jedan dežurni muški patuljak (a tko drugi nego Mame Yamada) u ulozi – Alise!

‘Alisa u zemlji čudesa’ zadnjih je nekoliko godina doživjela nevjerojatan revival, sve od Burtona preko pornića do stripova, a ova psihodelična tripčina u rukama japanske redateljice Mari Terashime postaje još tripoidnijom poslasticom za sve štovatelje ero guro nansensua, ali i neoviktorijanskog-Goth Loli stila koji dolazi pod istim kišobranom. Ovdje glume čak i članovi kultnog benda J-goth scene Rose de Reficul et Guiggles.

Snimljen kao intrigantni komad koloriranog retro hommagea razdoblju nijemog filma, zajedno s telopima, glumatanjem i pratećom glazbom, ‘Alice In The Underworld’ na trenutke izgleda kao loš Terayama, a na trenutke kao genijalan eksperiment modernih štovatelja ero guro tradicije, s kombiniranjem nadrealizma, kazališta, animacije, lutkarstva, kolaža…

Slatka mala Alisa

A tu je i zeko…

One dolaze!

Spektakl.

Noboru Iguchi! Yoshihiro Nishimura! Tak Sakaguchi! Dvojac koji nam je donio ‘Machine Girl’, ‘Tokyo Gore Police’, ‘RoboGeisha’ i ‘Vampire Girl VS Frankenstein Girl’ režiraju zajedno s majstorom kojeg znamo iz ‘Versus’ i ‘Battlefield Baseball’, a koji je valjda poslužio u kreiranju fajterskog dijela ero guro teatra, novog komada beskonačnog ludila koje možda čak i nadmašuje sve što je ova ekipa ikada snimila.

Hoće li nam dopizditi prskalice i morbidne ideje, ima li naznaka da bi uskoro mogli dići ruke od produkcije koja bi mogla upasti u zamku repliciranja vlastitih ideja? Tko zna, neki usputni prolaznici od ovakvih su stvari možda već i odustali. Ali mi, ero guro fanatici, ljudi s rafiniranim smislom za humor uvijek ćemo znati cijeniti djevojku s motorkom izbijenom iz anusa, a koja završava nabodena na oštricama mača prijateljice kojoj katane izlaze iz sisa. Posebno kad je sve tako savršeno razigrano!

‘Mutant Girls Squad’ su daljnja razrada ideja o mutantima u sukobu s homo sapiensima, svojevrsni japanski ‘X-Men’, po receptu ero guro ultragore zajebancije. Ono što u konačnici dobivamo jest novi unikat koji riječi mogu teško opisati. Stoga poklonite si za blagdanske dane ovaj film, pravi komad obiteljske zabave za zajedničko raspletanje crijeva ispod lampica.

Dovraga!

Ne pitajte…

Tko se ne bi zaljubio u tako lijepu gazu?

Ženska seksualnost, gotički horor, SM, njemački ekspresionizam i fetišizam.

Sve to redom motivi su, teme i opsesije redateljice Marie Beatty, čiji je najnoviji u nizu filmova horor-drama o tinejdžerici koja nakon smrti majke završi unakaženog lica, s povezima oko glave, prikovana za krevet. Njezin otac, ‘čudni’ doktor, kreće u operaciju pretvaranja kćerinog lica u lice svoje pokojne supruge, no starija medicinska sestra koja se brine za mladu plavušu kvari planove ulaskom u međugeneracijski lezbijski odnos sa svojom pacijenticom.

Stiliziran, atmosferičan, otmjen i hladan, ‘Bandaged’ ima old school duh starih europskih art eksploatacija, ali i jednu zanimljivu ero guro dimenziju (seks + tjelesni deformiteti) ubačenu u klasični koncept ludog znanstvenika i incestuoznih transformacija.

Kao film, mogao je biti daleko bolji, s malo vještijom dinamikom i boljim castingom, više jeze, a manje drame. Kao prilika za uživanje u ženskoj seksualnosti, gotičkom hororu, SM-u, njemačkom ekspresionizmu i fetišizmu, ‘Bandaged’ je tu da vam omogući pogled u frišku zanimaciju redateljice koju i dalje vole festivali, više od bilo koje niše mainstreama. Pogledate li ga, znat ćete i zašto. Ali i ne morate, iskreno.

Škart

Kosinus na sinus

Isplatilo se i ove godine navratiti na filmski festival u Ljubljanu te na velikom platnu konačno pogledati ‘Caterpillar’, novo djelo našeg starog znanca po imenu Koji Wakamatsu – ‘Caterpillar’ (‘Imomushi’ / ‘Gusjenica’) jedna je od najpoznatijih priča u opusu Edogawe Rampa – možda ste čitali literarni izvornik, možda ste čitali o njemu, a možda ste čak i bacili oko na nedavnu Maruovu stripovsku verziju. No zasigurno ste gledali Satovu pomaknutiju adaptaciju u ‘Rampo Noir’ – doduše, Sato je bio bliži duhu izvornika, kao i samom sebi, dok je Wakamatsu ostao prvenstveno dosljedan sebi pa cijeloj stvari dodao puno veći politički i antiratni kontekst.

Wakamatsu je tako priču o ženi (Shinobu Terajima, dobitnica Srebrnog medvjeda za ovu ulogu!) vojnog invalida, koji se vraća kući s fronte gluhonijem te bez ruku i nogu, ‘očistio’ od elemenata rađanja sadizma kod naizgled normalne i drage supruge (a na kojima počiva Rampova priča) te ju pretvorio u neku vrstu mješavine osvete, ero guro eskapada (žestoki snimci seksa između žene i invalida!), simboličke božje kazne za ratne zločine i nimalo tihu kritiku japanske militarističke psihopatologije. Sve to s DV kamerom, niskim budžetom i hrpetinom iskopina iz audio i video arhive razdoblja japanskog vojnog ludila.

Rezultat je jedinstveni, tako ‘vakamatsuovski’ politički pamflet umaljan u ero guro, impresivan u tome koliko je s niskim budžetom i skromnim setingom ostvario svoje ambicije te svakako jedan od filmova koje morate pogledati. Ne samo ako volite Rampa i Wakamatsua, već da posvjedočite prvom ero guro filmu svih vremena koji je zamalo osvojio prestižnu nagradu na jednako prestižnom filmskom festivalu!

Iako podnaslov njegove knjige ‘Krugovi i kletve’ – ‘Kratki vodič kroz japanski i J-horror’ malo zbunjuje, jer na kraju krajeva, nije li ‘J’ u ‘J-horror’ zapravo oznaka za ‘japanski’, ‘japanski horor’ i ‘J-horror’ u fanovskim se krugovima razlikuju po datumu, a ovo je knjiga upravo o hitovima novijeg datuma, prije svega o J-horor franšizama ‘Ringu’ i ‘Ju-on’. Uz nešto malo Kiyoshija Kurosawe i Miikea na kraju. Sve to s pristojnom dozom psihoanalize i kulturnih studija.

‘Krugovi i kletve’ prvo je napisana kao magistarski rad za fakultet, što je očito iz njezinog hladnog, akademskog stila; nadalje, u kratkom pregledu povijesti nema ni govora o ero guro naslovima, što jest malo čudno za knjigu koja se bavi japanskom horor produkcijom, ali to nije ništa što ne može nadoknaditi čitanje (besramna reklama on) ‘Harakiri, jaje, amputacije’ (besramna reklama off) pa će tako te dvije knjige ‘na ovim prostorima’ biti dostatan početak za proučavanje dva najveća horor fenomena s Dalekog istoka – prošlost i sadašnjost ero guro nansensua i prošlost i sadašnjost J-horrora. Nabavite si obje, ukratko, ako već niste.