Pogled u budućnost

Omnibus-plašenje iz Koreje.

U ovoj poplavi horor-omnibusa koja je zadesila Zapad, lijepo je vidjeti i jednu novu kompilaciju kratkih grozljivki s Dalekog istoka – banalno nazvan ‘Horror Stories’, film stiže iz Južne Koreje i ima jednako banalnu podlogu koja veže kratke priče (kiler uhvati djevojku i prijeti da će je iskasapiti ako mu ne ispriča nešto dovoljno strašno da bi mogao zaspati – WTF??), a one su, srećom, individualno gledano uglavnom bolje od općeg dojma.

Ne uvijek i ne cijele – prva, home invasion saga s klincima kao žrtvama, počinje sjajno, no postane blesava cimalica s duhovima kakvi su prestali plašiti još negdje 2005.; druga bi bila briljantan triler o ubojici u avionu… zapravo, jest sjajan i zabavan triler, koji ima posve nepotrebne (srećom i ne pretjerano često forsirane) scene ‘strave’ s krvavom ženom i dugom crnom kosom. Preostale dvije priče su sjajno poremećena obiteljska zavjera (skoro pa bez duhova) i – zar ste mislili da će proći bez njih – grand finale sa zombijima.

Solidnih skoro-pa-dva sata zabave.

Ljubavnici

Strah

Ukliještio mi se vrat!

Kako snimiti uzbudljiv triler/horor za par kuna.

‘Forbidden Door’ nas je još 2009. oduševio kada smo ga vidjeli u Udinama, kao komad linčovskog teatra s mirisom jugoistočne Azije. Joko Anwar sada se vratio s ‘Modus Anomali’, svojim prvim uratkom nakon tri godine. I potpuno drugačijim.

S novim filmom, dobri stari Joko nas podsjeća da je i dalje neokrunjeni kralj indonezijskog žanrovskog filma, makar operirao s daleko manjim budžetom, ali i daleko skromnijim konceptom, u kojem većinu radnje jedan jedini lik baulja šumom, pokušavajući shvatiti tko je, što je i zašto se koji sat ranije probudio ustavši iz zemlje. Ubacite u to nestalu djecu i jedno klanje trudnice odmah na početku i da – to je lansirna rampa za jedno sirovo putovanje mračnim sferama ljudske psihe.

Upravo ta (namjerna) ogoljelost i sirovost, niskobudžetni naturalizam umjesto stilske ispoliranosti i opako ispeglanog noirea, ovdje kombiniran sa sjajnom glumom Rija Dewanta i atmosferom indonezijske džungle (minus očajni dijalozi na engleskom, al ajd), nosi cijeli film. On se gleda kao sablasni komad crne psihodelije, nešto između nadrealnog trilera i krvavog horora.

Snuff TV

D fiks iz in!

Božja riječ protiv bjesnila

Kako je Isus stisnuo pauzu umjesto snimanja! (Pažnja, bit će spoilera!)

Jedinica i dvojka su vidljivo pozicionirani na policama Žutog titla, naslonjeni uz najveća i najbitnija žanrovska filmska ostvarenja. Svi ćemo se složiti da bi i treći put nuditi provjereni filmski paket bio siguran, ali nepotreban potez pa zato poštovanje redateljima Plazi i Balagueru što su se odlučili razdvojiti i svaki ponuditi svoj autorskiji i individualniji nastavak sage o zarazi koja pitome Španjolce pretvara u bijesne “zombije”.

Prvi je posao završio Plaza koji prati razvoj epidemije na svadbi, a u centru pažnje su kaosom razdvojeni mladenci koji se kroz osamdesetak krvavih minuta pokušavaju susresti i barem malo demonstrirati ljubav jer ipak je to trebao biti najsretniji dan u njihovom životu.

Svadba je odlična ideja jer je relativno lako i nenasilno koristiti trzavu kameru iz ruke i mobitel te cijeloj priči dati još veći dojam stvarnosti i svakodnevice, ali upravo takav stil snimanja koji više skriva nego otkriva, na kakav smo navikli kroz prva dva dijela prestaje već nakon pola sata trojke te se kamera iz ruke mijenja u filmsku čime je do tad komorno-klaustrofobična franšiza postala moderan, ali samo prosječan i hommageima nakrcan hororčić s puno više fokusa na krv, a puno premalo skerova i jezive atmosfere.

Svadba prije zaraze

Svadba nakon zaraze

Jedna od prednosti tranzicije iz trzave amaterske kamere na filmsku je što nasilje konačno postaje potpuno vidljivo, čega ne bi škodilo malo više u prethodnicima. Tim za posebne efekte imao je jako težak posao, pogotovo što su scenarističke ideje ponekad briljantne (upaljeni štapni mikser u ustima), iako su većinom prožvakane i već previše puta viđene, no i dalje prilično krvave i nasilne. Uz lijepe kadrove i predivnu “opatijsku” lokaciju, majstorski izvedeni efekti fino sjedaju, ali ukupni dojam strašno srozava predominantni religiozni segment jer je kriptonit zaraženima upravo krunica i čitanje Knjige postanka.

Humoristična olakšanja dobro dođu da se živci malo odmore pa u trojci upoznajemo dječjeg animatora Spužva Boba koji se tako ne smije zvati zbog copyrighta, a tu je i tajni ZAMP-ov agent koji marljivo bilježi DJ-evu playlistu ne bi li tako barem na kratko spasio posrnulu glazbenu industriju. I to je u redu, to prolazi, to daje onaj uvijek potreban odmak, ali prerušavanje u oklopljenog svetog Jurja, kao i osvetnički raspoložena mladenka s motorkom koja je čak završila i na službenom plakatu filma ipak je nešto što bi potpisali Tarantino-Rodriguez. Meni je to puno previše karikatura za ono svježe i prepoznatljivo što je Rec do tad nudio.

Uz ‘Breathless’-s-twistom finale ostaje žal što me trojka nije dojmila ni približno koliko prethodnici. Možda je problem što je Plaza htio i zabavan i krvav i jasan i bistar nastavak bliži Hollywoodu što u stvari i je uspio dobiti, ali od svega pomalo što spojeno kemijski slabo reagira. Mislim da je Balaguero onaj koji je u duetu bliži mojom razmišljanjima i pogledima pa vjerujem da će mi njegova ‘Apokalipsa’ ostaviti puno jači dojam, a i Balaguero trenutno gostuje na Grossmann film festivalu što samo dokazuje da je naš čovjek!

Kvartovski banditi

Gorile-vanzemaljci-vukodlaci napadaju Londonsku sirotinju.

Treća u nizu kolaboracija sada već čuvene ekipe poznate po zombi-komediji, superhitu ‘Shaun of the Dead’ te policijskom hommageu osamdesetima ‘Hot Fuzz’, uopće nije loša, ali ne baš tako izvanredna kako (britanski) mediji i recenzenti pišu. Čak je možda i najlošija u “trilogiji”, ako je tako mogu nazvati.

‘Attack the Block’ dobro je režiran (pogotovo jer je riječ o debitantskom uratku), fino je snimljen, posebni efekti funkcioniraju (što zna biti problem kad pričamo o znanstvenoj fantastici debitantskog redatelja s ne prevelikim budžetom), a čak su i problematični tinejdžerski protagonisti na nivou. Pa zašto je onda “možda najlošija u trilogiji”?

Vjerovatno je osjetljivost socijalnog područja takva da bi alegorija ozbiljnih vanzemaljskih napadača kao predstavnika vladajuće strukture bila preozbiljna i prevelik komad kolača za pretvoriti u zdravu zajebanciju pa su ih svjesno pretvorili u napaljene monstrume-čupavce svjetlećih ustiju koji dolaze na zemlju u potrazi za jedinom ženkom čija se kapsula, eto nekim slučajem srušila baš među britansku sirotinju. Klinci niškoristi, umjesto da halaju FIFU, sjede na klupici s kapuljačama preko glave i usput potkradaju prolaznike pa u neobičnoj vanzemaljskoj spodobi koja im se srušila u susjedstvo vide priliku za zaradu. U priču uvuku lokalnog dilera i medicinsku sestru. Napaljeni svemirski mužjaci traže svoju svemirsku ljepoticu i usput četvrt pretvaraju u ratnu zonu, a klinci željni slave i uspjeha, naoružuju se pirotehnikom, katanom i palicom za bejzbol i na skuterima kreću u fajt “za očuvanje kvarta”.

Možda jesi opaki gangster, ali ove iza to ne zanima!

Ironično, Mojsija spašava britanska zastava

Basolika glazba i puno zaraznog slenga daju čar cijeloj ideji, ali upravo su takvi čupasti vanzemaljci promašaj čija nekonzistentnost, usporavanje i nabrijavanje po potrebi i ponekad prebedaste pauze i odmjeravanje, ono što su ovu ideju ipak samo ostavili na nivou filma za djecu. Nažalost, premalo je tu komedije, socijalne ironije i politički nekorektne zafrkancije ako su već “neprijatelji” tako bedasto neupotrebljivi, a moglo se više i bilo je prostora. Ako dodatno uzmemo u obzir nedavne nerede i kaos na ulicama, ‘Attack the Block’ je trebao pobuditi i dodatni interes, obzirom na osjetljivost recesije i sve očitiju socijalnu diskriminaciju.

No, da se razumijemo, ovo je i dalje bolji i konkretniji film od najveće većine onog što se danas nudi, pogotovo za žanrovsku publiku, ali da su mogli drugačije i bolje – mogli su. Teški krah na kino-blagajnama sigurno neće pomoći u vraćanju oko 13 milijuna dolara budžeta, a kamoli u zaradi iako producent Edgar Wright snažno lobira po Americi ne bi li mu dali još malo više kina da barem spasi što se spasiti da. Treba vidjeti je li ovo izoliran slučaj ili je Apatow sindrom kreativne krize ulovio i naše najdraže Britance.

Monokl

Krvavi japanski kupleraj.

‘Splat pack’ – kad dobiješ nadimak, znaš da si na putu do legende, a tim iza etikete Sushi Typhoon taj će status svakako dobiti za koje desetljeće, kao jedna od najzanimljivijih stvari koja se danas događa na sceni indie filmova, suluda produkcija uradaka jedinstvene estetike i poetike, tj. nikad luđeg miksa krvi i sisa snimljenog za taman toliko malo novca da se može, ali da pri tome ne bude negledljivo prejeftino. Doduše, ne treba zaboraviti da ovo službeno nije djelo iz produkcije Sushi Typhoon – ali jest ista ST ekipa s resursima druge kompanije i isti stil, povrh svega.

Naime, ‘Horny House Of Horror’ režirao je Jun Tsugita, scenarist ‘Mutant Girls Squad’, dok je za efekte zadužen jedan i jedini Yoshihiro Nishimura. Priča je, možete naslutiti po naslovu, vrlo jednostavna – tri frajera dolaze u kupleraj po seks, ali pronađu pravu kuću strave u kojoj zaposlene djevojke vole raditi sushi od penisa i zagristi ga dok je još pričvršćen za tijelo. Između ostalog.

Počinje kao klasična pinku komedija s galerijom novih gravure i AV zvijezda, a negdje oko polovine Nishimura jaaako polako dolazi na svoje; rezultat svakako nije jedan od najboljih u katalogu, ali čini se da film ionako nije imao ambicije stajati uz bok klasicima. Ostaje nam zabavnih, taman 70-ak minuta još jednog niskobudžetnog ludila s dalekog, ali i dalje jedinstvenog kreativnog otoka.

Bogatstvo usluga

Biraj!

Horny House Of Horror Trailer by XshootX

Ne samo kritičari festivalskog kataloga, u kojem se ovaj debilni malezijski hororac naziva ‘velikim korakom naprijed’ za malezijsku kinematografiju (istina, nekoliko krvavih scena, netipičnih za cenzorski kontroliranu malezijsku filmsku produkciju, to bi možda i mogle simbolizirati), već i autori, koji su uspjeli snimiti mješavinu nečega što možemo opisati kao ‘malezijski Rec’ i ‘malezijski ‘Blair Witch Project’.

Dakle, još jedan jeftini recept ‘pronađene vrpce’, lažni dokumentarac o duhovima koji opsjedaju glumce i ekipu tijekom snimanja horora, dok making of tim kamerom bilježi pokolj koji uslijedi nakon dolaska zlih sila.

Ali joj, naporniju i lošiju izvedbu ovog recepta dugo nismo gledali pa kad se nakon prvih petnaestak minuta istroši početni smijeh uz začudne ‘trash’ elemente, ostane samo gledanje na sat i čekanje da završi jedan od najgorih filmova ikada – i to ne u pozitivnom smislu tih riječi!

Nisi oprao zube, majketigaspalim!

Britansko pogansko selo.

Ne vjeruj Britancu koji svoje filmove hvali – to je prvo pravilo gledanja bilo čega što dolazi iz Britanije, a da je strašno ishvalila britanska kritika. Posebno ako govorimo o žanrovskim ostvarenjima. A posebno ako govorimo o žanrovskim ostvarenjima koja odlaze iz nedavno oživljenog legendarnog studija!

‘Wake Wood’ je prvi naslov legendarnog Hammera (snimljen u koprodukciji s Ircima) nakon čak 30 godina, film koji je kikstartao proizvodnju i na otoku odmah bio razvikan kao ‘Wickerman 21. stoljeća’. No je li uistinu tako?

Scenarij je dobar, priča je kul – bračni par ostaje bez kćeri, nakon čega u mjestašcu zvanom Wake Wood otkrivaju lokalni poganski ritual, pomoću kojeg mrtvi ustaju iz grobova. Pa odluče probati…

No izvedba, iako nije jako loša, nažalost je mogla biti i bolja. Nije problem u nedostatku novca i tome što ne krije niskobudžetni karakter, nego što je film jednostavno snimljen i režiran kao prosječni TV/STV proizvod. Creepy djeca su uvijek plus, ima finih old school ljigavosti pa čak i scenu ubojstva kravljom guzicom, ali smeta to što je stvarno mogao odličan, s malo boljim autorskim zahvatom.

Ritual

Igračke za groblje

Prosječan dan u uredu

Indie rulz!

Prije šest godina, horori su tek krenuli u svoj veliki, nezaustavljivi revival i novi napad na pop kulturu, a Christopher P. Garetano odlučio je kamerom zabilježiti komad tog fenomena.

Ovog puta, dokumentarac ga obrađuje s pozicije autora nezavisnih, iznimno jeftinih i često home made primjeraka scene, uključujući i neke znane nam njuške, kao što su Mark Borchardt (ikona iz ‘American Movie’), Lloyd Kaufman ili David Gebroe (‘Zombie Honeymoon‘), koji s mnogima drugima sjedaju ispred kamere i dijele svoje stavove o svemu u rasponu od Hollywooda i smrti kino-kulture do ljudi-guštera koji upravljaju globalnom politikom.

‘Horror Business’ isti je kao i filmovi ljudi s kojima se bavi – jeftin i prilično amaterski, ali u isto vrijeme zabavni podsjetnik na to koliko je snaga duha jača od novca. Nebitno zvali to strašću ili fanatizmom.

Legenda

Tko je živ, a tko lutka?

Glumci:

Josip Fačković, Ivan Blažun, Mato Mičić, Milena Ilić, Irenej Galić, Ivan Rogar

Kamera,scenarij i režija:

Ivan Rogar

Odrađeno je snimanje polovice filma. Ostatak se snima kroz 3 tjedna, s radnjom u noćnim satima, veeelikom zlokobnom šumom koja će postati “stanište” demona koji se pojavljuje/materijalizira nakon ubojstva djevojke te doslovno vatrenom zavrsnom scenom. Valja spomenuti da “ubojice” koriste “spell-binded” katane.